Petar Preradović

(1818. – 1872.)

DJED I UNUK

Pramaljeća jednog kruto rano,
prije neg bi bijeli dana svano,
K jasnoj strani, gdje sunce ishodi,
Šetet šetnju mladić starca vodi,
Mladi unuk slijepog djeda svoga.
„Vodi, sinko, vodi djeda svoga
I danaske na brežuljak oni,
S koga pozdrav našoj Gospi zvoni.
Je li čuješ, kako zveči svudi
Po dolini kako milo budi
Višnjem Bogu probuđene duše?
Znam da zvijezde veće preminuše,
Je li sinko, je l' se vidi koja?
Učila me tako majka moja,
Da jutarnje zvono kad se glasi,
Zvijezda svako svijetlo svoje gasi,
I tko želi gledat sjajnost neba
Jutarnjega, prije zvona treba
Poslu svome rano da prigledne.“

 

Mate Blašković

(1896. – 1974.)

GOSPA NA OBLACIMA

Objavi se, Djevice, mirišu valovi slani,
kad zelene alge u modrim dubinama cvatu.
Čuj,
kako proljet u prvome cvatu
niz obale struji kao što je strujila lani.

I sedefasti valovi putuju
k suncu što plamsavo blista
na pučini kao slika od najboljeg kista.

Sve za maestralom svježim luduje.

Budi se šafran u šumi
i modrim očima gleda
raspuklu zemlju od leda
i sluša kako proljet nad časkom njegovim šumi.
O,
javi se, Gospo od Plaže,
jer u zimradu mirišu humi,
miriše šafran u šumi
i proljeće novu budnicu slaže!

Tad bijela se podiže Djeva
uz oblake blistave meke.
Pod njom listaju pučine daleke,
jer sunce po njima sijeva.
Diže se velika i sjajna
kao vizija laka
s povorke bijelih oblaka.

I u prostore podiže ruku,
da težačku blagoslovi muku
i njihova ognjišta skromna.
Lebdi Neoskvrnjena
kao vizija laka
vrh povorke bijelih oblaka…

 

Ante Jakšić

(1912. – 1987.)

NAJLJEPŠOJ MEĐU ŽENAMA

Tebi ne pristupaju oni što nose posude laži
I u čijim mržnja leži zjenama,
I smrtnici nikada neće razotkriti Tvoje draži,
Najljepša među ženama!

Jer Ti si visoka gora bjelinom život gdje grezne
I mir u čistim sjenama,
I bit ćeš velika onom za pravdom koji još čezne,
Najljepša među ženama.

I majkom mnogi zvat će Te što majke svoje nemaju,
A ljubav svijetom pronose,
I mnogi k tebi doći će s nepravde koji stradaju,
A ipak tugom iskrenom
Zbog grijeha oči orose.

I bit ćeš sunce ubogih što miso patnje nalaze
U tvojim tužnim očima,
Da patnjom svojom ustrajnom još zmiji glavu pogaze
U kobnim za nas noćima.

Jer Ti si izvor utjehe što tužna srca orosi
I ranu svaku zavije,
Jer ti si sveta zastava što vitez smjeli pronosi
Nad gradom ljudstva uboga
Ko požar da je razvije.

I zato mi Te nosimo ko dragulj naših nadanja
U svojim skromnim zjenama,
I Ti si luka odmora kroz vihor naših stradanja,
Najljepša među ženama!

 

Ivan Šarić

(1871. – 1960.)

GOSPIN LAUDATE

Bregovi, mora i dolovi,
Valovi, munje i gromovi,
Oblaci, kiše i vjetrovi,
Pećine, rijeke i slapovi,
Mrazovi, rose i snjegovi,
Zvijezde, sunce i kresovi,
Hvalite, hvalite Mariju,
Kraljicu Djevu Najdivniju!

Ponori, šume i vrhovi,
Poljane, žita i plugovi,
Masline, loze i hrastovi,
Leptiri, pčele i krinovi,
Laste, slavuji i orlovi,
Jeleni, janjci i lavovi,
Hvalite, hvalite Mariju,
Kraljicu Majku Najmiliju!

Kolijevke, gnijezda i grobovi,
Kolibe, kule i hramovi,
Orgulje, slike i stihovi,
Zanosi, snovi i bolovi,
Ubogi, gordi i knezovi,
Anđeli, Sveci, svi stvorovi,
Hvalite, hvalite Mariju,
Djevicu Majku Najsvetiju!

 

Neven Jurica

(1954.)

S IMENOM MARIJA

Blagoslovljena ova zemlja Hrvata,
pir u srcu i večernja rumen
jednaka onoj u Galileji kad je tvojim zagovorom
vodu naše zebnje Bog pretvorio u vino vjere.
Blagoslovljeno nek je dostojanstvo, majko Marijo
kojim prođosmo vjekovima u bjelini milosrđa
zagrnuvši slaboću i nježnost
plaštem tvojim plavim kao vječnost.
Blagoslovljeno sjeme, trud i koljeno, svaki dan i večer
jer nismo pijesak u vremenu, ni pepeo na vjetru
nego smo jedno s tobom, majko
kao kuća, kao lanac, kao pleter.
I evo djece, Kćeri Sionska, u narodu Hrvata!
Volimo ga kao duša prvu muku, tijelo prvu ranu,
dobrota svoje uspomene.
I onda kad udarci kao kiše spiru mladost s lica.
Evo nas da se borimo dok klečimo,
da kličemo dok šutimo
da osvajamo dok se dajemo!
Skrušeni u čvrstoći koja u tvoje blage dlanove, majko
ukapa bol i radost.

 

(DUŠA DUŠE HRVATSKE, Novija hrvatska marijanska lirika, priredili i sastavili: Neven Jurica i Božidar Petrač; CRKVA NA KAMENU – knjiga 20, Biskupski ordinarijat Mostar, Mostar, 1988.)