Oko Uskrsa 2014.

Uskrs u Hrvatskoj i u svijetu uopće nije samo najveći kršćanski blagdan, nego i proljetno sažimanje stanja nacija, duha, duhova i duhovnosti, stanja ovoga nestalnoga svijeta nastanjenog nemirnim ljudima, što je razvidno iz poruka duhovnika koji veličanstvenom značenju uskrsnuća bogočovjeka posvećuju uvodne i zaključne rečenice govora, a sredinu zbilji suvremenoga života, ljudskim patnjama i strahovima. Strah je ključna riječ u poruci zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića – strah koji paralizira Hrvatsku.

Izvori toga straha prvenstveno su egzistencijalni: zabrinutost koja zahvaća jedinke, obitelji i narod suočen sa siromaštvom i svakovrsnim nasiljem aktualne vlasti koja je zemlju zadužila ne do grla nego i preko glave (stanovnika), natjerala mlade u egzodus i navodnim lutanjem u traženju izlaska iz krize u stvari cinično činila sve da se kriza produbi i Hrvatska gospodarski oslabi kako bi bila dovoljno podatna i dovoljno očajna da pristane na sve kolonijalne navale s mnogih strana i da razornici koji mrze Hrvatsku mogu reći: eto, to vam je ta vaša samostalnost, ona vam je donijela nesreću.

OdlukaSpona jest stamena odluka da se nikada više ne dopusti dolazak na vlast protuhrvatske klateži poput sadašnje, da od nje, njezine ideologije i njezinih opakih namjera s jugoslavenskim konotacijama ne ostane ni kamen na kamenu. Ta je odluka za koju potvrde nalazim gdje god se krećem, a krećem se u mnogim krugovima, znak da se ispod možda i iritantne šutnje hrvatskoga naroda nalazi mudra i odmjerena volja, mirna i uvjerena snaga koja na kraju uvijek pobjeđuje.No, je li Hrvatska doista paralizirana od straha? Već je odavno prepoznala da živi u raljama totalitarnog režima, da ovo što se događa nema nikakve veze ni s demokracijom ni s hrvatstvom, da živi u vremenu teškoga sukoba vlasti i naroda i da je takvo stanje nepodnošljivo. Pa ipak se Hrvati sustežu od velikih nemira i stišću zube ne od straha, ne zato što se boje posljedica koje bi imalo iskazivanje njihova gnjeva – jer znaju da nenarodnu vlast mogu otpuhnuti kada žele – nego zato što su legitimisti i nastoje izdržati još malo vremena do izvanrednih izbora (ili ne daj Bože redovitih), a zatim provesti ono što u ovom trenutku sjedinjuje sve što diše hrvatski.

Ta spona jest stamena odluka da se nikada više ne dopusti dolazak na vlast protuhrvatske klateži poput sadašnje, da od nje, njezine ideologije i njezinih opakih namjera s jugoslavenskim konotacijama ne ostane ni kamen na kamenu. Ta je odluka za koju potvrde nalazim gdje god se krećem, a krećem se u mnogim krugovima, znak da se ispod možda i iritantne šutnje hrvatskoga naroda nalazi mudra i odmjerena volja, mirna i uvjerena snaga koja na kraju uvijek pobjeđuje.

Ostale poruke

Bilo je još poruka – iz vrha režima koji po već uhodanoj špranci dijeli pučanstvo na gregorijansko i julijansko, valjda IrinejOglasio se i Irinej s istoka. Njegova se poruka čitala u svim grčkoistočnim crkvama u Hrvatskoj, ali se nije čitala na HTV-u jer su i ondje postali oprezni. No mogla se čuti na Novoj TV gdje je hladnokrvno i bez komentara preneseno Irinejevo velikosrpsko komadanje Hrvatske započeto svršetkom prošle godine božićnom porukom. S tom razlikom da sada Hrvatske uopće nije bilo – koliko sam uspio pohvatati – samo se spominjala Slavonija s Baranjom, Dalmacija i "Banija".popola. Oglasio se i Irinej s istoka. Njegova se poruka čitala u svim grčkoistočnim crkvama u Hrvatskoj, ali se nije čitala na HTV-u jer su i ondje postali oprezni. No mogla se čuti na Novoj TV gdje je hladnokrvno i bez komentara preneseno Irinejevo velikosrpsko komadanje Hrvatske započeto svršetkom prošle godine božićnom porukom. S tom razlikom da sada Hrvatske uopće nije bilo – koliko sam uspio pohvatati – samo se spominjala Slavonija s Baranjom, Dalmacija i "Banija".

Posezanje koje ni s vjerom ni s Uskrsom nema nikakve veze, u Hrvatskoj nije izazvalo (barem dok ovo pišem) nikakve reakcije. Poruka je to srbijanske državne crkve, to jest poruka srbijanske države hrvatskoj državi i njezinu sadašnjem režimu da ustraju na regionalizaciji Hrvatske e da bi mnogi njezini dijelovi u skoroj budućnosti mogli biti lakše prisajedinjeni – recimo referendumima po uzoru na istočnoukrajinske. Je li to iracionalno? Pa jest na prvi pogled, ali već na drugi (memorandum) nešto manje.

Poistovjećivanje Srpske pravoslavne crkve s pravoslavljem u Hrvatskoj u cjelini, njezino očito medijsko forsiranje usprkos velikosrpskim porukama, vjerojatno (sigurno) izaziva revolt nesrpskih pravoslavaca. Što kažu Makedonci u Hrvatskoj? Oni koji su u velikom broju pomagali Hrvatima u vrijeme srpske agresije? U televizijskoj emisiji negdje oko Uskrsa javnost je mogla čuti da je pet stotina makedonskih oficira prebjeglo u hrvatsku vojsku i to s vrlo impozantnim naoružanjem.

Ukrajina

Veliki dogovor o mirnom rješenju ukrajinske krize podsjeća na sve one mirovne pregovore, prekide vatre i slične floskule kojih smo se nagledali u vrijeme srpske agresije. Iza lijepih riječi stoji zbilja na terenu: moskoviti vele da se ne će dati razoružati i doista stoje i dalje na svojim punktovima. Takav je dogovor – usporedan s velikim dogovorom za farbanje svjetske javnosti. Moskva cinično čeka što će sada učiniti ukrajinske vlasti.

Ako pokušaju silom razoružati moskovite, Moskva će tvrditi da eto, usprkos dogovoru o mirnom rješenju posežu za nasiljem i da veliki dogovor više ne važi, da je nasilje još jedan dokaz ugrožavanja Rusa u Ukrajini, itd. a oni koji napadaju moskovitske punktove obični su fašisti. Lijepo kaže ukrajinski pisac Pavlyčko: "Ja sam Ukrajinac i Hrvat."

Hrvoje Hitrec