Polovicom svibnja 2015.

Kiša se smirila pa je i na bleiburškom polju prosijavalo sunce kroz već isprane oblake. Okupili se Hrvati, njih trideset tisuća i više a nisu ni izdaleka popunili cijelo polje – pa sada zamislite koliko je Hrvata bilo ondje polovicom svibnja 1945. kada su ispunili svaki centimetar ne samo bleiburškog nego i viktrinškog i nepoznatih manjih polja, a tek oni najoprezniji ili bolje upućeni krenuli dalje na sjever pa se mnogi tako i spasili. Ponovimo: po „savezničkim" izvješćima stiglo je na to područje pola milijuna civila i dvjesto tisuća hrvatskih vojnika. Žene, djeca, starci, razoružani vojnici izručeni su jugoslavenskoj, komunističkoj vojsci u velikoj, zlokobnoj savezničkoj igri ljudskim životima, razmjenjujući stotine i stotine tisuća ljudi za – teritorij.

Tito i njegovi zlikovci ucijenili su Engleze: ili će im Hrvati biti izručeni, ili će još veći dio jugoslavenske vojske ući u Korušku i ondje ostati pa i po cijenu sukoba. Englezi se nisu dvoumili jer je osim te opasnosti bilo riskantno i nadzirati tolik broj ljudi: premda razoružani, bili su mnogi među Hrvatima i nadalje vojnici, a njih se trebalo bojati. Tako je i inače časna britanska politika koja je do tada na savjesti imala milijune ljudi ubijene u kolonijalnim genoicidima, shvatila da joj Tito daje priliku za elegantno rješenje, prevarila hrvatski puk i poslala ga u klaonicu.

Bilo je to poslije svršetka Drugoga svjetskog rata. Dan prije komemoracije u Bleiburgu, Milanović u je pohodio Tezno i reda radi položio vijenac, govoreći da su se „krajem rata" dogodili zločini. Ako već ne može izbjeći spominjanje komunističkih zločina, onda barem može malo „smanjiti štetu" – eto, bio je rat, a zločini su se dogodili u ratu, to jest „krajem rata". Šteta se sanira na mnogim stranama, pa je i u zagrebačkim Gračanima podignut spomenik s krivotvorenim brojem žrtava, a vjerojatno veće grobište u istim Gračanima još nije ni dotaknuto. Sadašnja neokomunistička, protuhrvatska Vlada kanalizira i minimalizira tragediju, pokušava ju svesti – kad se već mora uopće o tome govoriti – na Tezno, Hudu Jamu, ponekad i na Macelj, Kočevski Rog.

Od tisuću masovnih grobnica Hrvata i Hrvatica, osobito u Sloveniji i Hrvatskoj, „dotaknuto" je tek nekoliko postotaka. Protuhrvatska Vlada osjeća nelagodu, kako reče Milanović, ali to nije samo nelagoda na očitim mjestima komunističkih zločina, nego nelagoda što je su ta mjesta uopće „otvorena" javnosti, što Slovenci kakvi jesu da jesu nisu zataškali, prešutjeli, asfaltirali (negdje i jesu) baš svugdje gdje su kosti pronađene. I kosti djece koja su GrobniceOd tisuću masovnih grobnica Hrvata i Hrvatica, osobito u Sloveniji i Hrvatskoj, „dotaknuto" je tek nekoliko postotaka. Protuhrvatska Vlada osjeća nelagodu, kako reče Milanović, ali to nije samo nelagoda na očitim mjestima komunističkih zločina, nego nelagoda što je su ta mjesta uopće „otvorena" javnosti, što Slovenci kakvi jesu da jesu nisu zataškali, prešutjeli, asfaltirali (negdje i jesu) baš svugdje gdje su kosti pronađene. I kosti djece koja su ubijana već na mostu preko Drave zajedno s majkama, o čemu naravno postoje svjedočanstva iz „savezničkih" redova, izrečena u kameru. Hrvatska je puno bolje prikrila grobišta na svom terenu.ubijana već na mostu preko Drave zajedno s majkama, o čemu naravno postoje svjedočanstva iz „savezničkih" redova, izrečena u kameru. Hrvatska je puno bolje prikrila grobišta na svom terenu.

Pa ako je Milanoviću i Vladi pomalo nelagodno,možda i zbog izborne godine, medijima koji predstavljaju najveće zlo u današnjoj Hrvatskoj nije nimalo neugodno. Tako jutarnje novine na dan komemoracije u Bleiburgu donose napis – čiji? Daniela Ivina (Goldsteina) koji je po dogovoru s vlastodršcima svojedobno predložio da Hrvatski sabor „skine" pokroviteljstvo nad bleiburškom obljetnicom. U drskoj staljinističkoj vratolomiji, taj zastupnik Zla krivotvori povijest najtragičnijega događaja u povijesti hrvatskoga naroda na način da neupućeni čitatelj dobiva dojam kako su onih 500.000 civila vraćeni kući pjevajući, a od 200.000 hrvatskih vojnika većina je otišla u Južnu Ameriku te odatle sipala emigrantska podmetanja o tragediji.

A ako je tko i poginuo, sugerira Ivin, bili su to ustaše koji su se probijali zajedno s masom u Austriju i u očajničkim borbama mlatili jugoslavenske postrojbe te i sami bili ubijeni. Eto, jutarnje novine imaju svoju verziju. U istom broju objavljuju čak dva napisa na srpskom jeziku (Teofil Pančić) i jedan pisan nepoznatim jezikom, ali sa srpskim citatima (Jergović). I to je nastavak onoga istog nasilja nad Hrvatima koje je začeto svršetkom Prvoga svjetskog rata, nastavljeno četrdesetih i traje do dana današnjeg u samostalnoj Hrvatskoj čiji Ustav kaže da je u javnoj i službenoj uporabi isključivo hrvatski jezik, što znači da su svi drugi strani, u samostalnoj hrvatskoj državi koja „poštuje" europske rezolucije o komunističkim zločinima, donosi slične deklaracije i – ne poduzima ništa.

To je ta stalna orjunaška, jugoslavenska, velikosrpska nadzemna i podzemna protuhrvatska rijeka koja uporno egzistira između tragedija, prošlu opravdava, a novu zaziva, onu bleiburšku prešućuje ili krivotvori, onu početkom devedesetih ne naziva pravim nego lažnim imenima, a kada na njezin užas Hrvati devedesetih ne samo da ne završavaju na Bleiburgu nego i pobjeđuju srpsku vojsku – toj pobjedi daju ime zločina, zločinačkog pothvata. I nakon prve prepasti opet ruje već dvadeset godina ta ista, jugosrbofilna podzemnica i postaje nadzemnicom, postaje arbitrom u Hrvatskoj i priprema novu tragediju ojačana spoznajom da se i četnička komponenta jugoslavenske vojske rehabilitira u Beogradu i da su, znači, sve mogućnosti otvorene.

Je li u bleiburškoj tragediji (pojam „Bleiburg" uključuje sve križne putove) stradalo nešto četnika? Jest. Većina je četnika, međutim, od 1943. a u velikim količinama od početka 1944. – u redovima jugoslavenske vojske koja je 1945. poklala razoružanu hrvatsku vojsku, obitelji vojnika i bjegunce pred crvenim terorom. Tako da ovodobna rehabilitacija i nije neko veliko iznašašće, niti se može govoriti o rehabilitaciji četnika u našim danima, jer su četnici rehabilitirani 1944. Strijeljanje Draže Mihailovića bilo je samo logičan Titov potez, jer taj zločinac nije mogao ostaviti na životu drugoga zločinca koji bi mu mogao postati konkurencijom u doba kada su „saveznici" još kalkulirali kakvu vlast u „Jugoslaviji" žele, pa nije bilo dobro riskirati.

No, vratimo se komemoraciji i misi na Bleiburgu 2015. godine koje je ponešto nadonosna, godine koja dolazi nakon tolikih KomemoracijaPozornom oku pa i manje pažljivom jasno je da se ove godine ipak nešto za milimetar pomaknulo, da HTV u izravnom prijenosu na prvom programu ne skriva natpis na spomeniku, natpis koji kaže da je ovdje stradala hrvatska vojska. Da se uživo i u cijelosti prenose govori, od kojih je najsadržajniji bio onaj generala Sopte, da se pokazuje zastava Herceg Bosne i da je pokrovitelj komemoracije Hrvatski narodni sabor, sabor bosanskohercegovačkih Hrvata kada već nije Hrvatski sabor Hrvata u Hrvatskoj, da je tu Čović a nema Leke niti ga treba biti, ali je tu Čuljak i treba ga biti, Karamarko, Brkić i mnogi hrvatski zastupnici u Hrvatskom saboru, branitelji među kojima i vojni invalidi iz Domovinskoga rata.pustošenja hrvatske memorije, nakon godina kada je (pa i u samostalnoj hrvatskoj državi) odlazak na bleiburško polje bio u najmanju ruku zazoran za većinu naših opreznih građana, godina u kojima je samo Crkva u Hrvata ulijevala hrabrost i govorila (Bozanić) da je i prošlost dio naših života, godina u kojima su već opisani mediji tražili samo ustaške kape da bi ih stavljali u naslove i relativizirali sjećanje na genocid nad hrvatskim narodom, godina neokomunista u predsjedničkim dvorima i izvršnoj vlasti koji genocid zovu odmazdom (jer su „mnogi od ubijenih na Bleiburgu i križnim putovim to i zaslužili"), a mediji odobravaju i populariziraju takva stajališta ozbiljnim povjesničarima usprkos - kao što je ekspert grof Nikolaj Tolstoj koji je u Engleskoj stradao zbog istine o Bleiburgu i bio osuđen na visoku novčanu kaznu. I koji neki dan u Zagrebu tvrdi da među žrtvama nije našao zločinca. A englesku krvavu prijevaru pripisuje Haroldu MacMillanu koji je navodno i sam bio ucijenjen (Rusi).

Pozornom oku pa i manje pažljivom jasno je da se ove godine ipak nešto za milimetar pomaknulo, da HTV u izravnom prijenosu na prvom programu ne skriva natpis na spomeniku, natpis koji kaže da je ovdje stradala hrvatska vojska. Da se uživo i u cijelosti prenose govori, od kojih je najsadržajniji bio onaj generala Sopte, da se pokazuje zastava Herceg Bosne i da je pokrovitelj komemoracije Hrvatski narodni sabor, sabor bosanskohercegovačkih Hrvata kada već nije Hrvatski sabor Hrvata u Hrvatskoj, da je tu Čović a nema Leke niti ga treba biti, ali je tu Čuljak i treba ga biti, Karamarko, Brkić i mnogi hrvatski zastupnici u Hrvatskom saboru, branitelji među kojima i vojni invalidi iz Domovinskoga rata.

Bit će zabilježeno da je sredinom svibnja 2015. sveopći hrvatski sabor održan na bleiburškom polju.

I da samo komemoracija komunističkih žrtava jednom u godini opet zbližava Hrvate i muslimane stradale u tragediji u vrijeme kada su muslimani još bili posve svjesni svoga davnog hrvatskog porijekla, a od toga doba se distancirali od Hrvata jer zajedništvo s njima donosi samo nevolje. Pa ipak je mnogo njih bilo u hrvatskim redovima kada je srpska agresija okupala Hrvatsku (još jednom) u krvi, a što je poslije u BiH drukčije teklo rezultat je one iste britanske politike koja je izručila Hrvate i muslimane srpskoj, jugoslavenskoj vojsci četrdesetih i na kraju devedesetih dovela do – Srebrenice.

Svjetska povijest koja Hrvate bilježi tek rubno ili ni to, zaključit će u budućnosti, lapidarno: 1945. jugoslavenska je vojska na čudovišno okrutan način poklala hrvatsku vojsku koja je sebe i svoje oružje predala Englezima, a ovi je izručili Titovim komunistima. Godine 1995. hrvatska je vojska na veličanstven način pobijedila teško naoružanu jugoslavensku, dotično srpsku, vojsku i s njom obzirno postupala, a Englezi pobjedničke hrvatske generale izručili – Haagu (tzv. kultura izručivanja). Omogućio im je to i „predsjednik" Hrvatske od 2000. nadalje umirovivši generale poradi puča koji nije postojao, a sada se oni vraćaju – ne u Hrvatsku vojsku nego u Vijeće za domovinsku sigurnost koje je utemeljila sadašnja predsjednica.

Da se zbilo što se na sreću nije – zahvaljujući hrabrosti branitelja, ali Tuđmanovoj pomirbi koja je izdržala upravo toliko koliko je trajao rat – da su Hrvati izgubili rat sa Srbima u prvoj polovici devedesetih i bili uništeni u protutenkovskim rovovima, jamama i rudnicima, danas bi neki drugi Milanović ili Miladinović izjavljivao da je devedesetih postojala samo jedna vojska, srbizirana JNA . Hrvatska vojska ne bi bila spomenuta ni pod hrvatskim ni pod drugim imenom, tek bi se možda govorilo o separatističkim teroristima, ustašama, škriparima. A dnevne bi novine izlazile isključivo na srpskom jeziku, ne kao sada – samo djelomično.

Hrvatski muži zagorskog srca

Godinama je dr. Milan Vuković vodio Dane dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća, a sada je palicu preuzela Hrvatska udruga Muži zagorskog srca i spasila kontinuitet znanstvenih skupova u Velikom Trgovišću na kojima se ne trguje istinom, a ispred spomen-škole stoji sam Tuđman (skulptura Kuzme Kovačića). Govorilo se 14. svibnja o Tuđmanovim polemikama s tipovima kao što su Trgo, Terzić i Plenča Morača u olovno doba (dr. Mato Artuković), govorilo se o Tuđmanovim govorima (dr. Ante Nazor), o njegovoj viziji (M.B. Matković), o Tuđmanovoj ulozi u varaždinskim danima rata 1991. – danima u rujnu koje je Stjepan Adanić vrlo živo evocirao, podsjetivši da smo prije varaždinske pobjede imali deset, a poslije nje stotinu tenkova, Stjepan Lojna je prisno prikazao Tuđmanovo nagnuće prema Stjepanu Radiću, a vehementni dr.Nedjeljko Mihanović ušao u hrvatsku zbilju nakon Tuđmana, kao i Mate Kovačević tragajući za novim hrvatskim raspućima.

Dr. Zdravko Dizdar bavio se svojom stalnom temom, to jest četnicima, dr. fra Andrija Nikić žrtvama u II. svjetskom ratu, Lovre Botica Tadinov s Korčule ušao u BiH ustvrdivši da je treći entitet najbolje rješenje za Hrvate (točno), akademik Stanko Popović SDPSDP nije toliko glup da ne vidi kamo stvari idu, pa se u zadnji čas počeo šmajhlati Tuđmanu i stavljati ga uz bok Titu. Svi su oni stvarali Hrvatsku, nova je teorija koju izdaleka spominju i fumićevci, to jest tvrde da su crveni stvorili Hrvatsku a branitelji ju samo obranili. Sve čekam da u udžbenike uđe istina kako je suvremenu hrvatsku državu stvorila grupa TNT (Tito-Nedić-Tuđman).govorio o HAZU, a dr. Rajko Fureš oprvoj stručnoj knjizi tiskanoj na hrvatskome jeziku1788. „Nachin jabuke szaditi".

I tako od Tuđmana do jabuka. Muži zagorskog srca mogu biti zadovoljni, a i općina Veliko Trgovišće. Županija zagorska u sadašnjoj konstelaciji ima druge teme – nisam vidio, ali sam čuo o „promotivnom" filmiću u kojemu se namjernicima nude ljepote Zagorja (bez pridjeva Hrvatsko) i osobito Kumrovec kao rodno mjesto (d)ruga Tita. Eh, moji Zagorci koji lutaju li lutaju bespućima suvremene politike, glasuju za kvazi lijeve i tapkaju na mjestu, a njihov župan nema ništa protiv zločinca koji jest bio Tito ali nije sigurno da je bio Josip Broz. Sada u Hrvatskom zagorju ima boljih vina nego nekada, pa ne može više biti izlika...

No SDP nije toliko glup da ne vidi kamo stvari idu, pa se u zadnji čas počeo šmajhlati Tuđmanu i stavljati ga uz bok Titu. Svi su oni stvarali Hrvatsku, nova je teorija koju izdaleka spominju i fumićevci, to jest tvrde da su crveni stvorili Hrvatsku a branitelji ju samo obranili. Sve čekam da u udžbenike uđe istina kako je suvremenu hrvatsku državu stvorila grupa TNT (Tito-Nedić-Tuđman).

Makedonija i ostalo

Ono što se zbilo u Kumanovu neodoljivo podsjeća na Borovo Selo – očito je da su makedonski policajci upali u zasjedu i mnogo ih je pobijeno. U Makedoniji sam živio godinu dana i Makedonci su mi nekako prirasli srcu, pa nisam ravnodušan, pratim i inače što se ondje događa i s nešto zebnje ne želim da se ostvari moja prognoza iz 1989., to jest da samo Makedonija od država bivše naddržave ne će uspjeti. Bivša naddržava se zvala Jugoslavija. To slavno ime toliko je drago današnjem HTV-u da u trenutku kumanovske tragedije voditelj priopćava kako su sućut izrazile sve „zemlje bivše Jugoslavije". Kao da ni one nemaju ime, a ne samo (sadašnja) Makedonija. A kada HTV ne govori o bivšoj nego o sadašnjem trenutku, u svakom Dnevniku barem tri puta spomene regiju kao šifru za regnum jugoslavorum (tako nekako), s jugoslavenskom nacijom i jezikom – kojim?

Nedavno je u Zagrebu gostovao književnik porijeklom iz Bosne, a piše engleskim jezikom, piše prozu, i usput objašnjava Hrvatima da je „bosanski jezik" pandan engleskom, univerzalan valjda za balkanske pustopoljine u koje spada i Hrvatska, kao što je engleski univerzalan u svjetskim razmjerima. Tu nakaznu i provokativnu teoriju mediji priopćuju bez komentara, a što će drugo kada su i oni sami ljubitelji „srpskohrvatskog" koji plasiraju pod imenom „bosanskog". Nema jezika koji se naziva srpskohrvatskim, nema jezika koji se može nazvati bosanskim. Ako Bošnjaci svoju lagano srbiziranu i turkiziranu varijantu hrvatskoga žele nekako nazvati, neka ju nazovu – bošnjačkim jezikom, ali ni to nije točno. No, neka... Usput: televizije reklamiraju nekog motociklista („bajkera") i kuhara koji je i „Hrvatsku uvrstio u svoju balkansku rutu". Baš tako. Srdačno, iz iste kuhinje.

Hrvatska kultura

Spomenuto Vijeće za nacionalnu sigurnost trebalo bi se baviti i stanjem hrvatske kulture, možda i prvenstveno hrvatskom kulturom. Ni u jednom području hrvatska sigurnost nije ugrožena koliko u kulturnom, njoj ne može pomoći ni članstvo Hrvatske u NATO savezu ni članstvo u EU jer EU nameće „vrijednosti" suprotne hrvatskoj kulturi. Hrvatska je kultura prepuštena sama sebi, ili bolje rečeno prepuštena je očitom i svakodnevnom razaranju koje je zahvatilo hrvatski jezik i hrvatsku umjetnost, razaranju koje ima razvidnu jugoslavensku, „regionalnu" putovnicu (film, kazalište) i globalnu anacionalnu tendenciju koja je Hrvatsku otkrila kao sačuvani, divlji, a mjestimice i pitomi krajolik sa spomenicima iz svih razdoblja, idealnu, siromašnu zemlju za snimanje idiotskih serija, malu zemlju za veliko kulturno pustošenje, pretvaranje ostataka njezina kulturnog identiteta u kulisu kojoj treba dodati stiropor da ne bude prepoznatljiva, ostavljati u njoj tronove i nadzirati je jefitinim dronovima.

Bit će posla, bit će love! U Ameriku putuje ministar kojemu kultura nije u opisu radnog mjesta, ali neka – bit će love, ugovara nove igre prijestolja. Putuje. Budućnost naše zemlje je osigurana, bit će gužve, bit će Hrvatska puna CrollywoodBit će posla, bit će love! U Ameriku putuje ministar kojemu kultura nije u opisu radnog mjesta, ali neka – bit će love, ugovara nove igre prijestolja. Putuje. Budućnost naše zemlje je osigurana, bit će gužve, bit će Hrvatska puna života: na jugu će se čovjek sudarati s ekipama u lažnim srednjovjekovnim ili potpuno izmišljenim jeftinim kostimima, kada mu dozlogrdi otići će malo sjevernije na Jadran i ondje naletjeti na Indijance pa se uplašen povući u unutrašnjost gdje će naići na ekipe akcijskih filmova kojima su potrebni napušteni industrijski objekti za konačni obračun raznih kriminalnih banda. Crollywood.života: na jugu će se čovjek sudarati s ekipama u lažnim srednjovjekovnim ili potpuno izmišljenim jeftinim kostimima, kada mu dozlogrdi otići će malo sjevernije na Jadran i ondje naletjeti na Indijance pa se uplašen povući u unutrašnjost gdje će naići na ekipe akcijskih filmova kojima su potrebni napušteni industrijski objekti za konačni obračun raznih kriminalnih banda. Crollywood.

Na marginama „festivali" s urnebesnom glazbom i drogiranim britanskim i inim mladim turistima. Svi će imati koristi, pa i hrvatski film više novaca za svoje regionalne projekte u kojima dominiraju homoseksualne i međunacionale (naravno hrvatsko-srpske) erotske veze. Hrvatski će političari držati predizborne mitinge u kostimima iz „Igara prijestolja", čime im je uspjeh zajamčen. Bit će više novaca i za kazališta, za baletne predstave pune silovanja i istospolnih nasilja, za ruganje Hrvatima, za obersnelovske i frljićevske neprijateljske ujdurme. A bit će posla i za glumce iz „regije" bez kojih ni sada nema hrvatskoga filma ili serije.

Gledam u Dnevniku HTV-a izvješće s filmskog festivala – dvaput se ponavlja rečenica da je u konkurenciji „prvi put nakon neovisnosti" „naš" film. Valjda hrvatski. Ali se odmah redaju portreti i izjave srbijanskih glumaca i glumica, te stvari postaju jasnijima. Riječ je, znači, o regionalnom, jugoslavenskom filmu, što znači da se hrvatski film ipak nije uspio probiti u Cannes „prvi put nakon neovisnosti". Probio se „naš film".

Prije otprilike deset dana održan je ne baš uspješan skup. Tema bijahu mladi hrvatski glumci, a stari su glumci iskoristili priliku da uglavnom ne previše pravedno izgovore svoje impresije o hrvatskom glumištu (Lonza: „Nisam vidio dobru predstavu od 1993.") Temom su trebale biti i – radne dozvole za glumce iz „regije", ali se preko teme prešlo više-manje ležerno. Naime, glumci iz „regije" rade u Hrvatskoj bez radnih dozvola, a hrvatski glumci ne mogu doći do posla. I stariji, i mladi kojima je skup bio posvećen, a iz Akademije (i akademija) ih svake godine izlazi na buljuke pa mnogi imaju upravo američku budućnost, to jest da postanu konobari. Ili statisti u prijestolnim igrama.

CRO

Zaštititi treba CRO, zaštititi treba Croatiju, Hrvatsku, pridjev hrvatski, jer se sada svaka šuša može poigravati - eto, neko poduzeće reklamira CROmpire. Riječ je o krumpirima, a da bi im se znalo porijeklo, valjda, postaju CROmpiri, krompiri, pa se tako hrvatski krumpir balkanizira i guli hrvatski jezik. I inače su reklame sve gluplje (čast iznimkama), a reklame Tele 2 primitivno neukusne, da ne kažem koju riječ više.

U prošlom sam javljanju spomenuo reklamu za Ghetaldus koji je „nosioc" (ne znam čega) i tako se reklamira, valjda nosioc naočala. U olovno jugoslavensko doba riječ je imala tri oblika: nosioc je bio iz partijskog i štafetnog rječnika, nosilac za već pomalo građanski svijet, a nositelj slovio kao ustaška riječ. Otprilike. Upravo na spomenutim Danima Franje Tuđmana prije dvije godine nastupio je i jezikoslovac Marko Samardžija s temom „Dr. Franjo Tuđman o jezičnoj politici i hrvatskome jeziku u svome dnevniku od god. 1973. do 1989." Piše Tuđman u dnevniku, između ostaloga, i o prijevodu romana Heinricha Bőlla „Na kraju službenog puta", tiskanom 1971.: „Prijevod mi je išao na živce... Sve vrvi od tuži-oca, brani-oca pa se čovjek pita zašto ne i ...-mame, kad imamo tužitelje i branitelje, zašto mora oficir, a ne časnik, komandant, a ne zapovjednik... prevoditelj ispoljava, a ne očituje, njemu je univerzitet bolji od sveučilišta, pa onda i van umjesto izvan."

Tako je Franjo lamentirao sedamdesetih, onda je devedesetih stvorio modernu hrvatsku državu, pa umro i sada opet imamo nosi-oca na reklamama i staru optiku, opet reporteri govore „van terena" ili ona reporterka iz Cannesa „van konkurenicije", na mojoj dionici zagrebačke obilaznice i nadalje za kišnih dana piše na signalizacijskoj ploči KLIZAVO, premda godinama na to upozoravam „saobraćajne oficire", a osovina Goldstein-Jovanović-Jozić iznjedrila je novi pravopis ne osvrćući se na hrvatsku tradiciju, na Franju, na Katičića i prvu ligu hrvatskih jezikoslovaca – uključujući i strane kroatiste koji se ne mogu dosta načuditi.

Usput: Tuđman je bio u jugoslavenskim kazamatima, ali nije ondje ubijen premda se zalagao za časnike a ne oficire. Dr. Šreter iz Pakraca ubijen je početkom srpske agresije zbog riječi „časnik", ali ga je Pupovac proglasio živim kada je već bio mrtav i tom (poznatom) laži omogućio razmjenu. Pupovac je s lažima nastavio i nadalje (prekrštavanje djece), a i danas je u punoj formi (20.000 djece , kaže on, ubijeno u Jasenovcu). Kad se laže, nek se laže. U Pupovčevu slučaju čak ne treba potezati ni Dobricu Ćosića. A kada sam već spomenuo Jasenovac – on je bez sumnje bio (i) jedna od postaja Križnoga puta. Da je tako svjedoči među ostalim nervozno reagiranje Zorana Pusića na ideju da se to i istraži, da se na svjetlost dana izvuku svi slojevi i tragovi svih totalitarizama na mračnome mjestu uz Savu.

Hrvoje Hitrec

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.