Književnost i narod
(Govor književnika Hrvoja Hitreca na Konferenciji o hrvatskom identitetu Akademske zajednice dr. Ante Starčević, Pakrac, 16. lipnja 2015.)
Mi smo baštinici znamenite književne povijesti i suvremenici žive hrvatske književnosti koja je voćka s raznolikim plodovima, velikim, malim, osrednjim, ali i otrovnim. Baštinu poznajemo ili mislimo da ju poznajemo, shvatili smo da hrvatska književnost nije stara pet stoljeća nego mnogo više i datira od Baščanske ploče koja je (i) književni spomenik, uspostavljeni su kanoni i lektirni naslovi, imamo nekoliko dobrih i nekoliko solidnih povijesti književnosti, prevladali smo 
podjelu iz druge polovice 20. stoljeća - podjelu na domovinsku i izvandomovinsku književnost, a u ozbiljnih suvremenih hrvatskih povjesničara književnosti sve se manje osjećaju tragovi jugoslavenske historiografije koja je nasilno izbacivala iz pregleda književnosti i iz kolektivne svijesti „nepoćudne" autore i djela.
Osobito smo napredovali i to krupnim koracima u prevodilaštvu, pa noviji naraštaji mogu čitati djela svjetskih klasika, ali i književno-znanstvenu literaturu na hrvatskome jeziku – u mnogo slučajeva radi se o sjajnim prijevodima koji usput obogaćuju i hrvatski leksik. U obratnom smjeru, znači u prevođenju hrvatske književnosti na strane jezike, rezultati su puno siromašniji što zbog nezainteresiranosti velikoga svijeta za male jezike i potpunog nepoznavanja hrvatske književnosti ili poradi iz domovine tendenciozno nuđenih djela koja ne spadaju u vrh suvremene naše književnosti.
Književna kritika postoji još samo u rudimentarnom obliku, nema nepotkupljivih autoriteta koji bi u realnom 
PauciCrveni pauci isprepleli su čvrstu mrežu s već ustaljenim obrascima: oni reklamiraju i književno smeće ako je dio njihova programa, oni prešućuju značajna djela ako autor dolazi iz izvorno hrvatskoga kruga ili se ne daj Bože bavi i politikom sa hrvatskoga stajališta, oni i živuće klasike hrvatske književnosti hladnokrvno nazivaju kretenima jer ovi nisu jugonostalgičari, srbofili, internacionalisti i relativisti.vremenu uspostavili vrijednosnu hijerarhiju književnih djela koja se pojavljuju, časopisi posvećeni književnosti dolaze do zanemarivo malenoga broja čitatelja, a književna je kritika u tabloidnom primitivizmu gotovo posve prognana iz tiskovina, ali i ostalih medija s iznimkom nekih radijskih programa. Ono što je ostalo, krajnje je ne samo neznanstveno, neknjiževno nego ideološki snažno obojeno – i tu, kao u filmu i kazalištu, u kulturi općenito, prevladava sirovo ljevičarenje koje je u mnogim slučajevima prikriveno ili otvoreno protuhrvatsko i protivno svakom umjetničkom djelu koje proizlazi iz narodnoga, hrvatskog osjećaja.
Crveni pauci isprepleli su čvrstu mrežu s već ustaljenim obrascima: oni reklamiraju i književno smeće ako je dio njihova programa, oni prešućuju značajna djela ako autor dolazi iz izvorno hrvatskoga kruga ili se ne daj Bože bavi i politikom sa hrvatskoga stajališta, oni i živuće klasike hrvatske književnosti hladnokrvno nazivaju kretenima jer ovi nisu jugonostalgičari, srbofili, internacionalisti i relativisti. Mreža vrlo dobro funkcionira i osvaja pozicije od raznih društava do vrhova državne vlasti pa je u zadnjih petnaest godina stvorena potpuno iskrivljena slika suvremene hrvatske književnosti i naša je zadaća žurna revalorizacija kako podmetanja i krivotvorine ne bi postale dijelom budućih pregleda i povijesti književnosti.
Crne liste u Ministarstvu kulture
Bili smo i jesmo svjedocima da je u dugom razdoblju arbitar za hrvatsku književnost u Ministarstvu kulture bio prononsirani velikosrpski provokator – a i sada je ondje, doduše na drugoj poziciji - a to se događalo u vrijeme kada je na vlasti bila desna koalicija i događalo se u samostalnoj hrvatskoj državi. Bili smo i jesmo svjedocima da u 
Ministarstvu kulture dan-danas postoje crne liste glede potpora književnicima i književnim djelima, a šakom i kapom dijeli se po stranačkom ključu i iznad svega ključem pripadnosti jednoj stranci, naime minornom HNS-u koji je na svoj diletantski i opak način zavladao hrvatskom kulturom u cjelini, i ne samo kulturom.
Autori s neobjavljene, ali u ministarstvu poznate crne liste imaju usporedo, naravno, i teškoće s objavljivanjem jer crvena mreža razumije da će nakladnici nerado objaviti djelo koje nije dobilo državnu potporu, a tu dolazimo do zatvorenoga kruga i paradoksa da u ovom sustavu privatni nakladnik također ovisi o državnoj potpori, pa kalkulira s objavom nepoćudnoga hrvatskog autora i radije tiska prijevode beznačajnih stranih komercijalnih proizvoda.
Usporedo s opisanim stanjem i nadalje se u zemlji i izvan zemlje nastavlja rutinska praksa omalovažavanja i krivotvorina, otimanja hrvatske književne baštine u čemu su naravno u prvom planu srbijanski književni povjesničari koji tradicionalno prisvajaju staru dubrovačku književnost, a u novije su vrijeme i napredovali sve do Ive Vojnovića, a usput posvojili i 
Ruđera Boškovića koji nije bio samo znanstvenik nego i pjesnik. Štoviše, u samoj Hrvatskoj pojavila se bila knjiga „Srpski pisci iz Hrvatske" iz kruga već spomenutoga velikosrpskog provokatora u Ministarstvu kulture RH, gdje se takvim podmetanjima daje potpora. Pa onda nije čudno ni to da je Ministarstvo kulture RH sufinanciralo knjigu u kojoj se tvrdi da hrvatski jezik ne postoji.
Takvo Ministarstvo kulture, s takvim kadrovima, s tako krupnim podmetanjima hrvatskoj kulturi više nikada ne smijemo dopustiti jer tu više nije riječ poznatom hrvatskom mazohizmu niti o raznim „stajalištima" nego o neprijateljskoj djelatnosti. Takav se duh raširio po cijelom tijelu hrvatske kulture kao neugodan i opasan crveni osip, svrab koji je zahvatioi kazališta – pa u njima harače domaće i uvezene protuhrvatske protuhe i mediokritetska klatež, u čemu riječki slučaj uopće nije iznimka nego samo perjanica. Ne treba ni reći da je u KrivotvorenjeUsporedo s opisanim stanjem i nadalje se u zemlji i izvan zemlje nastavlja rutinska praksa omalovažavanja i krivotvorina, otimanja hrvatske književne baštine u čemu su naravno u prvom planu srbijanski književni povjesničari koji tradicionalno prisvajaju staru dubrovačku književnost, a u novije su vrijeme i napredovali sve do Ive Vojnovića, a usput posvojili i Ruđera Boškovića koji nije bio samo znanstvenik nego i pjesnik. Štoviše, u samoj Hrvatskoj pojavila se bila knjiga „Srpski pisci iz Hrvatske" iz kruga već spomenutoga velikosrpskog provokatora u Ministarstvu kulture RH, gdje se takvim podmetanjima daje potpora.takvim okolnosti onemogućena pojava hrvatskoga književnika hrvatskoga osjećaja u hrvatskom glumištu, ne treba ni reći da se ne izvode klasici koji su također vlasnici toga osjećaja, niti se uopće hrvatsko ime još izgovara na sceni ako nije praćeno ironijskom, pa i ciničnom distancom.
Destruiranje hrvatske književnosti
Niti hrvatski književnik s tom urođenom manom može dobiti narudžbu za televizijsku dramu ili seriju, niti je hrvatski igrani film uopće dotaknuo burnu i neobično zanimljivu hrvatsku povijest nego je Hrvatska postala kulisom za snimanje stranih parapovijesnih nusproizvoda. U svemu rečenom zakinuta je hrvatska književnost i 
hrvatski književnik koji nije više samo književnik u starom smislu riječi nego i sudjelovatelj u novim medijima a i tu mu crvena mreža blokira djelovanje pa po prirodi stvari uzima za kolumniste poluknjiževnike odane partiji, Titu i Jugoslaviji te oni i na taj način zagađuju hrvatski kulturni prostor i usput uzdižu jedan drugoga kao književne veličine, a veličine prešućuju.
Na taj se način destruira i književni podmladak koji u mnogim slučajevima brzo razumije poruku i bira teme s kojima će se svidjeti main-streamu, po mogućnosti regionalne, jednospolne i anacionalne. To sviđanje prenosi se onda i na isto tako lijevo i anacionalno orijentirane europske krugove koji imaju novac u svojim fondovima, iza čega stoji ono što mnogi ne razumiju, profit velikih konzorcija kojima je nacionalna država smetnja i nastoje ju razoriti a to se najbolje radi prethodnim razaranjem kulture jednoga naroda.
Na kraju, citirao bih rečenicu iz predgovora „Antologiji hrvatskoga pjesništva: „Samo samostalni organizam može biti ravnopravan član veće zajednice. Članstvo u njoj ne znači gubitak samosvojnosti nego njezinu potvrdu. Tamo 
gdje je naša novija poezija vlastitija, narodnija, tamo i je europskija." Napisano je to, vjerovali ili ne, davne 1966. godine a stoji i danas, s tim što naravno nije riječ samo o poeziji nego o književnosti uopće, to jest o hrvatskoj kulturi u cjelini. Našoj kulturi za koju se iz proračuna izdvaja 0,49 posto, što je po sebi sramotno, a sramotniji od toga jest način na koji se i ta mizerna sredstva raspodjeljuju.
Pred nama je, gospođe i gospodo silna zadaća da na području kulture uspostavimo sustav koji hrvatskoj kulturi ne će biti protivan nego disati zajedno s njom, da počistimo Augijeve staje zatrpane smećem u zadnjih petnaest godina, i da napokon državna vlast postane svjesnom da je država samo ogrtač i štit jedne kulture, u ovom slučaju hrvatske kulture koja nas je doslovce spasila u najtežim razdobljima hrvatskoga naroda, a mi smo ju u samostalnoj hrvatskoj državi izručili nedostojnoj i njoj protivnoj klateži labradorske mreže koja radi na njezinoj propasti. Sada moramo reći, i kažemo, dosta je bilo te sablazni, dosta je haračenja po lijepom tijelu hrvatske književnosti i kulture u cjelini, dosta je krivotvorina i obmana, dosta razaranja hrvatskoga kulturnog i nacionalnog identiteta. S nadom da idemo prema boljim vremenima, najljepše vas pozdravljam.
Hrvoje Hitrec