Jedino roditelji imaju naravno pravo na odgoj djece

Ovih dana mnogo se raspravlja o odgoju i nastavi u školama. Građani kritičkog duha javno protestiraju protiv koncepta gradske vlade u pitanjima građanskog odgoja. Time je pitanje o odgoju općenito ponovno postalo aktualno kao pitanje o tome tko ima pravo na odgajanje, koji sadržaj i koji cilj ima odgoj, i kojom metodom se odgoj provodi. Ova rasprava je od velike koristi i zbog toga što građani mogu saznati na kojem svjetonazoru je utemeljen i zamišljen koncept građanskog odgoja.

U demokratskoj i pravnoj državi ne smije legalna vlada predlagati zakone niti donositi odredbe na osnovi neke određene ideologije ili nekog svjetonazora, nego isključivo u smislu ustavnog prava i demokratskih principa.

U pravnoj i demokratskoj državi mora aktualna politička većina donositi zakone u skladu s ustavnim pravom a ne samo snagom političke volje, utemeljene na privremenoj većini. Volja političke većine nije sama po sebi jamstvo za pravedne i moralne zakone. U ime političke većine donosili su se, i još se donose, nepravedni zakoni i kreira se „pravo“ protiv čovječnosti. Princip pravednosti, prirodno i Božje pravo stoje iznad ljudske volje - većinske ili manjinske: svejedno - i obvezuju ljudsku volju na poslušnost.

Konkretno: ako se vladajući pozivaju na svjetonazor kod određivanja kurikula za zdravstveni i seksualni odgoj, moraju javnosti konkretno reći ime ili naziv tog svjetonazora. Konkretnije rečeno: moraju javnosti reći koju ideju ili sliku o čovjeku oni zastupaju kao mjerilo odgoja? Koje vrjednote i koje osobine treba mladi čovjek prigrliti snagom odgoja, kojeg mu vlada propisuje? Zašto baš te vrjednote i osobine a ne druge?

Znanost jedini kriterij?

U raspravi se autori tog kurikula pozivaju na „znanost“. Koju znanost? Zar im nije poznata činjenica da jedinstvene objektivne znanstvene spoznaje u pitanjima odgoja nema: niti o općenitim ciljevima odgoja niti o specijalnim ciljevima, primjerice o seksualnom odgoju? Tu je razlog zašto pravna država nije utemeljena niti na nekoj ideologiji, primjerice na marksizmu, niti na nekoj religiji, niti na nekom znanstvenom sistemu nego na pravu i na vrjednotama, utemeljenim na spoznajama i načelima humane etike i religijsko-kulturalne baštine pojedinog naroda. Za hrvatski narod je to katoličko-humanistička tradicija koja ima svoj izvor i svoje korijene u kršćanskoj katoličkoj vjeri.

Iz te tradicije posjeduje hrvatsko društvo ideju ili sliku čovjeka koju trebaju Vlada i Sabor u svakom slučaju uzeti u obzir kod kreiranja zakona i oblikovanja javnog društvenog života. Bivša država, utemeljena na ideologiji marksizma ili „znanstvenog“ socijalizma, značila je političko-kulturološko nasilje nad hrvatskim narodom.

Zar još uvijek postoje političke snage koje to ne mogu razumjeti i koje se nisu emancipirale od tog neuspješnog i neznanstvenog svjetonazora kojeg je napredna i humanistička svijest otklonila s pozornice ljudske povijesti? Zar ljudima od znanosti kao savjetnicima ministra nije poznata činjenica da prirodoslovna znanost nije u stanju odlučivati o tome koje osobine su vrijedne i moralno dobre za život čovjeka, jer je to stvar filozofske etike i religije?

Tko je čovjek i što treba biti najteže pitanje

Ljudi od znanosti morali bi posjedovati spoznaju da se današnje čovječanstvo nalazi pred najtežim pitanjem svih epoha povijesti. To pitanje glasi: tko je taj koji odlučuje tko je čovjek i što treba čovjek biti? Naravno, najlakše je reći da o tome odlučuju političari a ne ljudi znanosti, ne ljudi duha i moralne dobrote, a ni ljudi poslušni Božjem zakonu. Kao da naslućujemo da se već nalazimo na toj točki prijelaza granice, iza koje se više ne razlikuje Božja volja od ljudske volje, Božji zakon od ljudskog zakona jer je svu stvarnost zauzeo čovjek s krivom sviješću da je on jedini gospodar svijeta, jednom riječi: da je on bog.

Marksizam - protučovječji svjetonazor

Mnogi intelektualci, postavši marksisti i komunisti, ulagali su sve svoje intelektualne sposobnosti u izgradnju državne vlasti s ciljem da se definitivno poruši stari europski i kršćanski poredak, kako bi na njegovo mjesto došao poredak „novog“ čovjeka i novog „zlatnog doba“ ljudske povijesti. Poredak, sagrađen na marksističko-komunističkoj ideologiji doživio je svoj poraz i pad jer je bio protučovječji. Kršćanstvo je ostalo živo, iako oslabljeno. I u našoj domovini. Ispovijedati danas marksizam kao svoju „religiju“ nije oportuno.

Posebno naglašavam: biti marksist, agnostik ili ateist je stvar osobne odluke. Svaki je u izboru svoga svjetonazora slobodan kao i u ostvarivanju svog svjetonazora, dok se nalazi u okvirima zakona i ustavnih vjednota. Zbog toga ne smijemo nikoga smatrati svojim neprijateljem niti se prema njemu ponašati neprijateljski.

Kao vjernici, moramo i mi javno izjavljivati da slika čovjeka ili sadržaj odgoja kojeg nam nameće vlada, nije u skladu s našom slikom čovjeka, s našim sadržajem odgoja, s našim ciljem odgoja, i stoga kao građani imamo pravo zahtijevati drugi sadržaj odgoja koji nije direktno suprotan našoj kršćanskoj slici čovjeka i koji nije utemeljen na svjetonazoru ljevičarskih stranaka i udruga.

Trebamo braniti svoj katolički svjetonazor

Time mi branimo svoj katolički svjetonazor, na kojega imamo pravo po Ustavu. Svoj katolički svjetonazor, pak, branimo zato jer on sadrži one vrjednote i ona duhovno-moralna dobra na kojima se može razvijati dostojanstvo čovjeka i na kojima se može učinkovito oblikovati zajednički život na dobrobit svakog čovjeka i građanina. To se ne može tvrditi za marksističko-ateistički svjetonazor. On je sustav „ne“- vrjednota koji je suprotan ljudskoj naravi.

U društvu različitih svjetonazora - bilo religijskih, bilo ideoloških - i u epohi sekularne države pitanje odgoja ne smije biti pitanje političke moći niti snage kapitala, nego mora biti pitanje etike i etičkog konsenzusa između svih relevantnih grupa društva. Isto tako treba reći da u sekularnoj državi pitanje odgoja i obrazovanja spada u red onih područja života za koje se brine država stvaranjem okvira i mogućnosti funkcioniranja, ali sadržaj odgoja, vrijednosnu orijentaciju života građana i sadržaj njihovog obrazovanja ne određuje direktno vlast.

Jednom riječju: uvjerenje o vrjednotama života i koncept vlastite sreće je stvar slobodnog izbora svakog građanina a ne države. Stoga zaoštreno formulirano: državnog odgoja ne smije biti jer odgoj i obrazovanje crpe svoj sadržaj iz etičke refleksije o moralno dobrom čovjeku kao osobi i moralno dobrim uvjetima života dostojnim čovjeka.

Pravo na odgoj imaju roditelji

To je zahtjev istine da ljudska prava pripadaju čovjeku po naravi, jer je čovjek a ne jer mu ih država daje. To isto vrijedi i za instituciju braka i obitelji. Brak između muža i žene, između muške i ženske osobe je jedina legitimna institucija koja čini obitelj naravnog prava, tj. zajednicu između roditelja i djece snagom naravnog prava. Država nema pravo konstituirati neku drugu zajednicu, primjerice zajednicu između istospolnih partnera, i priznati joj status braka odnosno obitelji. Država nema punomoć stvarati neki novi red naravnog prava jer je konkretna država samo dio tog božanskog reda.

Sekularizam kao naturalističko-materijalistički svjetonazor modernog doba postaje danas upitan sa strane znanstvenih spoznaja i sa strane razvoja kulture na temelju prava čovjeka među kojima je od bitne važnosti sloboda religije. Areligiozan čovjek je ideja, a ne stvarnost. Stoga je protunaravno htjeti oblikovati model odgoja i obrazovanja na paradigmi: čovjek je tek bez religije oslobođen čovjek. Marksistički moto: „Religija je opium za narod“ je poziv na kulturnu revoluciju - uništavanje - a ne na odgoj i obrazovanje razumnog moralnog čovjeka kao jedinog preduvjeta slobodnog, pomirenog, pravednog društva. Traženje spolnog odgoja u sve osnovne i srednje škole i „eliminiranje rodnih stereotipa u obrazovanju“ je znak vraćanja u prošlost u kojoj su vladali sustavi totalitarizma i zločinačkih obračunavanja.

dr. Josip Sabol