Uz roman „Kad plavi Dunav“ Marine Kuveždić
Kada djelo započne sparnim zagrebačkim ljetom nalik trenutnomu, malo tko u nastavku očekuje Vukovar i Dunav, ako, kojim nemogućim slučajem, nije vidio naslov romana Marine Kuveždić (1985., Vukovar). Iako je autorica prethodno objavila zbirku priča „Put koji je odabrala“, oba djela u izdavačkoj kući „Sandorf“, a i nagrađena je 2017. trećom nagradom „Ranko Marinković“ za kratku priču, prvim se romanom vratila rodnomu gradu.
Točnije, isplela je emotivnu priču, na tragu Andrićeve misli iz „Znakova pored puta“: „Ne vredi ispitivati što bi bilo da je bilo ono što bilo nije“. Radnja romana „Kad plavi Dunav“ u prvoj pripovjedačkoj liniji prati brak Pere i Vesne te njihovo dvoje djece Luke i Renate, dočim u drugoj vraća Vesnu u predvečerje Domovinskoga rata i ljubav sa samozatajnim Damirom. Nitko ne sluti velikosrpsku agresiju na Vukovar i Hrvatsku, a i autorica je po strani ostavila političke okolnosti. Desetljećima kasnije, nezadovoljna brakom, Vesna danonoćno piše mejlove Damiru, promišljajući moguće putanje prošle veze, kao i ideju da bi se možda svakako razdvojili, sve i da se rat nije dogodio. Ona je otputovala na studij u Zagreb, prohodala s Perom, a rodni dunavski grad ostao mitskim mjestom svih (ne)naslućenih stradanja.
Ono što je primjetno kod autorice Kuveždić, njezin književni izraz veoma je reduciran. Nema u njemu suvišnih opisa i epiteta, tek nijanse obojanih psiholoških stanja kako bi čitatelj lakše uronio u sve Vesnine dvojbe. K tomu se pridodaje i toksična kćerina veza s istinskim nasilnikom te sinovljeva povučenost u svoj svijet, kao da sluti sve majčine nedoumice. Dijelovi romana u kojima se (istaknuto kurzivom u zasebnim poglavljima) prikazuje predratni život glavne junakinje djeluju maštovitije i toplije od onih što nudi bračna svakodnevica. No i prirodnije je tako, samo da nema one spomenute andrićevske dvojbe. Zbog toga je i naslovna fotografija knjige – kula od pijeska na vukovarskoj Adi s pogledom na grad i Vodotoranj – ono što govori barem koliko i sam roman. Postavlja se pitanje – je li neminovno da u svakom životnom razdoblju čovjek gradi kule od pijeska, koje s obzirom na njegovo psihičko i fizičko sazrijevanje, moraju i ostati tamo gdje su „napravljene“ – uz Dunav? Autorica ne nudi konačne odgovore, dapače, prepušta čitatelju odgonetnuti najbolju moguću varijantu.
U tomu i leži kvaliteta napisanoga teksta, u izostanku dociranja i snobovštine riječima. Istini za volju, „Kad plavi Dunav“ može se u jednom dijelu iščitavati i kao roman za mladež, zbog pojedinih uvriježenih situacija i mladenačkih „bubica“. No, vjerojatno će svakom Vukovarcu i Vukovarki, te svim dobronamjernim čitateljima, roman Marine Kuveždić probuditi sjećanja na vrijeme prebrisano agresijom. Podsjetit će ih na glasovitu pjesmu Ace Škrinjara, kao i djela Pavla Pavličića. Kako je i sama s obitelji proživjela pad Vukovara, što je nesumnjivo ostavilo nezaliječenu traumu, nesumnjivo će autorica i složene međuljudske odnose vraćati rodnom gradu. No, ruku na srce, emocije jesu u prvom planu, a gradovi, bilo Zagreb ili Vukovar, kulisa dobro ispričanoj priči. Bit će zanimljivo pročitati kako će i složenije dramaturške situacije četrdesetogodišnja književnica graditi u sljedećim djelima. Prvijencem je odala počast i Vukovaru, ishodišnoj točki svojega ukradenoga djetinjstva i svih potencijalnih, a (ne)ostvarenih ljubavi, ispripovijedanih likom Vesne, koja se uz egzistencijalne nedaće suoči i s teškom bolešću. Iako se očekivao i detaljniji prikaz mučnih previranja, moguće da reduciranost izraza i nije nužno mana u književnosti. Dapače.
Tomislav Šovagović