Uz roman „Kad plavi Dunav“ Marine Kuveždić

Kada djelo započne sparnim zagrebačkim ljetom nalik trenutnomu, malo tko u nastavku očekuje Vukovar i Dunav, ako, kojim nemogućim slučajem, nije vidio naslov romana Marine Kuveždić (1985., Vukovar). Iako je autorica prethodno objavila zbirku priča „Put koji je odabrala“, oba djela u izdavačkoj kući „Sandorf“, a i nagrađena je 2017. trećom nagradom „Ranko Marinković“ za kratku priču, prvim se romanom vratila rodnomu gradu.kad plavi dunav Točnije, isplela je emotivnu priču, na tragu Andrićeve misli iz „Znakova pored puta“: „Ne vredi ispitivati što bi bilo da je bilo ono što bilo nije“. Radnja romana „Kad plavi Dunav“ u prvoj pripovjedačkoj liniji prati brak Pere i Vesne te njihovo dvoje djece Luke i Renate, dočim u drugoj vraća Vesnu u predvečerje Domovinskoga rata i ljubav sa samozatajnim Damirom. Nitko ne sluti velikosrpsku agresiju na Vukovar i Hrvatsku, a i autorica je po strani ostavila političke okolnosti. Desetljećima kasnije, nezadovoljna brakom, Vesna danonoćno piše mejlove Damiru, promišljajući moguće putanje prošle veze, kao i ideju da bi se možda svakako razdvojili, sve i da se rat nije dogodio. Ona je otputovala na studij u Zagreb, prohodala s Perom, a rodni dunavski grad ostao mitskim mjestom svih (ne)naslućenih stradanja.

Ono što je primjetno kod autorice Kuveždić, njezin književni izraz veoma je reduciran. Nema u njemu suvišnih opisa i epiteta, tek nijanse obojanih psiholoških stanja kako bi čitatelj lakše uronio u sve Vesnine dvojbe. K tomu se pridodaje i toksična kćerina veza s istinskim nasilnikom te sinovljeva povučenost u svoj svijet, kao da sluti sve majčine nedoumice. Dijelovi romana u kojima se (istaknuto kurzivom u zasebnim poglavljima) prikazuje predratni život glavne junakinje djeluju maštovitije i toplije od onih što nudi bračna svakodnevica. No i prirodnije je tako, samo da nema one spomenute andrićevske dvojbe. Zbog toga je i naslovna fotografija knjige – kula od pijeska na vukovarskoj Adi s pogledom na grad i Vodotoranj – ono što govori barem koliko i sam roman. Postavlja se pitanje – je li neminovno da u svakom životnom razdoblju čovjek gradi kule od pijeska, koje s obzirom na njegovo psihičko i fizičko sazrijevanje, moraju i ostati tamo gdje su „napravljene“ – uz Dunav? Autorica ne nudi konačne odgovore, dapače, prepušta čitatelju odgonetnuti najbolju moguću varijantu.

U tomu i leži kvaliteta napisanoga teksta, u izostanku dociranja i snobovštine riječima. Istini za volju, „Kad plavi Dunav“ može se u jednom dijelu iščitavati i kao roman za mladež, zbog pojedinih uvriježenih situacija i mladenačkih „bubica“. No, vjerojatno će svakom Vukovarcu i Vukovarki, te svim dobronamjernim čitateljima, roman Marine Kuveždić probuditi sjećanja na vrijeme prebrisano agresijom. Podsjetit će ih na glasovitu pjesmu Ace Škrinjara, kao i djela Pavla Pavličića. Kako je i sama s obitelji proživjela pad Vukovara, što je nesumnjivo ostavilo nezaliječenu traumu, nesumnjivo će autorica i složene međuljudske odnose vraćati rodnom gradu. No, ruku na srce, emocije jesu u prvom planu, a gradovi, bilo Zagreb ili Vukovar, kulisa dobro ispričanoj priči. Bit će zanimljivo pročitati kako će i složenije dramaturške situacije četrdesetogodišnja književnica graditi u sljedećim djelima. Prvijencem je odala počast i Vukovaru, ishodišnoj točki svojega ukradenoga djetinjstva i svih potencijalnih, a (ne)ostvarenih ljubavi, ispripovijedanih likom Vesne, koja se uz egzistencijalne nedaće suoči i s teškom bolešću. Iako se očekivao i detaljniji prikaz mučnih previranja, moguće da reduciranost izraza i nije nužno mana u književnosti. Dapače.

Tomislav Šovagović

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.