Tomislav Lazaneo, Dȍbron vȍjon uz njȍk dišpȅta

Uvik ka' san s tobon ja san ka i dite.
(Tomislav Zuppa, Romanca)

Tomislav Lazaneo u svojoj zbirci pjesama Dȍbron vȍjon uz njȍk dišpȅta ispjevao je, u smijehu i molitvi, sedamdeset sedam pjesama raznovrsne tematike, s dvjema navedenim temeljnim odrednicama, podijeljenih u osam tematskih cjelina.

Misao da ljudi nisu nigdje tako jednaki kao u molitvi i smijehu, nosi u sebi gotovo poetsku istinu.

Smijeh se rađa iz nečega što je neizrecivo, trenutačno i često izvan kontrole. Ne pita za stalež, naciju, obrazovanje ni uvjerenje. Kad se ljudi istinski nasmiju: nema maske, autentičnost izbija kao refleks; sinkroniziraju se tijelo i duh, jer je to fizička radnja s duhovnom komponentom; smijeh je demokratska emocija jer u istom vicu mogu uživati i bogataš i prosjak ako vic dotakne isto mjesto u njima; otvara se dječje srce u svima jer nas smijeh vraća u univerzalni jezik kojim smo govorili prije nego što smo naučili i jednu riječ. U smijehu nema hijerarhije: u trenutku smijeha ne zna se tko je vjernik, tko ateist, tko šef, tko radnik. Ostaju samo ljudi. Jednaki.

Molitva je iskaz čovjeka prema nečem većem, nevidljivom, prema nadi, pokajanju, tišini, traženju i zahvalnosti. Prema Bogu. Kad ljudi mole, otvorili su svoju ranjivost jer su pred nečim većim sami i goli, bez statusa i zasluga. Molitva je osobna, ali je jezik duše srodan u svima, tako da molitva posjeduje intimnu univerzalnost. U molitvi se „okreće prema gore“, u tom su trenutku na Zemlji svi izjednačeni: nema pregovaranja, nadmetanja, ni diploma.

Možda se može reći: „Zar ljubav nije najdublja jednakost?" I bila bi – kad bi bila čista. Moglo bi se reći da je čista ljubav čista onoliko koliko je u prirodi čista boja i čist ton. Čistoća je ideal, ne stvarnost. „Čista boja“ bila bi svjetlost jedne valne duljine bez miješanja s drugim valnim duljinama. U stvarnosti ne postoji svjetlosni izvor koji emitira samo jednu valnu duljinu. Sunce, zvijezde, vatra pa čak i žarulja emitiraju širi spektar valnih duljina. Ono što vidimo kao jednu boju zapravo je mješavina mnogih valnih duljina. Naš mozak sve to interpretira kao plavu, zelenu, žutu… Slično je i s tonovima. U fizikalnom smislu i boje i tonovi jesu valovi – i uvijek dolazi do preklapanja, miješanja, spektralnih „nečistoća“ ili dodatnih harmonika, dodatnih tonova, kad je riječ o tonovima.

Tako i ljubav često dolazi s prtljagom: očekivanjima, nesigurnostima, projekcijama. Ljubav može biti nejednaka.

Smijeh i molitva, kad su iskreni – ne mogu.

Smijeh nas povezuje horizontalno – jedne s drugima.
Molitva nas povezuje vertikalno – s Nekim iznad.

Kad se stihovi iz pjesme Da son rȉba: O Bȍže, dȏj da, / ka rȉba činĩn kȕco, / da mi se ne štȕco / jer znȏn da niēčȕ nȉšta / sa sȍbon odnĩt, / točȁt se, kȕco činȉt, / kuntiȇnto žīvȉt!!! usporede sa stihovima iz pjesme Šantȍče ol` petegulãče, asocijativno se nameću neke temeljne vrijednosti stihova Tomislava Lazanea:

    a) duhovnost

    b) autentični humor s njokon ironije ili sarkazma

    c) ritmotvorna bavižela

    d) zazor od govora radi govora

    e) djetinjstveno-duhovni kut pjevanja / govora stihova.

Duhovnost stihova. Invokacija Bogu da činĩn kȕco, kȕco činȉt, u današnje vrijeme diluvijalnih brbljanja, i molitava, kad se brbljanjem pokazuje da se zna sve o ničemu i ništa o svemu, čini se kao proljetni dašak, vrijednost je koja šutnju vidi kao najviši vid govora. U takvoj šutnji čovjek može gotovo potpuno nestati iz svojih postupaka, biti poput stakla kroz koje svjetlost prolazi bez zadržavanja, biti odjek, a ne jeka, kad ništa ne treba biti moje da bi imalo vrijednost: jer znȏn da niēčȕ nȉšta / sa sȍbon odnĩt. A u pjesmi Gȕšti su gȕšti moje, u pjesnikovo ime, samo je dijeljenje: … je [ribu] stavit, / pȉsmon, čarnjōkȏn, / kumpanȉjon proslãvit, / na nedãče zaborãvit. Ili još snažnije u pjesmi Krõj muȏra: I večerȁs griẽn, / pȍk ča bȕde / ujõt ču čogȏd / sȉpih za drȕge [podebljao a.].

Autor pjeva o dobroti koja je sama sebi najveća plaća. Dobrota koju posjeduju djeca, ptice i ribe, o njoj ne govore, ali je nose u svom srcu.

Autentični humor s njokon ironije ili sarkazma. A, dȉ, / a, čȏ, / a, zõč, / jes` čȕla, / jes` čȏ ošervãla, / jes` čȏ frȉškega doznãla?... // vȋš kakȍ grẽ, / ka po jōjȉma, / gãzi širokȍ, / glȅdo visokȍ. / Ma kȏ, ma čȏ, / nȅ zno ča bȉ, / sa sȍbon… // Kakȍ mi je žȏl, / ne mȍgu jon pomȍč / tukȁt če / u stȁrački poslȁt. / Tukȏ vȉdit...? U, recimo, trodijelnoj strukturi pjesme Šantȍče ol’ petegulãče, iz koje su navedeni stihovi, ritam je pjesme kontrapunkt sadržaju: na sadržajnoj razini u izrazima gotovo nije ništa ostalo što nevȏjne šporkȕje nisu prokazale: i izgled, i stas, i lice, i odjeću, i karakter… Stihovi koji bi mogli nasmijati i kamen: Užȏ u butȋgu pūjȁt, / svãkomu dūžnȁ, / ingȏrda ka Brõška, / nĩmo šōldȋh, / bȍje da nĩmo, / nȅ zno uprãvit. Kratkoća stihova asocira na razigranost, koja je naglašena izmjenom stihova od dva sloga do duljine stihova od osam slogova. Navedeni ritam otupljuje oštricu sarkazma, ali u poanti pjesme pjesnik zadržava vlastiti izlaz iz društva šantoča.

Ritmotovrna bavižela. Bavižela je laki pitomi povjetarac koji se osjeća i taktilno i akustično. Nalik je na neprekinuto plákanje valića u sutonskoj utisi na čijim se vrhovima gnijezdi bavižela. Svojom ritmičkom strukturom i vrstom riječi, verba ludendi, jer autor gotovo sve glagole u svom kontekstu pretvara u glagole igre, rado se čitatelj pretvara u aktivna čitača, sudionika stihova, i priključuje se igri čitanja. I igri plákanja valića u sutonskoj utisi. Mnoge su pjesme s takvom strukturom stihova: Bonãca, Pod svīčȕ, Obečȏni minčũn, Gȕšti su gȕšti, Krõj muȏra… Interakcija ritma i značenja u Lazaneovoj poeziji postala je središnji program oblikovanja stihova.

Zazor od govora radi govora. Već je kazano da stihove nose glagoli, glagoli radnje, verba agendi, koje autor u svom kontekstu i konsituaciji pretvara u verba ludendi. Stihovi u pjesmi Vrȋme kurȋ govore da vrijeme teče, nezaustavljivo: Prȉši ol` nȇ / vrȋme kurȋ / ne fermōjȅ, / ne čȅko, / ne trȅpje, / ne rȅpo, / ne skonsōjȅ, / ne jancȏ, / ȕvik kurȋ. Ima li ovdje mjesta ispraznu govoru ili govoru radi govora. Stihovima pjesme Da son rȉba: O Bȍže, dȏj da, / ka rȉba činĩn kȕco, [istaknuo a.] / da mi se ne štȕco [istaknuo a.] / jer znȏn da niēčȕ nȉšta / sa sȍbon odnĩt, / točȁt se, kȕco činȉt, [istaknuo a.] / kuntiȇnto žīvȉt!!! Zazor od govora autor preporučuje i drugima na neizravan način bar kad se govori o drugima. Sebi je ekspresivno izravan, na razini incidenta, kakva i jest sintagma činȉt kȕco.   

Djetinjstveno-duhovni kut pjevanja / govora stihova. Ujević je svoju dragu oslovio ljubljeno dijete (Ljubljeno dijete, baš o tvome vratu, iz pjesme Ove su riječi crne od dubine).

Navedenom se sintagmom Ujević ne koristi da bi označio dijete u biološkom smislu, već da istakne čistu, neokaljanu ljubav prema svojoj voljenoj.

Navedeni bi izraz mogao biti upućen i idealnom čitatelju koji će njegove stihove nositi s ljubavlju i ponosom.

Moglo bi značenje izraza biti moguće otkupljenje kroz ljubav i priznanje. Naime, Ujevićeva lirika često oscilira između duhovne patnje i uzvišenog nadanja, a sintagma ljubljeno dijete nalazi se upravo na tom raskrižju – između boli i mogućeg otkupljenja kroz ljubav i priznanje.

Mõlo sȕza: Iz kantūnȁ ȍka njȇna, / mõlo sȕza pãla / nȉz obrȏz, / se izregatãla, / nãšu jūbȏv, / nĩ režentãla. / Na blazȉnju / jubãvi nãše, / se odmorãla, / a nĩ znãla, / da je mȍčna, / pȕno sȍčna, / čvȏrsto se, / ka lȕpor, / prilepetãla, / iz mojȅga sãrca, / nĩ šijãla, / sȉdro butãla, / za na vȋke brenzãla, / ostãla, / mõlo sȕza, / rãdosnica!

Samo jaki mogu biti nježni! Nježnost se rađa samo u snazi, ne u slabosti. Ako je autentična, preobrazit će onoga u kojem se rađa i onoga komu je upućena, ali i onoga tko je vidi. Nije svakomu dano ni prvo, ni drugo, ni treće.   

Prema svetom Padovancu, riječ je živa kad život govori. Neka djela govore, neka prestanu riječi kojih smo prepuni, a prazni djelima. U svojim stihovima Tomislav Lazaneo govori život, ne o životu. Govori život sa stajališta slavnoga Padovanca – sub specie aeternitatis (iz perspektive vječnosti).

Neki pjesnikovi stihovi dodiruju neprolaznost, nisu podložni prostoru ni vremenu. Nije to jedini razlog zbog kojih bi nas Lazaneotovi stihovi trebali pročitati.

Rudolf Ćurković

__________

In luce stellarum vatum

(U sjaju zvijezda pjesnīkā)

Knjiga poezije Tomislava Lazanea Dőbron vőjon uz njők dišpȅta predstavljena je u Jelsi u subotu 9. kolovoza, u lapidariju župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije.  

Nisu mi drage pohvale (koketiraju s ohološću ili predohološću), napisao bih svjedočanstvo o stihovima.  I slušateljima.  I mostu od svih riječi, izgovorenih te večeri u sjeni navedene crkve, riječi koje nadilaze sve što tehnologija pokušava biti. Ali ne može biti. Jednostavno: tehnologija ne može izreći govorenu tišinu, jedino mehaničku, koja označuje samo prekid, ali ne i rječiti govor. Ne može izraziti ni ono između riječi u kojima se krije više od značenja.

Hvala svima koji su tu večer bili tamo. Koji su slušali s tišinom u sebi, kakva obično dolazi kad se dotakne istina, poetska istina, koja govori o nutarnjoj istini. Jer su Lazaneovi stihovi dodirivali istine, i neistine, s kojima živimo. Tu i tamo stjecao se dojam da su tijela svih u lapidariju jelšanske crkve za let sposobna. Takva se rezonancija slutila. Za let si tijelo sposobno! Kao da su se krila vratila tijelu uzeta od duše. To je obratan pad, uskrsnuće iznutra. U tom činu – da tijelo koje možda boli, koje svijet mjeri dijagnozama, rekne: Letim – to je najveći otpor zaboravu. Ne iluzija, nego iskustvo. Ne bijeg, nego prisutnost. To nije optimizam. To je istinitost. Ove i slične misli nametale su mi se dok sam sjedio ispred slušatelja, sjedeći među predstavljačima i autorom. Vrijeme se ne može komprimirati, ali se čini kako je vrijeme komprimiralo sve nas u lapidariju jelšanske crkve: sve se činilo kao poetski let, a u letu ne možete stajati. Osamdeset i nešto minuta pretvorilo se u hip.

Don Stanko Jerčić reče mi kako je događaj bio nezaboravan i da su tomu neki posebno doprinijeli. Pretpostavljam, s obzirom na humorov spektakularan smisao za don Stanka da je mislio na sve: i slušatelje, i izvođače i predstavljače.

I na moderatoricu Ivanu Belić Mustapić koja je bila nenadmašni konac večeri poezije – svileno-pamučni spoj glasa i riječi, koji je svemu davao čvrstinu i glatkoću, a pritom puninu koja diše, baš kao što pamučni konac diše zajedno s vunom koju spaja.

I na Lauru Stančin koja je jelšansku čakavicu govorila kao da u njoj odrasta. A i odrasta iako je kajkavka. (Kad sam čuo kako njezin otac Marko Stančin govori bednjanskim kajkavskim, u najboljoj verziji mene pretvorio me u špara!) Jednu je svoju pogrešku, kao izniman govornik pretvorila da se priberemo i shvatimo koliko je govorničke sposobnosti u stihovima koje je govorila.

I na Milovana Dubokovića! Taj je bariton učinio da zaboravimo sve škole vizualizacije, zaboravimo na Linkeja jer smo odjednom vidjeli na njegov način: i veštu nešumprešonu, i sise vele / ka pajeti visidu, i žute parste kojima fuma ka Turčin, i noge na butiju… Sve je MD pokorio i svi su podigli ramena i trepavice ne vjerujući svojim ušima. Čistina njegova glas ispunjala je prostor poput vode. I nitko nije mogao vjerovati da će prestati govoriti.

I Darija Belića i  Slavka Reljića. Ne samo zbog misli da Qui cantat, bis orat. Kod njih se dvojice ne bi smjela ispustiti riječ bene: Qui bene cantat, bis orat. (Tko dobro pjeva, dvaput moli.) Uzvišena jednostavnost! Sublimis simplicitās!

Svi koji su radili na knjizi odrekli su se honorara, ili ako nisu mogli, dali su osjetan popust. Novac od prodaje knjige namijenjen je gladnoj djecu u Africi, u Zambiji.

Većina je od tiskanih knjiga prodana (15 € po knjizi) nakon predstavljanja knjige. Iako sam iskustveno znao da Antun Balić Božić ne boluje od sindroma duhovne dalekovidnosti (pomoći one koji su prostorno daleko od nas, a za one koji su nam vrlo bliski, koji su potrebiti, duhovno smo sterilizirani), jer je u njegovu oku jednako mjesta i za daleke i za bliske, iznenadilo me kad sam vidio naramak knjiga Dőbron vőjon… u njegovim rukama, i nekoliko bremena za one koji nisu u Africi!

Rudolf Ćurković