„Ne samo Hrvatska nego cijela Europa i dobar dio Zapada prekasno su postali svjesni 'demografske zime' u kojoj se nalazimo“

Uključivanje potomaka južnoameričkih Hrvata u rad Ureda europarlamentarnoga zastupnika Davora Ive Stiera izazvalo je znatan interes u javnosti. Protumačeno je, uz ino, kao poticaj trećoj generaciji hrvatskih iseljenika na povratak u Hrvatsku. Tim povodom postavili smo gospodinu Stieru nekoliko pitanja, na koja nam odgovorio nakon povratka iz Bolivije, gdje je predvodio Promatračku misiju EU-a na tamošnjim predsjedničkim izborima.

Kako je ideja o uključivanju mladih Hrvata iz Južne Amerike u rad Vašega ureda dočekana u iseljeništvu i njihovim zajednicama?

Inicijativu sam predstavio na 8. Susretu Hrvata iz Južne Amerike, koji se ove godine održao u Sao Paulu, i reakcije su bile vrlo dobre. Javili su nam se iz velikih i dobro organiziranih zajednica u Argentini i Čileu, ali također iz manjih i novoosnovanih zajednica poput Kolumbije. U svojem prvom mandatu u Europskom parlamentu, prije desetak godina, angažirao sam mladoga potomka Hrvata iz Meksika i njegovo iskustvo stažiranja bilo je vrlo pozitivno, pa me je to potaknulo da sada nastavim u istom smjeru, ali na sustavniji način. Vjerujem da mogućnost stažiranja u Uredu hrvatskoga eurozastupnika može, barem malo, pridonijeti povezivanju iseljene i domovinske Hrvatske te potaknuti povratak mladih potomaka hrvatskih iseljenika.

Koliki je bio interes, koliko će kandidata proći kroz ured i odnosi li se samo na 2026. godinu?

Da, inicijativa se odnosi na 2026. godinu, na način da će se u pravilu svakih mjesec i pol dana rotirati izabrani kandidati iz Južne Amerike za stažiranje u mojem uredu. Za staž u Europskom parlamentu potrebno je ispuniti određene uvjete. Na primjer, ne smijete biti u radnom odnosu s drugim entitetom i morate imati europsko državljanstvo, što je za mnoge naše mlade iz Južne Amerike bio ograničavajući čimbenik. Unatoč tomu, javilo se 25 kandidata i osam ih je izabrano.

Što je bilo razlogom tolikomu interesu – zarada, život u Bruxellesu ili nešto treće?

U izboru smo svakako vrjednovali znanje i motivaciju kandidata za promicanje hrvatskih interesa u europskim institucijama. Iako žive daleko od domovine, budući stažisti aktivni su u našim iseljeničkim zajednicama, a neki imaju i radnoga iskustva u hrvatskom veleposlanstvu ili hrvatskim iseljeničkim institucijama koje promiču kulturnu ili trgovinsku suradnju s Hrvatskom. Stažiranjem u Parlamentu žele se uglavnom profesionalno usavršiti te pridonijeti povezivanju Hrvatske s Latinskom Amerikom. Neki su već izrazili namjeru da nakon staža u Parlamentu traže posao u Hrvatskoj. Isto tako moram reći da će mi, s obzirom na to da sam izvjestitelj Europskoga parlamenta za strategiju EU-a prema Latinskoj Americi te koordinator Europske pučke stranke u Parlamentarnoj skupštini EU-Latinska Amerika, njihovo poznavanje latinoameričke regije iz prve ruke biti dragocjeno.

Glavni razlog dolasku u Hrvatsku sigurnost je naših gradova, prirodna ljepota zemlje i način života gdje se vrjednuje obitelj, prijatelje, zajedništvo

Kako su ideju primili drugi hrvatski europarlamentarci?

Nisam sa svima razgovarao, ali naši europarlamentarci vrlo često pružaju mogućnost stažiranja Hrvatima izvan Republike Hrvatske, uglavnom Hrvatima iz Bosne i Hercegovine. Kolega Karlo Ressler također je već jednom na staž primio potomka hrvatskih iseljenika iz Argentine, koji se nakon staža preselio za stalno u Hrvatsku. Tako se ova inicijativa uklapa u opće napore da se kao narod povežemo, bez obzira na to dolazimo li iz Republike Hrvatske, BiH, europskih zemalja gdje su Hrvati manjina ili pak iz hrvatskoga iseljeništva.

Dobro Vam je poznato stanje među južnoameričkim iseljeništvom: je li Hrvatska postala, kao država EU-a, atraktivna u pogledu povratka potomaka, onih koji su u valovima velikih iseljavanja krenuli mahom u početku prošloga stoljeća prema Argentini i Čileu, radi zarade ili boljega života?

Bio sam ovih dana u Boliviji na čelu Promatračke misije EU-a na predsjedničkim izborima pa sam tu priliku iskoristio za susrete s našom zajednicom u La Pazu. Nakon 20 godina vladavine Pokreta za socijalizam, koji je sada izgubio izbore, Bolivija je nažalost postala najsiromašnija zemlja Južne Amerike. Iako su uglavnom uspješni ljudi, naši su iseljenici također pogođeni ekonomskom krizom, posebice nestašicom goriva i deviza. Od njih sam, međutim, čuo da je glavni razlog za dolazak u Hrvatsku zapravo sigurnost naših gradova, prirodna ljepota zemlje te način života gdje se vrjednuje obitelj, prijatelje, zajedništvo.

U Južnoj Americi živi po nekim procjenama više od 800 tisuća Hrvata. Koliko ih je objektivno spremno vratiti se, zar i jedan posto ne bi bio nekakav broj?

Teško je doći do egzaktnoga broja Hrvata u Južnoj Americi, ali u svakom slučaju moramo imati u vidu da je riječ o ljudima koji su, mnogi od njih, unuci ili praunuci Hrvata. Vrlo im je često samo jedan od djedova ili baka iz Hrvatske, dok su drugi došli iz Španjolske, Italije, Njemačke itd. ili su domorodci. Većina njih ne govori hrvatski, integrirani su u domaća društva pa se osjećaju Argentincima, Čileancima, Paragvajcima itd. Uglavnom su uspješni u svojim sredinama, a u slučaju Čilea čak su dio političke i društvene elite. Stoga je nerealno očekivati da će doći u velikom broju raditi poslove koje danas u Hrvatskoj obavljaju, na primjer, doseljenici iz Nepala. Međutim, naši su iseljenici sačuvali uspomene i emotivnu povezanost s Hrvatskom, a to se znatno ojačalo nakon hrvatske neovisnosti, ulaska u EU, te uspjesima hrvatske nogometne reprezentacije. Sve veći broj mladih zainteresiran je za studiranje u Hrvatskoj, što pak otvara mogućnost kasnije profesionalne realizacije i ostanka u staroj domovini.

 Veliki interes domaćih i međunarodnih medija za rad promatračke misije EU-a na općim izborima u Boliviji

Europa danas shvaća posljedice, ali još ne želi priznati dubinske uzroke demografskoga pada

Što im nudimo: jesu li dovoljni korijeni i sentimentalni osjećaji?

Uvjeti za povratak sigurno su danas puno bolji nego kada sam sa suprugom došao u Hrvatsku devedesetih godina. Poboljšan je zakon o državljanstvu, postoji Ured za dobrodošlicu, veća je ponuda na tržištu rada itd. Središnji državni ured za Hrvate izvan RH, Matica iseljenika, kao i novoosnovano Ministarstvo demografije i useljeništva pružaju puno bolji institucionalni okvir nego što je to bio slučaj prije. Ali potrebno je još dosta posla odraditi. Na primjer, za potencijalne povratnike iz Južne Amerike bilo bi važno sklapanje bilateralnih ugovora kojima bi im se priznao radni staž odrađen u inozemstvu. Zasad su takvi sporazumi u završnoj fazi realizacije s Argentinom i Čileom, ali se proces mora ubrzati i konačno završiti. To je samo jedan od konkretnih koraka koji su potrebni za poticanje povratka iseljenika i njihovih potomaka iz Južne Amerike.

Zar mladi ljudi ne traže poticaje za posao, dobro plaćeno zaposlenje i relativno lako rješenje stambenoga pitanja?

To je svakako važno, posebice kao dodatni poticaj u donošenju konačne odluke o povratku. Ipak, čini mi se da je osjećaj sigurnosti u Hrvatskoj čak i važniji argument za Hrvate iz Južne Amerike. Dakako, poticanje povratka nije samo pitanje za državne strukture, nego i za cijelo društvo. Velik posao čini Katolička Crkva, kao prva točka gdje se naši iseljenici integriraju i bolje upoznaju s domaćim prilikama.

U kojim bi se gospodarskim granama najbolje snašli hrvatski iseljenici iz Južne Amerike?

Uglavnom su to obrazovani ljudi koji mogu pridonijeti razvoju Hrvatske na različitim područjima na tehničkoj i znanstvenoj razini. Naravno, iseljenici iz Južne Amerike mogu biti vrijedni u turizmu i drugim radno intenzivnim aktivnostima, ali i na području zdravstva, agroindustrije, ICT-a, financija ili menadžmenta.

Hrvatska demografska drama postaje alarmantna. Jesu li svi društveni čimbenici svjesni toga stanja ili mislimo da će problem riješiti Ministarstvo demografije?

Ne samo Hrvatska nego cijela Europa i dobar dio Zapada prekasno su postali svjesni „demografske zime“ u kojoj se nalazimo. Iako nisam stručnjak za demografiju, čini mi se da smo došli do ove situacije ne zbog nedostatka materijalnih uvjeta nego zbog kulture individualizma i sebičnosti. U tom smislu, čini mi se da Europa danas shvaća posljedice, ali još ne želi priznati dubinske uzroke demografskoga pada.

Gospodine Stier, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać