Za koga umrijeti?

Dok je u većini zapadnih društava mjesec kolovoz doba kada vrijeme na neki način staje – ispunjeno uglavnom godišnjim odmorima na obalama rijeka, mora i jezera te okupljanjima i noćnim provodima uz ljetne pozornice – Hrvatska već tri desetljeća upravo usred ljeta, po najgorim vrućinama, obnavlja sjećanje na veliku pobjedu u Domovinskom ratu koja je kulminirala akcijom »Oluja«. Doista, dok su se na njivama i u vrtovima diljem StanicEurope intenzivno brali Bogom darovani plodovi prirode, Hrvatska je toga ljeta 1995. godine teškom mukom i uz prolivenu krv ubirala plodove svoje borbe za slobodu. Stoga svako podsjećanje na to razdoblje i svojevrsno ponovno proživljavanje podnesenih žrtava i prijeđenoga puta kao da ne dopušta hrvatskomu narodu uroniti u ljetnu zamamnost beskrajnih životnih naslada i hedonizma, to jest poziva ga na budnost u odnosu na ono što je istinski bitno.

Pod tim je vidom i misa za domovinu u Kninu 5. kolovoza svake godine slavlje zahvalnosti Bogu na darovanoj slobodi, molitva za žrtve koje su podnesene da bi došlo do pobjede, ali i vapaj da budućnost naroda i domovine bude dostojna te žrtve. Stoga je i propovijed ovogodišnjega predvoditelja misnoga slavlja, zagrebačkoga nadbiskupa Dražena Kutleše, imala ozdraviteljski karakter u odnosu na tri područja čija će važnost u bliskoj budućnosti dodatno kulminirati: u odnosu prema Bogu, obitelji i domovini. To su područja koja doslovno znače biti ili ne biti. Ili kako je upitao nadbiskup: »Na ovom svetom mjestu, u sjeni kninske tvrđave i križa naše povijesti, pred likom Gospe Velikoga Hrvatskoga Krsnoga Zavjeta postavimo pitanje koje ne smije nikada ušutjeti: Za što vrijedi umrijeti? Odgovor će nas suočiti i s onim za što vrijedi živjeti.« Evo i odgovora: »Vrijedi umrijeti za Boga jer samo on daje Olujasmisao i životu i smrti. Vrijedi umrijeti za obitelj jer ona nije puki sklop odnosa, nego sveta zajednica u kojoj se rađa život i u kojoj se čovjek oblikuje za nebo. Vrijedi umrijeti za domovinu jer ona nije prostor interesa, nego prostor identiteta, duhovnosti i žrtve. Ako to troje izgubimo, ne ćemo više znati tko smo. Ako to troje sačuvamo, imat ćemo budućnost koja ima dušu.«

Ne treba se zato čuditi što su se ubrzo u javnosti javili neki »dušobrižnici« koji su brže-bolje krenuli politizirati tu nadbiskupovu propovijed da bi joj umanjili važnost. No ono što je jednom izrečeno, zauvijek ostaje. Nije nadbiskupova propovijed otkrivala nova viđenja prošlosti, nego je bila svojevrsno viđenje budućnosti; viđenje nešto drugačijih bitaka, koje se ne će voditi ovozemaljskim oružjem i novačenjima ratnika, nego ponajprije duhovnih bitaka u kojima će u većoj ili manjoj mjeri – kao vojnik ili kao dezerter – sudjelovati baš svaki kršćanin.

Može se o akciji »Oluja« govoriti na razne načine, ali ne smije se smetnuti s uma da se tom velikom pobjedom u KuhariucHrvatskoj donekle odgodilo ono u što su u to doba bezglavo srljala zapadna društva. Naime, samo nekoliko tjedana prije početka oslobođenja sluga Božji kardinal Franjo Kuharić u intervjuu za tadašnji dvotjednik »Narod« rekao je: »Ova civilizacija koju mi sada proživljavamo više nije kršćanska civilizacija. To odlučno tvrdim. U toj civilizaciji ima i humanizma, možemo kazati ima određenoga čovjekoljublja kao filantropije, ali ta je civilizacija čisti horizontalizam. To znači, ona gleda čovjeka u njegovoj ovozemaljskoj egzistenciji. Ona isključuje, zapravo možda ne izričito, ali praktički, iz čovjeka sliku Božju. Isključuje čovjekovu vječnu perspektivu, vječno određenje. Ona je materijalistička i zato i hedonistička.« S pobjedom i oslobođenjem 1995. hrvatski narod krenuo je u pothvat povratka prognanika, obnove razrušenoga, vidanja rana nakon podnesenih žrtava, suočavanja s raznoraznim profiterima… A svi ti napori za brojne vjernike smisao su nalazili u Kristovu križu. Ne treba se i ne može se narodu, jasno, davati mesijanski karakter, ali doba nakon »Oluje« donekle je i na hrvatskom primjeru posvjedočilo da se Bog uvijek pobrine da ne zamre kršćanska civilizacija. Novo hrvatsko vrijeme traži u tom smislu nove suradnike.

Branimir Stanić
Glas Koncila

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.