Razgovor sa srednjoškolskom profesoricom hrvatskoga jezika Smiljanom Karlušić Kožar

Vrijeme uoči početka školske godine bilo je i vrijeme održavanja stručnih skupova za nastavnike i učitelje. Ove su se godine nastavnici i učitelji hrvatskoga jezika diljem zemlje sastali kako bi raspravljali o problemima i izazovima u poučavanju hrvatskoga kao materinskoga jezika. Nije tajna da adolescenti međusobno razgovaraju na engleskom jeziku, da sve veći broj osnovnoškolaca ima teškoće u govoru, čitanju i pisanju te da je rječnik učenika nerijetko toliko siromašan da ne poznaju osnovne riječi hrvatskoga jezika. Kriza jezičnih vještina ne događa se samo u Hrvatskoj, nego je globalni fenomen koji je posljedica preseljenja života u digitalno-virtualnu sferu gdje dominira brza izmjena slika, a ne govor i razgovor. Kako bi doskočila tim izazovima, Agencija za odgoj i obrazovanje u veljači je organizirala Prvi simpozij hrvatskoga kao materinskoga jezika, državni stručni skup za voditelje županijskih stručnih vijeća učitelja razredne nastave, učitelja hrvatskoga jezika u osnovnim školama i nastavnika hrvatskoga jezika u srednjim školama. Cilj je skupa bio istražiti i razmotriti uzroke i posljedice najnovijih rezultata učenika na nacionalnim i međunarodnim ispitivanjima u području jezičnih vještina učenika na hrvatskom jeziku, prije svega čitanja i pisanja, kojima kao društvo i stručna javnost ne možemo biti zadovoljni. Sažetke predavanja sa skupa učitelji i nastavnici imali su prilike čuti na diseminacijskim susretima krajem kolovoza, ali i zajedno raspraviti problematiku. Tom se prilikom razgovoru za Glas Koncila rado odazvala prof. Smiljana Karlušić Kožar, dugogodišnja uspješna nastavnica hrvatskoga jezika u Petoj gimnaziji u Zagrebu, kako bi podijelila svoja razmišljanja o obrazovnim i odgojnim izazovima.

Iza Vas je bogato profesionalno i radno iskustvo. Što biste istaknuli kao najljepše u nastavničkom pozivu? U čemu vidite najveće plodove svojega rada?

Najveći plodovi mojega rada ostali su u mojim učenicima. Uživala sam sve ove godine radeći u Petoj gimnaziji, jednoj od prirodoslovno-matematičkih gimnazija u Zagrebu. Moj je cilj bio da svaki pojedini sat bude dobar. U početku, kada sam radila poslijepodne, prijepodne nisam ni s kim razgovarala jer sam bila zaokupljena pripremom za nastavu. Prvo sam radila u osnovnoj školi pa u strukovnim školama. Tada sam dobila priliku ostati u osnovnoj školi, ali prije toga okušala sam se u srednjoj školi. Kada sam osjetila gimnazijsku sredinu, počela s učenicima raditi zanimljive analize djela, to me impresioniralo. Iako mi je prof. Stjepko Težak nudio suradnju s fakultetom i filmsku dvoranu za osnovnu školu – budući da sam se bavila filmskom kritikom – odabrala sam srednju školu. Nakon šest-sedam zbornica zaposlila sam se u Petoj gimnaziji i zadržala se ondje više od trideset pet godina. Prekrasno je što su sati bili otkrivanje s učenicima; nisam držala nastavu »ex cathedra«, nego je to uvijek bio heuristički razgovor. S učenicima sam uspjela snimiti film i radijsku emisiju, trideset godina vodila sam debatu. Uspjela sam otići na Goranovo proljeće, izdavati školski časopis i snimiti nekoliko televizijskih emisija, na RTL-u i HRT-u. Dugo sam bila razrednica; razredništvo me »zaposjelo«, bilo je to nešto vrlo lijepo. Mogla sam pomoći učenicima i surađivati s roditeljima; mislim da tu ima mnogo plodova. Primjerice, kad je u moj razred došao učenik s disleksijom i disgrafijom, predložila sam da pokuša pisati i govoriti kao da teškoća nema i one su doista zajedničkim trudom prestale. Jedan pomalo problematičan učenik rekao mi je na kraju gimnazije: »Profesorice, Vi trebate napisati knjigu.« »O čemu?« pitala sam. »O životu«, odgovorio je. To znači, moje povezivanje života i književnih djela bilo je živo.

Smatrate li da je u školi važnije postići obrazovni uspjeh ili odgojni dio – prenijeti učenicima određene vrijednosti, povezati se s njima i ostvariti dobar odnos?

Kvalitetna nastava u obrazovnom smislu preduvjet je odgoja. Bez obrazovnoga materijala – gradiva – ne može se odgajati. U obrazovnu građu uvijek je uključen i odgojni dio. Učenici nas promatraju i slušaju svaku riječ. Bez obrazovnoga dijela učenici ne cijene nastavnika. I nikada nisam željela da netko na nastavi bude u strahu. Najnovija istraživanja govore da sve što naučimo u strahu, zaboravimo jer mozak to potisne. Htjela sam da ozračje bude opušteno. Gradivo treba povezati sa životom i s drugim predmetima, tu se moramo jako potruditi kao nastavnici da im olakšamo dubinsko shvaćanje gradiva. Primjerice, svojim sam gimnazijalcima matematičarima objasnila nulti morfem kao »prazan skup«. Književnost su ponekad doživljavali kao »nekonkretnu«, apstraktnu, a ja bih tada upozorila da i u konkretnoj matematici osim realnih postoje i iracionalni brojevi. Vremenitost bih objasnila kao dužinu, a vječnost kao pravac u geometriji, i da vjera i duhovnost nisu samo dio religijskoga vjerovanja, nego da vjerovanja ima svatko, u životu i u znanosti. Vjerujemo aksiomima u fizici i vjerujemo da će autobus doći dok stojimo na postaji.

Učenici, roditelji i novinari nerijetko prozivaju nastavnike zbog strogosti, no očekuju rezultate. Treba li nastavnik biti strog?

Među nastavnicima ima strožih i blažih. Svaki profesor odgaja svojom osobnošću. Objasnila sam roditeljima svojih učenika, kojima sam bila razrednica, da trebaju imati i strože i blaže profesore – kako bi učili o životu. Nastavnik se ne može i ne treba svima svidjeti. Ako profesor dobro odradi svoj posao, a strog je, i ako od njega tražite da to ne bude, on ne će imati osjećaj da je dobro odradio posao.

Treba prihvaćati osobnost profesora. Ako su njegovi kriteriji korektni prema svima, nastavnik ima pravo na svoju metodu. U životu će učenici morati u nekim situacijama ispuniti ono što se od njih traži, tako da im je škola u kojoj ima i strožih nastavnika priprema za život.

S kojim ste se najvećim izazovima i problemima kao nastavnica hrvatskoga jezika susreli u posljednje vrijeme?

Susrela sam se s jako lošim predznanjem učenika. U posljednje tri godine znali su mi u prvi razred doći učenici koji nisu znali razlikovati poetski tekst od proznoga. U početku sam se čudila, a onda sam počela u prvom razredu poučavati osnovne teorijske pojmove. Također, bilo je nužno objasniti razliku između književnosti i znanosti. Gramatika, a posebno sintaksa, također je u nekih učenika bila na vrlo niskoj razini – neki čak nisu znali odvojeno pisati riječi. Bilo je onih koji bi napisali potpuno nelogičnu rečenicu i ne bi razumjeli što s njom nije u redu, čak ni nakon objašnjenja. Kada sam ih pitala je li im tko ikada ispravio tekst i obrazložio nepravilnosti, rekli su da nije. Dobar tekst svakako treba pročitati pred razredom i objasniti zašto je dobar.

Učiteljice otvoreno na skupovima govore kako svaki drugi učenik prvoga razreda ima teškoće s govorom, u petom razredu dio učenika nije u stanju tečno čitati, a pisanje je učenicima sve teže, što zbog slabe motorike, što zbog siromašna leksika i sintakse. Rješenje tih problema često se očekuje od škole, no je li škola u stanju riješiti ih bez korjenitih društvenih promjena?

Zakazuje obitelj; roditelji ne razgovaraju dovoljno s djecom. To je opet povezano i s radnim vremenom roditelja. Učiteljima nije lako. Smatram da u osnovnoj školi učenicima treba omogućiti da čitaju na satu, recitiraju, da oni budu aktivni. Kad kažemo da je učenik u središtu, to znači da treba biti aktivan, da ima mogućnost izražavati se – govoriti, pisati, interpretativno čitati… Školska zadaća u gimnaziji više nije obvezna, što je golema pogrješka jer to je najkreativniji dio nastave; učenik na određenu temu mora stvoriti tekst iz sebe samoga. U protivnom učenik se stalno bavi tuđim tekstovima. Govorim učenicima da ne budu stalno publika, neka oni stanu na pozornicu. Ključno je učenicima zadati da nešto naprave sami. Primjerice, imala sam učenika koji je imao disgrafiju i mucao je; kako je napredovao u pisanju, u istoj je mjeri manje mucao. Ruka i mozak povezani su. Djeca moraju biti aktivna i fizički i intelektualno. Pisanje je vrlo složena mentalna aktivnost, a mobitel je »igračka« koja oduzima koncentraciju. Ponekad sam uputila učenike da u nastavi iskoriste mobitel kao alat za potragu za informacijama, ali nisam dopuštala da gledaju u mobitel tijekom nastave. Ljudski mozak želi nešto novo, a mobitel to daje; zato treba osmišljavati nove zadatke bez mobitela! Kaže se da je sve moguće pronaći na internetu, ali učenici moraju imati određena znanja u sebi, u svojem pamćenju.

Učenici nerijetko razgovaraju na engleskom jeziku i ponekad se ne mogu sjetiti neke riječi na hrvatskom. Što poduzeti?

Poželjno je znati engleski. Međutim, hrvatski jezik dio je identiteta. Hrvatski jezik i kultura očuvali su hrvatski identitet i kad smo živjeli u nekoliko država. Hrvatski je narod malen i jezik mu je pitanje opstanka. Imamo strane djelatnike koji nisu naučili hrvatski jezik, što nikako nije prihvatljivo. U školi imamo situaciju da učimo učenike hrvatski kao da im je strani jezik; moramo ih učiti osnovne riječi. I onda idemo dalje prema ostvarivanju ishoda, a učenici nisu naučili temelje. Često ih upućujem na upotrebu Rječnika hrvatskoga jezika.

Za prolaz državne mature iz Hrvatskoga jezika potrebno je riješiti 35 posto cjelokupnoga ispita. Kako to komentirate?

Matura ispituje cijelu generaciju, vrsta je vanjske verifikacije znanja, to je dobro. Pitanja su korektna. Međutim, 35 posto za Hrvatski je jezik premalo. Prije nekoliko godina u ispit je vraćen esej. On svakako mora biti dio mature. Matura nije klasifikacijski ispit, nije probir na koji svaki fakultet ima pravo. Također, mislim da treba biti više obveznih književnih djela na maturi; ovo je premalo. Moralo bi biti barem dvadesetak djela. Marulićeva je »Judita« poput Bašćanske ploče; temeljni je kamen naše književnosti i identiteta te bi se trebala naći na popisu djela za maturu. To je fenomenalno djelo. Kada je Europa još praktički kulturno spavala, 1501. pojavila se »Judita« na hrvatskom jeziku. Hrvatskoj susjedne zemlje imaju slično takvo djelo tek početkom 19. stoljeća, gotovo 300 godina kasnije. I »Ribanje i ribarsko prigovaranje« Petra Hektorovića fantastično je djelo, realističko prije realizma, kao i »Dundo Maroje« koje nas poučava »pacijenciji«. Također, sva tri velika Gundulićeva djela trebala bi biti dio mature. Od suvremene književnosti svakako bih uključila drame i »Juditu« Mire Gavrana.

Na jednom ste županijskom stručnom vijeću govorili o važnosti poučavanja kronologije književnopovijesnih razdoblja, koju sadašnji kurikul ne slijedi. O kurikulu Hrvatskoga jezika za srednje škole dosta se raspravljalo i pisalo. Kakvo je Vaše iskustvo – je li kurikul dobar i svrhovit?

Smatram da je dobro što kurikul predviđa pet obveznih djela i pet izbornih koja nastavnik može sam odabrati. U izborna djela ja sam tako uvrstila »Juditu«. Dobro je da nastavnik ima određenu slobodu. Međutim, nije dobro što nigdje nije naveden kriterij izbora obveznih djela. Javna je rasprava takva da na komentare sudionika nema reakcije ni odgovora. Nije bilo poznato ni tko je sve sastavljao kurikul. Znam da nije lako izabrati lektirna djela i da se izbori pojedinih nastavnika razlikuju, ali trebalo je javno obznaniti kriterij. U kurikulu moraju biti najbolja djela hrvatske književnosti i ključna djela svjetske književnosti, i to tako da sva stilska razdoblja budu obuhvaćena. Kronološki je slijed poželjan. U kurikulu ga nema, a njegovo poznavanje traži se u ishodima. Čuo se komentar da su djela poput »Ilijade i Odiseje« preteška za početak srednje škole. Mislim da nisu, mislim da pripadaju tomu početku, kao i biblijski tekstovi. Teorija književnosti slabo je zastupljena u kurikulu i taj bi nedostatak trebalo riješiti. Tako je u jednom udžbeniku iz jezika razglednica označena kao »epski tekst«, što je najblaže rečeno: zbunjujuće! Kao što književnopovijesna razdoblja poučavam izvornom metodom – »meandrom stilskih razdoblja« – tako imam svoju metodu kojom učenicima razjasnim poetičku razdiobu književnih tekstova. Poučavanje prema stilskim razdobljima važno je jer pruža uvid kako je tekao razvoj književnosti. Književnost nije znanost, ona je umjetnost; u umjetnosti i djelo napisano prije pet tisuća godina može imati jednaku vrijednost kao djelo napisano danas. Književnost je otporna na vrijeme, ali treba posložiti stilska razdoblja jer djela su uvjetovana i društvenim kontekstom. Povijest se namjerno briše, ne samo iz Hrvatskoga jezika, nego i iz drugih predmeta poput Glazbene i Likovne umjetnosti, kako bi se razvodnio identitet i orijentacija događaja u vremenskom slijedu.

Tko stoji iza toga brisanja povijesti?

Oni kojima nije po volji postojanje hrvatskoga identiteta koji traje više od tisuću godina u jeziku i kulturi, oni koji bi željeli da ne znamo što je bilo i oni koji priželjkuju neki drugi identitet i političku tvorevinu.

Poznato je kako su se u anketi, provedenoj među nastavnicima 2019. u kontekstu rasprave o (ne)primjerenoj lektiri, na popisu izabranih djela našla i ona koja sadrže eksplicitne opise sadističkoga nasilja, perverzija i silovanja djece. Koji bi kriterij izbora lektire bio dobar, prema Vašem mišljenju?

Što se tiče hrvatske književnosti 20. stoljeća, ne može se bez Krleže, Marinkovića, Mihalića i Ujevića. Ni u kojem slučaju ne bih učenicima u lektiru stavljala negativističke i zastrašujuće tekstove poput nekadašnje Sartreove »Mučnine« ili današnje Murakamijeve »Norveške šume« koje sadrže eksplicitne scene nasilja ili mučnoga doživljaja apsurda života. U adolescenciji mladi otkrivaju drugi spol, svoje fizičko ja, spolnost; tu temu ne treba prikazati kao nešto nasilno, mučno i patološko jer se time šteti osobnomu razvoju mlade osobe. Takvim se djelima ne čuva pozitivno stajalište o međuljudskim odnosima. Ljubav se može doživjeti i fizički, ali ako se to prikaže u iskrivljenu i mračnu obliku, to može napraviti velike štete.

Primjerice, prije dvije godine Knjižnice grada Zagreba dale su učenicima na čitanje tekst »Cocolino Abnormal«, kratku priču iz ciklusa »krvavo-okrutne priče« Denisa Peričića, koja je trebala otvoriti temu ravnopravnosti spolova. Priča govori o udanoj ženi, kućanici koja se divi omekšivaču »Cocolino« po kojem njezino rublje miriše. Muž dolazi s posla, ona mu pokazuje mirisno rublje, a on ne komentira, nego pita ima li što za jelo. Sjedne za stol i tada dolazi fantastičan lik Cocolino, medvjedić, te nožem prereže grkljan mužu. Supruga dolazi i nevoljko konstatira kako će sada morati obrisati krv. Kakva je poruka te priče? Mene je zgrozila. Prepričala sam priču drugim kolegama, svi su bili iznenađeni tom »suvremenom« pričom. Možda je problem što u većini filmova gledamo scene drastičnoga nasilja, tako da smo već postali imuni na intenzitet stravičnih scena.

Smatrate li da golema količina nasilja koje gledamo i o kojem čitamo može pridonijeti tomu da se nasilje normalizira?

Da. Čisto psihološki, sve što se snažno proživljava – jako veselje ili jaka tuga – čovjek ne može dugo izdržati. Mozak to »rješava« tako da smiri intenzitet emocija, to jest da se naviknemo na viđeno. U početku je tuga akutna, no nakon nekoga vremena postane tiša. Isto je i s veseljem. Kad čovjek gleda mnogo nasilja, postaje imun na njega. To nam postaje normalno, a nije tako. Ne možemo reći da baš ima toliko ubojstava koliko suvremena umjetnost sugerira! Zapravo se prikazuje svijet koji ne postoji. Samo negativno, samo zlo. Ako nije dovoljno krvoločno, stječe se dojam, djelo tobože ne vrijedi, nije dovoljno ekspresivno. Na LiDraNu u Zagrebu tekstovi koji su prošli na višu razinu natjecanja – moram to reći – uglavnom su bili tekstovi s nasilnim ili mračnim scenama; tekstovi drukčijega profila teško prolaze dalje. Također, Zagreb je velik i s obzirom na broj škola i učenika trebao bi slati mnogo više kandidata koji bi išli dalje nego iz drugih županija u kojima je bitno manje natjecatelja.

Koliko u nastavi hrvatskoga jezika ima prostora za književnost kršćanskoga nadahnuća?

Kršćanstvo nije samo religija, nego svjetonazor. Cijela zapadna kultura počiva na antici i Bibliji, to je stup Europe. Ako Europa odluči okrenuti leđa kršćanstvu, okrenula je leđa sebi. U kršćanstvu postoji nešto predivno; ono pomaže i ne osuđuje. U kršćanskim društvima – uključujući hrvatsko – postoji briga da nitko ne živi ispod razine ljudskoga dostojanstva. Kršćanski svjetonazor može se pronaći u mnogim književnim djelima, čak u ateističkih pisaca kao što je Camus. U romanu »Kuga« glavni lik pomaže drugima i u tome pronalazi smisao, zapravo prevladava apsurd, solidarnost ga egzistencijalno spašava. A solidarnost i empatija bitan su dio i života kršćanina, zaključno: i vjernik i ateist dolaze do istoga rješenja. Od biblijskih tekstova rado obrađujem Kajina i Abela, gdje je ključna rečenica Boga koji pita: »A gdje ti je brat Abel?«, a Kajin odgovara: »Zar sam ja čuvar brata svoga?« Odgovor je jasan: da, jesi! Mi smo svi čuvari jedni drugih, što i sociologija tvrdi: čovjek je primarno društveno biće, a civilizacijski hod naša je povezanost tijekom stoljeća. Solidarnost, empatiju i odgovornost jednih prema drugima, povezanost koja daje smisao svakomu ljudskomu životu – možemo naći u sjajnom djelu naše Ivane Brlić Mažuranić. U školi, međutim, postoji neka prešutna tendencija da se ne govori o vjeri i njezinu mjestu u životu ljudi, stajalište da ona pripada samo privatnoj sferi.

Tko promiče tu tendenciju?

Glasna manjina.

Biografija • Smiljana Karlušić Kožar profesorica je hrvatskoga jezika, od 1990. do kraja kolovoza 2025. zaposlena u Petoj gimnaziji u Zagrebu. Osim redovite nastave, utemeljila je i 31 godinu vodila debatni klub Sagitto. Utemeljila je i vodila novinarsku skupinu s kolegicom Vesnom Muhoberac, a deset godina dodatno je pripremala učenike za državnu maturu. Višegodišnja je ocjenjivačica eseja na državnoj maturi iz Hrvatskoga jezika, a održala je predavanja na više stručnih skupova. Udana je i majka je jedne kćeri.

Marina Katinić Pleić
Glas Koncila