U novom broju Hrvatskoga slova Stipe Kekez nam razjašnjava upotrebu prijedloga s(a) u hrvatskom standardnom jeziku te upozorava na najčešće greške: «U instrumentalu se obično upotrebljava samo onda kada se izriče društvo, a kada se izriče sredstvo, onda se upotrebljava instrumental bez prijedloga. Zato je pogrešno, što se često čuje u razgovornome jeziku, jer se svaki instrumental poistovjećuje s prijedlogom s(a), reći, primjerice, Došao je s autom. Piše s olovkom. Dakle reći ćemo i pisati Došao je autom. Piše olovkom. Posebno društveno značenje katkad se može izreći kada je potrebno kakvo sredstvo za obavljanje kakve radnje, kao što je slučaj s primjerima koje smo pronašli na javnim natpisima.»

 

 

 

U ovotjednom broju Hrvatskoga slova, Stipe Kekez nas u svojem članku upozorava na distinkciju koja postoji između pisanja i izgovaranja riječi u hrvatskome standardnom jeziku, sugerirajući kako je najučinkovitije otklanjati spomenute probleme konsultiranjem s jezičnim priručnikom. «U hrvatskome standardnom jeziku ne pišemo riječi uvijek onako kako ih izgovaramo, odnosno ne izgovaramo ih onako kako ih pišemo. Pritom pod izgovorom mislimo na one glasove koji se poistovjećuju s određenim slovima, grafemima hrvatskoga standardnog jezika, jer pisanje je jedno a izgovor drugo. Na primjer, pišemo hrvatski, Imotski, a možemo izgovoriti hrvacki, Imocki. Dakle na mjestu dvaju slova, grafema možemo izgovoriti jedan glas. Također izgovaramo jedamput, a pišemo jedanput. S druge strane, bilježimo glasove nj, lj, dž dvama slovima, grafemima, a izgovaramo jedan glas. Pritom, primjerice, trebamo razlikovati konjušar, gdje u pismu na mjestu nj izgovaramo jedan glas i konjunktivitis (upala očne spojnice) i slične riječi podrijetlom iz latinskoga jezika, pri čemu izgovaramo dva glasa: n + j.»(S. Kekez)

 

 

Stipe Kekez u Hrvatskom slovu ponovno piše o problematici hrvatskoga jezika u koji su se danas, a kroz minula stoljeća ili desetljeća manje ili više neopravdano u svakodnevnu uporabu uvukle mnoge "posuđene" riječi. Njihova je uporaba danas na žalost vidljivija i očitija no ikad. "Dok je utjecaj pojedinih spomenutih jezika na hrvatski jezik specifičnost samo hrvatska ili još pokojega (susjednog) naroda, utjecaj engleskoga jezika kao globalnoga jezika, poput nekada latinskoga, problem je s kojim se susreću i ostali narodi i jezici. I dok, htjeli-ne htjeli, ne možemo utjecati, pa i ne trebamo (ne možemo nekomu određivati kako će govoriti), na razgovorni jezik, na standardni jezik možemo djelovati. O utjecaju engleskoga pisalo se i govorilo se u novije vrijeme podosta. Nesumnjivo je da ćemo takve riječi u budućnosti primati, ponajviše u području informatičke tehnologije, koja se tolikom brzinom razvija, pa se jednakom brzinom riječi i prenose u hrvatski jezik, da se jednostavno ne stigne vremenski adekvatno i valjano odgovoriti odnosno reagirati na svaku pojedinu riječ."(S.Kekez)

 

 

Iz Hrvatskoga slova donosimo zanimljiv članak Stipe Kekeza o problematici pisanja glasova č i ć u hrvatskom jeziku, a posebice o poteškoćama koje njihova pravilna uporaba stvara onima koji se nalaze izvan štokavskoga govornog područja. "Na pogrešno pisanje č i ć naišli smo u raznim reklamnim oblicima i javnim natpisima. Evo nekih: «Bočarski dom» dva puta, «največi izbor», «čevapi u somunu», «šiš čevapi», «sredstva za čiščenje», «Djed Božičnjak», «vruča čokolada» dva puta, «mlijećni proizvodi», «Preradovičeva», «Teslička»; zatim na javnim natpisima, npr. «Slavetička ulica», «Vidričeva ulica», «Zavidovička ulica» (ali i Zavidovićka, što je novi problem), «Desinička ulica» (ali i Desinićka) i dr. Za javne natpise u Zagrebu je odgovoran Gradski zavod za katastar i geodetske poslove, a jednom prilikom njihov bivši pročelnik rekao je da su javni natpisi naručeni s ispravnim imenima; što znači da su neispravno otisnuti."(S.Kekez)

 

 

Iz Hrvatskoga slova donosimo komentar autora Stipe Kekeza koji se pozabavio jezikoslovnom problematikom odnosno načinu na koji je danas u hrvatskom pravopisu riješena problematika uporabe jezičnih skupova -ije i -je: "Pisanje skupova -ije, -je jedan je od glavnih problema govornicima hrvatskoga jezika. Ne samo osnovnoškolcima i srednjoškolcima nego i studentima, pa i kroatistike, pa čak i u riječî koje su vrlo česte (npr. čovijek umjesto čovjek). To je vidljivo i na javnim natpisima i reklamama. Uz najčešću pogrešku, spomenutu u prošlome broju, gotovo svugdje «mješanje boja» umjesto «miješanje boja», naišli smo i na «mješano meso», barem dvije cvijećarnice (od kojih je jednoj maknuta reklama; ne znamo je li to stoga što se cvjećarnica zatvorila ili zbog pravopisne pogreške), «uvijek sviježe pekarske proizvode», «lisnata tjesta», «osim za vozila snadbjevanja» i sl. (što je i leksički problem, o čemu ćemo reći nešto u jednome od idućih brojeva), zatim «Caffe bar Cvijetni trg»."

 

 

Uz „otvoreno pismo“ člana SANU Pera Jacobsena predsjedništvu HAZU Nedavno sam saznao da časopis Književna republika već godinama redovito objavljuje „ratna izvješća“ Snježane Kordić iz njene borbe protiv svakoga koji se usudi tvrditi da postoji hrvatski jezik, a ne isključivo jedinstveni srpskohrvatski. Tomu njenomu privatnomu ratu protiv HAZU, hrvatskih jezikoslovaca, i protiv hrvatskoga Ustava (spominje hrvatski jezik kao službeni), pokušao je u novom broju (7-9, 2007, str. 220-223) dati neki kredibilitet danski slavist i inozemni član SANU Per Jacobsen, uputivši otvoreno pismo predsjedništvu HAZU. Ja ovdje ne kanim odgovarati Jacobsenu nego samo komentirati njegov podnesak.

 

 

Odnedavno se u međunarodnoj slavistici počeo koristiti pojam "Drugi Bečki sporazum". Što se pod tim pojmom skriva pojašnjava članak "Hrvatski jezik u apsurdistanu" autora Zvonka Pandžića. Iz njegovog osvrta se u isto vrijeme može bolje razumjeti i zašto neki jezikoslovci u Hrvatskoj sve više govore o hrvatskome standardnom jeziku, a sve manje o hrvatskome jeziku. "Sve dotle dok ta pogubna i neznanstvena teorija standarda bude u Hrvatskoj na snazi (metodologijski serbokroatizam), a na koju se pozivaju svi „serbokroatisti“ u svijetu kada niječu posebnost hrvatskoga jezika, ne treba se čuditi, niti čuđenje hiniti, zašto takvi nakaradni nazivi (to nije ime) za hrvatski jezik u svijetu, takvi, naime, postoje i u Hrvatskoj. Refleks te teorije je i činjenica da na Filozofskom fakultetu u Zagrebu još uvijek nema katedre za hrvatski jezik, ali imaju dvije za hrvatski standardni jezik, tj. za onaj jezik koji je tek puka realizacija apstraktnog i zajedničkog „novoštokavskoga standarda“.". U ovom uvodu spominjemo još kako je Zvonko Pandžić filozof i filolog na radu u Njemačkoj. Između ostaloga, priredio je i kritičko (latinsko) izdanje prve hrvatske gramatike  (vidjeti: www.tusculanae-editiones.com).

 

 

Koncem kolovoza ove godine, izdavačka kuća Scarecrow, član poznate izdavačkog poduzeća Rowman & Littlefield Publishing Group, tiskala je drugo i prošireno izdanje Povijesnog rječnika Bosne i Hercegovine, kojeg je napisao Dr. Ante Čuvalo iz Chicaga, priznati stručnjak u pitanjima prošlosti i sadašnjosti Bosne i Hercegovine. U promidžbenom materijalu izdavač knjige naglašuje slijedeće: "Različitost je odvajkada bila u srži Bosne i Hercegovina. Čak i njezino ime i geografska struktura zemlje ukazuju na njezinu temeljnu heterogenost. Srednjovjekovna bosanska država nije nikada uživala trajno političko i ideološko jedinstvo. Njezine feudalne, regionalne i vjerske pukotine razvlačile su je po šavovima višestrano. Nadalje, radi zemljopisnog smještaja i povijesnih hirova tri velike religijske i kulturne tradicije (katoličanstvo, islam i pravoslavlje) postali su sustanari u ovoj maloj balkanskoj zemlji."