Ne zaboravimo

Već je nepotrebno napominjati da u glavnoj struji hrvatskih medija rijetko (ako i to) možemo pročitati i vidjeti išta o ovom važnom tjednu u kojem su stradala dvojica hrvatskih mučenika – dr. Ivan Šreter i bl. Miroslav Bulešić. Nacionalni dan mirotvorstva 18. kolovoza, u spomen na otmicu pakračkoga liječnika, domoljuba i mirotvorca obilježen je i ove godine u tišini Kukunjevca, mjesta na kojem su velikosrpski pobunjenici 1991. postavili barikadu isključivo radi zaustavljanja, kasnije mučenja i ubijanja dr. Šretera. Slavljena je euharistija u pakračkoj župnoj crkvi Uznesenja BDM, okupili su se članovi obitelji, prijatelji i izaslanstvo Hrvatskoga katoličkoga liječničkoga društva, položili vijence, zapalili svijeće, kako na mjestu otmice, tako i ispred biste na pakračkoj Kalvariji. U prisjećanju na omiljenoga dr. Šretera neizostavno je iznova podsjetiti da njegovi zemni ostatci nisu pronađeni, da vodeći hrvatski političari, iako se Nacionalni dan mirotvorstva obilježava odlukom Hrvatskoga sabora od 2018., ne nalaze vremena doći pokloniti se žrtvi dr. Šretera. Imaju važnijega posla baviti se pjesmom „Čavoglave“ iz one iste 1991. godine i maltretirati većinu hrvatske javnosti odjecima s Thompsonova koncerta 5. srpnja, na kojem je, nota bene, bio prisutan veći dio te iste javnosti.

U prevladavajućem medijskom vrijeđanju zdrava razuma zaboravlja se jedan liječnik, kao i krvnik Veljko Svakidan (osuđen za ubojstva hrvatskih branitelja u Kusonjama te nalogodavac Šreterova ubojstva), a najviše se zaboravlja zašto predsjednik Vlade RH i vodeći Srbin u Hrvatskoj – da, Plenković i Pupovac – ne razriješe svojim utjecajem odgovor o mjestu posljednjega počivališta dr. Šretera, kako bi čovjek koji je sanjao samostalnu Hrvatsku napokon otpočinuo uz roditelje u obiteljskoj grobnici na pakračkom groblju. Koliko još sličnih tekstova treba napisati da bi se stvar pomaknula i dobila razrješenje, uz spoznaju da postoje osobe koje znaju epilog Šreterova života? Ako je već blagonaklonošću hrvatskoga pravosudnoga sustava ubojica Svakidan odavno premješten iz hrvatskoga u srpski zatvor, ako već svako malo bivaju pronađeni zemni ostatci hrvatskih branitelja „po šumama i gorama“, zar ne bi ključna tema u medijima morala biti – gdje je, gospodine Pupovac, tijelo dr. Šretera? Možete li nazvati svoje sunarodnjake i zatražiti lokaciju? Zar ne bi to bilo istinsko i hrvatsko i srpsko uskrsnuće o Nacionalnom danu mirotvorstva, kao i Europskom danu sjećanja na žrtve totalitarizama 23. kolovoza? Ali ne, važnije se 35 godina nakon hrvatske samostalnosti baviti poklikom s početka „Čavoglava“ i Domovinskoga rata te pokušavati iznova spuštati sve manje pognute i šutljive hrvatske glave. Dokle?

Ove nedjelje, 24. kolovoza, navršava se i 78 godina od krvave krizme u Lanišću, u spomen na nedjelju kada je Slavko Sanković iz obližnjega Brgudca nožem usmrtio 27-godišnjega svećenika Miroslava Bulešića, po uhodanom partijskom dekretu, trajno optužujućem prema Crkvi i svećenicima. Za razliku od dr. Šretera, Partija (čitaj: partizani, velikosrbi i jugoslaveni) nisu uspjeli skriti ni krv ni tijelo svećenika Bulešića, bilo je previše svjedoka u malenom istarskom selu, kojem onomad nije pomoglo ni pomicanje podjele sakramenta potvrde sat vremena ranije. Vječno dobro informirana i umrežena Partija doskočila je crkvenoj satnici i u vječnost otpravila dobroga svećenika Miroslava, spremnoga uzviknuti „Isuse, spasi dušu moju“ i „Moja osveta je oprost“ u posljednjim ovozemaljskim trenutcima. Ako je osveta oprost, dužnost je hrvatskoga domoljuba pamtiti i ne dati se zavarati novovjekim krvnicima i njihovim zaštitnicima. Zašto vlada dojam da ovom državom više vladaju bakarićevci umjesto bulešićevaca? Zašto dojam da duh krizme iz Lanišća i danas partijskom komandom baca kamenje i spreman je isukati nož ako se ne pleše po crvenim, umjesto crkvenim direktivama? Napose, zašto imenima Ivana Šretera i Miroslava Bulešića ne započinju Dnevnici 18. kolovoza i 24. kolovoza? Postoji li i jedan razlog da obljetnice okrvavljene partijske kupelji nisu glavna vijest u središnjim informativnim emisijama? Jesu li zaštitnici Veljka Svakidana i Slavka Sankovića toliko (sve)moćni? Dočim se u Pakracu i Lipiku okupi tek malen broj onih koji pamte, zahvaljujući crkvenom kalendaru ime bl. Miroslava Bulešića na euharistijskim slavljima bit će izgovarano, jer vjernički puk osjeća svoje mučenike, one koji su životom dokraja posvjedočili svoju vjeru.

Svejedno, ostaje gorak okus što današnjom Hrvatskom vladaju oni koji biranim, diplomatskim riječima ublažuju zločin, ne imenuju krivca i agresora, pa i surječje povijesnih okolnosti. Njihov je moto „Naša parola je zaborav“, kao da će ikada umrijeti i posljednji Hrvat koji se sjeća Šretera i Bulešića. Ili možda hoće, možda je Partija u pravu? Tužno je da ni dan Europskoga sjećanja na žrtve totalitarizama (a to su u istoj niti i fašizam i nacizam i komunizam) nikada dovoljno snažno ne ispliva na površinu sa svim hrvatskim simbolima toga mučeništva. A ima ih, časna imena dr. Šretera i bl. Bulešića stoje u niski istih žrtava, počinjenih u ime nevjere u Boga, počinjenih u ime Zloga. Ako je Partija u pravu, onda doista sutra i ne će biti nikoga tko će se oprostom „osvećivati“, tko će pamtiti ono gurnuto na rubove sjećanja, prognano iz dominirajuće struje. Literatura je mnogo puta tematizirala i ustvrdila da je suučesništvo i zaštita krvnika jednak, ako ne i veći zločin od samoga počinjenja. Nema Hrvatskoj mira dok se ne pronađu kosti dr. Šretera, nema oprosta dok ne bude pronađen i posljednji od 1748 nestalih hrvatskih branitelja i civila. Baš kao što je dostojanstveno uz misno slavlje 23. kolovoza pokopano 814 žrtava s Jazovke, istini za volju, kako i dolikuje, u televizijskom prijenosu. Tako bi trebalo biti i sa svakim sljedećim pronađenim tijelom iz Domovinskoga rata i Drugoga svjetskoga rata i poraća. Za sve one koji osjećaju hrvatski puls unatoč „hrvatskim“ medijima i političarima.

Tomislav Šovagović