Nikola Ostojić

(1869. – 1945.)

MLADOJ BOSANKI

Oh, gledao sam Te jučer dok kano anđel b'jeli
na pozornici čuvstva tumačila si tuđa,
i razdragano mišljah: - Ma što bi tekar bilo
od zbilje da je slatke ta varka ne dijeli,
i mejšte tuđih r'ječi da svoje srce nuđa?

Oh, gledo sam Te jučer kad poput gorskih vila
zaigrala si kolo u sjaju svoga krasa,
te mišljah, pun čeznuća i čistih ideala:
- Oh, Bože, daj mi snage; oh, Bože, daj mi krila
da s njom ko vjetar bježim u luku moga spasa!

Oh, gledo sam Te jučer ko bajoslovna Zora
kad kraj mene si prošla, ko miris s cvjetna gaja,
kad iz Tvog oka dvije tek sunca zrake vidjeh,
i mišljah, čustvom svladan: - Oh, jošte zbilja mora
da ima prave sreće, da zemlja ima raja!

O kćerko Bosne l'jepe, u duhu još Te zrijem
ko anđela, ko vilu, ko zoru snova mojih,
pa, opojen milinom te prave rajske slike,
ja ljubav Tvoju želim i – da li kazat smijem? –
Tvog oka slatku zraku i melem usna Tvojih!

Mato Ostojić

(1862. – 1929.)

NE, BEZ TEBE...

Ne, bez tebe, čarobnice, života mi nema,
Taj bijeli svijet divotȃ pustoš mi je nijema;
Nad razbludom tvoga zagrljaja
Oh, na zemlji ne, ne poimam raja.

Samo toga za raskošjem smjelo čeznem, dušo,
Makar što ga, ljudi kažu, nikad i ne kušo:
U njem, djevo, daj mi čuvstvu vlasti,
Pa anđelom ne zaviđam slasti.

Samo ljubav tvoja mene krijepi, hrani čarom;
Tvoj mi cjelov amanet je divan; samo žarom
Oka tvoga meni sunce sije;
Samo ono moje srce grije.

Anka Topić

(1882. – 1956.)

ROB TVOJ

Rob robuje, ali
Smrt ga spasi svega,
A od mene jadne
Čak i ona bijega:
Smilovanja nema
Sa robijom mojom.
Što me robom stvori
Tajnom moći tvojom,
Željo želje moje?!
Na uranku mome
Tvoje oči stoje
Na kristalnom nebu
Mjesto zore rujne;
A na mjestu sunca
Usne tvoje bujne.
Kosa pako meka
Na grudi se vije
U kojima srce
Samo – za te bije...
...............................

Antun Branko Šimić

(1898. – 1925.)

LJUBAV

Zgasnuli smo žutu lampu

Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila

Moje tijelo ispruženo podno tvojih
nogu

Moje ruke svijaju se žude mole

Draga, neka tvoje teške kose
kroz noć zavijore, zavijore

Kroz noć
kose moje drage duboko šume
kao more

Vladimir Čerkez

(1923. – 1990.)

NE SPOMINJI ME NIKAD

Kad mi na humku slete jata lišća
I sve pokrije mahovina,
Ne peri lice suzama.

Drugog u domu dočekaj
I ponudi mu večeru
I postelju mu moju daj.

Kad mi nad humkom zacvili mećava
I sve pokriju krzna bijela,
Sliku mi skini iz okvira.

Nek se u tvojoj pšenici
Češalj i ruke zagrle,
U jezerima očiju
Neka se mjesec ogleda,
Glečeri i makovi
Nek zaigraju usnama.

Kad mi na humku slete ptice cvjetova
I sva poplave rana proljeća
Ne spominji me nikada.

Jabuke ramena daruj toplim rukama,
Na jastuku mome neka se drugi odmara.

Ja ću biti spokojan
U večernjim tminama
U dnu tvoga srca.

(HRVATSKO PJESNIŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE od Lovre Sitovića do danas, Drugo prošireno izdanje, priredio Veselko Koroman; Ministarstvo prosvjete, kulture, znanosti i športa Hrvatske republike Herceg Bosne, Mostar/HKD „NAPREDAK“, Split/IP „OBZOR“, Međugorje; Mostar/Split/Međugorje 1996.)