Jovan Hranilović

MOLITVA GOSPI

Sveta Gospe! bijednom čovječanstvu
Ti si uvijek od pomoći bila,
Tebi se je iz doline suza
Sveđ molitva nevoljnika vila,
Da ih braniš Majko Božja sveta
U nevolji, u oluji svijeta.

Kad se majci na svijet čedo rodi,
Prva miso do tebe joj leti,
Da ga čuvaš u buri života,
Da ga prati tvoj blagoslov sveti,
Da čistoću očuva si duše,
Da mu strasti mira ne naruše.

A kad čedo ljuta shrva bolja,
Kada mu je s ovog svijeta poći,
Zove bijedna Kraljicu Angjela,
Da joj čedu bude od pomoći,
Da ga k sebi međ angjele prime,
Da se lakše utješi za njime.

Krvav Davor kad zaigra kolo,
A majka se od svog čeda dijeli,
Iste riječi sa drhtavih usta
Majka čedu, sinak majci veli:
"Čuvala te sveta Božja Mati,
Da nas opet jedno drugom vrati."

Klone li nam u nevolji nada,
Poviju l′ se na nebu oblaci,
Jedna miso na te, Gospe sveta,
I nebeski ogriju nas traci;
Kano teret da padne sa grudi
Nova nada u srcu se budi.

Pod zastavom s tvojom slikom svetom
A uz doziv svetog ti Imena,
U boj lete čete pravednika
I nova se stvaraju vremena,
I liječe se nevolje i rane,
Sastavljaju veze pokidane.

Oj i sada, kada demon crni
Blistavo je navuko odijelo,
Kako l′ bi se bijedno čovječanstvo
Krivim bljeskom zvonkih riječi smelo,
Da što više upropasti ljudi, ―
Majko Božja! u pomoć nam budi!

Daj raskrili ruke svoje svete
Povrh svoje otačbine mile,
Kako l′ ne bi prijevarne sirene
Hrvatskog mi roda prevarile,
Da pod plaštom prividne slobode
Dobro srdce demon mu probode.

To te mole tisuće Hrvata
Što svagdance krunicu ti mole,
Okrijepljeni blagoslovom tvojim,
Kušnji pakla da lakše odole;
I da čuvaš doma prag im sveti
od napada paklenske aveti.

Jeronim Korner

MOJ DAR BISTRIČKOJ GOSPI

Tvoj kip je star i vjekove broji,
al jošte pred njim izgaraju svijeće.
Tako ti ljubav za Tebe, Majko,
u srcima Hrvata umrijeti neće.

Kip je taj, Majko, i malen i bijedan
a tih je kraj Tvoje silne milosti,
Al za to su srca sva dobra i blaga,
što dolaze k Tebi u suncu i radosti.

O, danas i ja vaskolik gorim
od ljubavi Tvoje svete i vrele,
I kao da nosim stopama Tvojim
srce, Majko, Hrvatske cijele.

I svaki kut u mojoj duši
željan je pjesme Tvoje silne slave.
Oh, htio bih imat usne sviju ljudi
i šapat cvijeća i rosne trave.

O, htio bih slovom svemira cijelog
da slavim Tebe, Djevice bijela,
Jer Ti si Majko, ljubavi plaštem
moj dragi narod odijela.

Danas mi je srce ljubavi puno,
kao pred oltarom uljanica sveta,
Uzmi ga, Majko, nek Ti vječno gori
i pjeva pjesmu moju mladu, lijepu...

Ja znam, da ono dostojno nije,
al uzmi ga, draga milostiva Mati,
I u njemu gledaj ljubavi bez dna
što za Tebe ćute Hrvati.

Ivan Ev. Šarić

ZVIJEZDA MARIJINA

Dan mi je sav danas prešao u mraku,
U stotini muka, u stiski, u bolu:
Crni su oblaci lebdjeli u zraku,
I magla na brijegu, i tama u dolu;
Svega me spopale sve misli zloslutne,
I ruke mi ledne, i oči mi mutne.

Jurnuo sam u noć. A nada mnom plamen,
Plamen Zvijezde divne, Zvijezde Marijine;
I s moje se duše odvalio kamen,
Kamen bola, stiske, i nestalne tmine;
U mom srcu opet sjala svjetlost tajna:
Zvijezdo Marijina, Utjeho beskrajna!

Đuro Vidmarović

GOSPI GRADIŠĆANSKIH HRVATA
MAJCI BOŽJOJ KOLJNOVSKOJ

Dođoh Ti Majko Koljnovska,
Majko Hrvatska,
Majko svih ljudi što zemljom hode.
Dođoh Ti umoran i sumoran,
Zanesen vrućim nadama,
Uplašen crnim slutnjama
Baš kao narod hrvatski
Što prije mnogo stoljeća,
Gonjen strahom i zulumom
Pobježe ovamo, žalostan.

U mozgu mi tutnje kopita,
Snovima jezde atovi,
Viju se barjaci zeleni.
A narod goloruk odlazi
S Tvojom slikom u povorci
I molitvom na usnama.

Kolone duge odlaze,
Dalekim blatnim cestama,
U pusta polja ugarska.

Hrvatska cijela tuguje.
Gavrani crni pjevaju
u svojim crnim gnijezdima.

Stoljeća žurno minuše.
Požari ratni ugasli.
Sablje se svijetle muzejske.
Zeleni barjaci miruju.

Narod se nije vratio.
Jezik hrvatski je rasut
zelenim poljima ugarskim.

Dolazim k Tebi Djevice,
Iz drage naše Hrvatske,
Da nađem braću i rodbinu.
Znadem da Tebi dolaze
I da Tebi pjevaju
Molitve svoje starinske,
Jezikom svojim najdražim.

Čuvaj to stado predziđa,
Jer kome da se obrate
Kad hladan vjetar urliče
na njihovim cestama
bez susjeda i odmora!

Tomislav Dorotić

MARIJA U SUNCE ODJEVENA

Don Anti Škobalju

Svetin Pinćulov,
iz daleke Australije,
pred oltarom Uznesenja
                                 ste Marije,
u Dragonjinoj spilji
podno Vidovice,
zagledan u vjekove
stoji i moli.
Vidi Viđenje Ivanovo,
Apokalipsu uklesanu na stijeni:

Skamenjene zvijeri čekaju da ožive,
zlo da zagrli zlo, leopard lava,
a oba u sjeni goreg od njih,
cara tmina, ljuta zmaja.

U podne Zavjetnu škrinju osvijetli
                                  sunca pram
i Sedmoglavi krenu,
uništit ljubav Zemlje i Neba htjede,
al' u tom trenu
pojavi se Žena u sunce odjevena,
                                 čiste ljubavi hram,
dobrote puna mati,
i svijetlom ranjena zvijer
                                 dalje ne smjede,
ustuknu, sa željom da se vrati.

Pred neveru muk
uznemiri orla, veliku pticu,
i poletje mladima doma.
S neba se začu zvuk.
Svjetla more na prelijepom Licu!
Prasak groma.
Brojnih munja zraka.
To Nebo pomoć šalje
— svjetlo protiv mraka!

Zmaj zatvori ralje.
Glas pobjede se javi,
a na tronu svemira,
uzvišena, u slavi,
službenica Gospodnja
i Majka mira
ukaza se.

                                   *

Kapelica u Zmajevoj spilji.
Molitva u podne, svaki dan:
Blagoditi plna,
                                 ako naši grisi vapiju osvetu,
                                 karv Isukarstova vapije milosrđe (⁺)
moli za nas Otca, i Sina, i Duha svetago,
da budu s namin
za mir i ljubav,
za kruh naš
nasušn′i,
amin.

Obradovanja neka bude Marija
kako u kamenu oltaru uklesa
na slavu nebesa
Juraj Dubravić, eremita poljički,
kipar po Božjemu daru,
čiji prah rasuše padinama Brača
a oči su mu Nevinost
otvorena svakoj mijeni,
i ukopane u stijeni
gledaju u nas
iz vjekova.

------------------------------------------------
⁺⁾ stari glagoljaški zapis

(DUŠA DUŠE HRVATSKE, Novija hrvatska marijanska lirika, priredili i sastavili Neven Jurica i Božidar Petrač, Crkva na kamenu, Mostar, 1988.)