Krešimir Šego

KRIŽEVAC

              33-1933
           Isusu Kristu
  Otkupitelju ljudskoga roda
          u znak svoje
          vjere, ljubavi
              i nade
            podigoše
         o. Bernardin
            Smoljan
             župnik
             i župa
         Međugorje
               od
          svakoga
             zla
         oslobodi
         sve nas
          Isuse!*

Oni koji su miješali beton
i na leđima nosili vodu,
utiskivali tragove u Brdo
mirišući na jasen i cmilje,

Oni koji su ti hodočastili u svanuće,
i prvu nedjelju po Maloj Gospi,
sa grozdom grožđa i komadićem kruha
u zavežljaju
Opet u tvom podnožju mole,
sada Križni put.

Pridrži nas pod križem dok padamo,
pridigni nas u ranama dok ga nosimo,
Otkupitelju ljudskoga roda,
Bdij na svakoj postaji

______________________________
* Zapis na križu iznad Međugorja

Ivna Talaja

JUTRO S MARIJOM

došla je
praćena oblakom srebrnih leptira

na plitici vedrine
donijela je orhideju Neba

ljuskama spokoja
obložila je
ožiljak nedovršena stiha

školjkastim tajnama jutra
čestitala mi je novi dan

svaki moj uzdah
podcrtala je
bijelom slutnjom trešnjine grane
i otišla
bez koraka

Ana s. Zorka Kojaković

UZ VIGILIJU MARIJINA UZNESENJA

Tragove Tvoje slave nazirem ovoga predvečerja
u igri titravog zlata između Sunca i Mora.

U ozračju vigilije Tvoga velikog dana
ova igra postaje za me Tvoja prisutnost,
Marijo,
prelijepo čedo Vječnoga Oca.

Kraljice koja poniznošću dišeš,
dok Otac
Tebe radi
zlato rasiplje po širokim morima,
a dragulje u dubinama stvara
Tebi za nakit.

Ti
koja povjerova
jednom
i ustraja u moru gorčina
pijući iz kaleža svoga Jedinorođenca
punim gutljajima
ne bi li Njemu lakše bilo.

Marijo,
more vjere
u koje na Kalvariji
kapnuše prve kapi otkupiteljske krvi
i Tebe
Majku Djevicu
priznaše
Suotkupiteljicom svega stvorenoga.

Ti
što čudom bješe i Majka i Kćerka
Očeve Riječi,
a zaogrnuta neznatnošću službenice
prođe našim tlom
i u jednom trenutku iščeznu
poput Sunčeve zrake.

Vječno je Sunce k sebi povuklo
svoju najljepšu zraku.
Vječno je Sunce okrunilo
rajskom krunom
svoje prelijepo čedo.

Tragove Tvoje slave nazirem danas
u raskošnoj igri titravog zlata
na pučini zavičajnog mora
i čeznem da Te ugledam u Tvojoj slavi,
Kraljice na nebo uznesena!

Dubrovnik, Boninovo, 1972.

Frano Alfirević

CRKVICE POKRAJ MORA

Dočekuju nas prijazno njini zidovi stari,
skloništa priprostih duša, ribara i mornara.
Mnogo su uzdaha čuli polumračni oltari,
mnogo je suza vidjela Gospina slika stara.

Tu klečahu žene i majke k zemlji spuštajući oči,
moleć za daleke svoje Mariju, zvijezdu mora.
Tu klečahu grijehovi davni i grižnje na istrtoj ploči,
kajanja teška, što mole mir od nebeskih dvora.

Tu vise zavjetni darovi skromnog, pobožnog puka:
sidra, konopi, fenjeri – spomeni brodoloma,
srca i ribe od srebra. To je posljednja luka,
u kojoj je tako dobro poslije životnog loma.

O te stare kapele na primorskim padinama,
srasle sa škrtim predjelom kamenja i stijenja,
smiruju snenim bojama dušu, što luta sama
i daju neznano nešto, od čega bol nam jenja.

Te male crkve, što bijele se među zelenilom tamnim
i dižu se često nad morem, s visova gledajući,
pozdravljali su brodovi pred vidokrugom kamnim,
zavičaj u njima videć, iz daljina se vraćajući.

One imaju nešto prisno i za srce nevjernika,
užarilo se pred njima i lice krutog psovača,
jer mir tajanstven struji iz njihovog staračkog lika,
i oči nekada divlje ispunjaju sjenom plača.

Ko zna, zbog čega. Al tako, skromne i pogurene,
kao da čuvaju dušu davno nestalih ljudi,
toplinu srdaca prošlih i neznanih godina sjene,
tajnu srdaca zgaslih i bolove umrlih grudi.

Ko zna, zbog čega. Al tako, u svečanom miru,
one gledaju žive stasom duboke samoće,
dok more pred njima blista s odrazom kuća u okviru,
a kroz crninu čempresa bijele se nadgrobne ploče.

Nikola Polić

MJESEČINA

Sad se moje tijelo pretvara u sjenu,
Pa se, preko polja, propinje i pruža.
U krajeve noćne kao sanen krenuh:
Sjena moja biva sve dulja i uža.

I raste ko cvijet, pod staklom, u vazi,
I bez strasti baca ruke svoje, plave.
Zemlja u toj noći, sa kosom u vlazi,
Zapanjeno sluša agoniju jave.

I nebo je sada krenulo, ko more,
Skrivajući u dnu mrtvu Atlantidu.
Mjesec biva širi, rastežući bore,
A godine kreću i stoljeća idu.

Mene više nema. Sve je iza mene.
Ostala je samo projekcija tijela.
Ko srebrene cijevi ukočene vene,
I zelena zvijezda povrh mrtva čela.

Noć putuje sa mnom.
Produljena sjena hvata modru sapu:
Noć putuje sa mnom u mjesečevu slapu.

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)