Stanko Vraz
(1810. – 1851.)
LIJEPA ANKA
Ala je lijepa naša Anka!
Istina li je? Ili san?
Tresu se bor i jela tanka,
Zaviđajuć joj struk tanan.
U lugu slatki zbor slavuljâ
Šuti uz njezin slađi glas;
Nad njom trepti roj metuljâ
Mnijuć da j' cvijetak njen obraz.
Dive se u vrtu krasne ruže,
Gledajuć taj licâ, ustâ raj;
Vjetrići zračna krila pruže,
Da ju odvedu u svoj gaj.
Niz stijenu prska, u dol skače
Brže i brže vodopad.
Gdje, igrajuć se prst namače,
Da ga poljubi, nosi hlad.
Tako sve čezne da ju prati
I grli, ljubeć njezin slijed;
Samo ja moram ovdje stati,
Gdje me začara njen pogled.
Petar Preradović
(1818. – 1872.)
KAD!
KAD te vidim na prozoru,
Ja ugledam bijelu zoru
Iza mrkle noći tad;
Ali rijetko, rijetko kad!
Kad te slijedim, kad sam ušo
U trag mili tebi, dušo,
Svoju sreću slijedim tad;
Ali rijetko, rijetko kad!
Kad me grli tvoja ruka,
Ispod njena nježnog luka
Svu slast zemlje kušam tad,
Ali rijetko, rijetko kad!
Tvoje usne rumen-ruže
Kad mi slatki cjelov pruže,
Rajsku slast okusim tad;
Ali rijetko, rijetko kad!
Kad ću tebe uvijek gledat,
Ljubit, grlit, a ne prèdat1,
Ko što tužan prèdam sad,
Kad ćeš moja biti, kad?
________________
1 bojati se, drhtati
August Šenoa
(1838. – 1881.)
O TI DUŠO
O ti dušo moje duše!
O ti srce srca mog!
Kuda pošla, kamo došla,
Pratio te dobri Bog!
Tvrda zemlja putem bila
Tvojoj noni mekan mah,
Skrotila se ljuta bura
Pred tobom na blagi dah!
Tvrdnulo pod tobom more,
Snizila se strma hrid,
Ljuta zima cvijećem cvala,
Moja dušo, na tvoj vid!
Sav ti život bio Božić,
Anđeli te sreli svud;
Nikad s oka suza pala,
Sterala ti sreća put!
Samo katkad u toj sreći
Imena se sjećaj mog:
O ti dušo moje duše,
Pratio te dobri Bog!
Silvije Strahimir Kranjčević
(1865. – 1908.)
U ŽELJI LJUBAVI
O, dođi negdje iznenada,
Ko talas zraka s lipe cvjetne
Za polusvijetle noći ljetne,
Sva živa, žarka, bujan, mlada,
Sa vrelom krvcom strasti sretne!
Ne znadem medna imena ti
I ne vidjeh te nikad divnu;
Ko slavuj željno tebe zivnuh,
Kad milmirisna grana cvati
I ljubav vabi milostivnu.
O, dođi, željo odvijeka,
Srdaca sviju žuđen trenu,
Što život budiš svud i svemu,
I koju srce čeka, čeka,
Da l' kreće otkud plašna k njemu.
Ti, koja griješ micaj svaki,
Neutažena žudnjo svega,
Što smrtnim ovim putem bjega
Ko oblak sitan, mali, laki,
Što razić će se iza brijega.
O, dođi žurno, neviđena,
Došumi dršćuć iz daljine
Na snenoj zraci mjesečine
I stav' mi ruku na ramena,
Zagrli mene sred tišine!
I sakriti ću vruća lica
U topli baršun čudna tijela,
Na opojna ti njedra bijela,
Nek nagli tvoj me dah golica
I opija me ispod čela.
O, dođi negdje iznenada,
Raširi čvrste ruke dvije,
U nesvjestici da se snije,
U zaboravi strasna sklada,
U velepjesmi materije...
Vladimir Nazor
(1876. – 1949.)
NE PLAČI
Nemoj, draga, plakat što nam dano nije
Ko pticama dvjema viti gn'jezdo meko:
Ima jedna sreća, čarno čudo neko
Što se nama dvoma kroz bol sveđer smije.
Mi nećemo nikad ugasiti žeđe
Što nas mori; nikad neće ljubav naša
Biti kao prazna, ispijena čaša,
Kao san što bježi s naspale se vjeđe.
Mi ćemo se uv'jek, ko i dosad, sresti
Bl'jedi od ljubavi, puni slatkih muka,
A na dodir laki naših će se ruka
I najtanje žile od miline tresti.
Nemoj da se mučiš! – Što trenutak dava
Nama vječno traje pa nam tugu tješi –
Kao čedo što se u snu zlatnu sm'ješi
Na dnu duše naše jedno čudo spava.
(JEZIK RODA MOGA, Izbor iz hrvatske lirike 19. i 20. stoljeća; Ivo Zalar, ABC naklada, Zagreb, 2004.)
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
