Fran Galović

(1887. – 1914.)

GROZDJE

Bregi so se zlatom pozlatili,
V crlenem listju rosno grozdje spi,
Grozdi so se zmed redov poskrili,
Čehulka samo gdegde vun gledi.

Kraj brajdašev stara je imbrina,
A šipelina dole pod črešnjom,
Kraj steze debela je belina,
I preplečo se tri muškati š njom.

Saki trs je ščvrknjen i prigible
Sto let vre staro glavo do zemle,
Lozje se na kraj kolja leko zible
I listi komaj na njem se drže.

Nabral sem škrilaka vre ponoga,
I med crninom muškat se žoti ...
Dale idem, steza je još doga,
V škrilaku grozdje vu rose još spi ...

Vladimir Vidrić

(1875. – 1909.)

SJENE

Sav je obzor zarudio,
Dunuo je dah s poljanâ ...
I lete u nebo oblaci:
Purpurni sanci dana ...

S grmlja na žutu obalu
Živo prhaju ptice,
I ribar u čamcu nemirnom
K nebu obraća lice.

Obraća lice i sluša
Ariju sa nebesa, -
S mrežom se ljulja, i saginje,
Sijedu kosu stresa.

I kako se ljulja, biba se
I šamac i on i sjena, -
Ljulja se, pljuska, razilazi
Na zlaćanih vali pjena ...

Dragutin Domjanić

(1875. – 1933.)

ŠUTNJA

Snivaju breze, ušutio lahor,
Spušteno granje još jedva se njiše,
Zadnji put blijeda zašuštila trava
Zlatnog od lišća, od zlatne kiše.

Kako su srebrene poljane tihe!
Rijeka ne šumi, pod vrbe se skriva,
Zvijezda u njezinu zrcalu hladnom
I ne treperi već ko da sniva.

Nije to mir, to daljine – šute,
Kao da tajne prisluškuju koje,
Ili bi znale što strašno reći,
Pa ili ne smiju – il se boje.

Vladimir Nazor

(1876. – 1949.)

ZRIKAVAC

Sinoć, u mom vrtu punom mjesečine,
Na koncertu noćnih zrikavaca, nije
Bilo sve u redu. – Jedan od starijeh
Gr'ješio u taktu, sviro bez sordine.

Note su mu bile sad tiše, sad jače,
Sad ko glas što daje oštećeno zvono,
Kidale se naglo, drhtale su bono
Ko jecaj u grlu, kad se ljuto plače,

Bol za prošlim ljetom, strah što posvud niče
Pred zimom što ide! Zapeo bi, stao,
Da počme još gorče – a ja nisam znao
Da l' u vrtu ili u mom srcu zriče.

C'jelu noć sam slušo njegov pjev. I sve sam
Jasnije osjećo od čega je meni
Tromost što me hvata, srh što me ledèni,
I taj drug najgori mojih noći. Nesan.

A kad prvu zraku spazih novom danu
I ja ustah trgnuv od zebnja se svojih,
Siva, vlažna, s mrtvim zrikavcem na dlanu,
Stajala je jesen ispred vrata mojih.

Antun Gustav Matoš

(1873. –1914.)

JESENJE VEČE

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira.

(JEZIK RODA MOGA, Izbor iz hrvatske lirike 19. i 20. stoljeća; Ivo Zalar, ABC naklada, Zagreb, 2004.)