Gabrijel Jurkić: Proplanci Bosne

Nikola Šop

(1904. – 1982.)

ISUS U POSJETU KOD NAS

I.

O Isuse, kad dođeš, u koliko bilo sati,
u naš propali i opustjeli dom,
dobrodošlicu tebi ću zapjevati,
skupa sa svojom vedrom sestricom.

Pjevajući, od tvoje blizine sva bijela,
iznijet će ona preda te so i kruh.
Po drevnom običaju naših sela,
kad im u kuću stigne mio duh.

Tada će te moja sestrica odvesti
do skromnog jela, koje krasi stol.
- Isuse dragi, izvoli samo sjesti
i odložiti svoj šešir i oreol. –

Tako će ti ona reći i na to će
stati preda te, u svetom bolu.
I puna tihe, nebeske samoće
o klin će objesiti tvoju aureolu.

Neka nam svu noć sja mjesto uljanice,
koju palimo pred svaki mrak.
Od sjaja ćemo kriti svoje lice.
Tako će njen bljesak biti jak.

II.

Poslije ćemo te povesti u dvorište, noseći
ispred nas tvoje aureole žar.
I pri toj, od nebeskog sjaja svijeći,
pokazat ćemo ti pusti naš hambar.

I staje prazne, u kojima se suše
otkosi davni ko cvijeće na groblju.
U ponoći tu dođu mrtvih konja duše.
Čuješ ih, kako nevidljivu zob zoblju.

Pokazat ćemo ti i stado magle bijele,
koje se provlači kroz živicu svježu.
O Isuse, to naše ovce izgorjele,
mrtve dolaze i u tor liježu.

Onda ćemo konja jedinog upregnuti,
da te provozamo kroz naš mali grad.
Nad njim se nebo nisko uvijek muti.
Pod njim prigušeno tutnji vodopad.

Ako me upitaš, dok naše staro kljuse
bude plašila kraj puta šaš:
- Koja je ovo zemlja? – kazat ću – O Isuse
pa to je Bosna, ti to znaš. –

III.

A poslije, kad i pijetlima bude sneno,
osjetit ćemo kako tvoja glava
opušta se čas na moje rame, čas na njeno.
I silno nas obasjava.

I u to doba zemaljskih kasnih sati
pjevat će ti moja sestrica blagim glasom.
O Isuse, ti ćeš tada zadrijemati,
izmoren konja tromim kasom.

I koji put, kad magla bude snježno
sipala na tvoje sveto ruho,
stavit će ti na glavu, sasvim nježno,
oreol, koji ti je pao na jedno uho.

Šimun Šito Ćorić

(1949.)

U KASNI SAT

U kasnu večer dok prozor zasiplju kiše,
pod svjetlima mokrim tuđi grad se njiše.
„Milio's“ ili „Neptune“, tu smo oko stola,
isto piće, iste priče, plus dva deci bola.

Planovi se kroje, vatre od sjećanja prave,
život se vijori nad šalicom tanke kave.
Al tko da shvati, radost djetinjstva vrati,
kad svud je noć, kad svud je noć, tamni puti.

Naši daleko iza mora još potiču vatru,
netko kvari ćeif i kumu i starom svatu.
Više od pola mene još je uvijek tamo,
da ih čuva da ih prati, dok prognanik se vrati.

Čudan strah je svagdje s nama ispod ruke,
kad se radi, kad se moli, kada tijela bukte:
Da ne bude sutra opet ista plima,
sada crni dan, pa crnja noć, gladna bosa zima.

Ostati bez gnijezda, ostati bez krova,
gaziti po zvijezdi što se dugo gasi!
Opasno je! Ako bi nas stalo glave,
bar slobodno će nad nama rasti
i djeca i trave.

Zdravko Kordić

(1955.)

KRALJU HUMSKI

Vidim te velika i silna – kako u zanosu
koracaš kroz tminu i smilje! Kralju humski,
tvoji potomci samuju i ratuju.
Silni potomci koracaju kamenim svodom humske zemlje
i vide more
koje šumori kroz sve tvoje stope.

Kresivo i vatra; zategnuti luk i lira –
sve su to oblici tvoje opstojnosti.

Kako vratiti život iz pepela?

Samuj kralju humski
s mačem u ruci,
donesi svjetlost svojim potomcima
hrvatskim mučenicima.
Upalit ću svijeću pod križem sunca!

Razastri veliko i silno carstvo
da ćutim tvoj stameni stas: sigurnost.
Zrcalno bdjenje u molitvi i kruhu.

Krešimir Šego

(1950. – 2014.)

STOJNA KUĆA

Zidovi stojne kuće,
građeni iz pjesme
onih koji je nastanjuju,

odolijevaju.

Ne možeš otići.
Putuje za tobom
stojna kuća,
grli te njezin krov.

Kad zasniježe brda
oko kuće

Noć kad se spusti
u dolinu
zidovi građeni iz pjesme

svijetle.

Oganj s ognjišta
(koliko si zima njime gorio?)
obasjava pjesmu:

ljubav u stojnoj kući.

Murva pred pragom,
u njoj proljeće –
Dijete u stojnoj kući

Iznose zipku pod murvu

ANDRIJA VUČEMIL

(1939. – 2020.)

PISMA O KUNARI I DRUGE RIČI

I.

Gdi je ta Kunara
visoka planina,
Kunara planina na kojoj se nikada
megdan moj neće dogoditi,
moj megdan sa zvizdama
moj rat s maglama
moj izlazak na bedeme
moje bauljanje po baruštinama

Kunara gdi je
ta planina
na struni zategnuta
u gudalu zakučena...?

Samo me lipa rič
iz čista grla izvijena
(ne kao sablja iz kanije)
može osloboditi
i u tvoje krilo dovesti
da usnem ali ne zaspim
na tvojim grudima

Oj Kunaro, moja nedosegnuta planino!

(HRVATSKO PJESNIŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE od Lovre Sitovića do danas, Drugo prošireno izdanje, priredio Veselko Koroman; Ministarstvo prosvjete, kulture, znanosti i športa Hrvatske republike Herceg Bosne, Mostar/HKD „NAPREDAK“, Split/IP „OBZOR“, Međugorje; Mostar/Split/Međugorje 1996.)