Mihovil Pavlek Miškina

(1887. – 1942.)

BOGU

O Bože,
daj mi barem na trenutak
pošalji kakav mali oblutak
da ojača srce moje,
da ublaži bolove moje,
da umiri srce moje,
da mi olakša sudbu krutu,
da me ojača na mome putu,
osuši mokra krila,
da budu ono ko što su bila,
i jaka i snažna i čila,
da dignu me iz ovog blata,
poletim pred grobna vrata,
izgubim svijet iz vida,
no gorim ko od stida
što ljudi nisu ljudi,
već mnogi kao zvijeri hudi,
da grizu se i dave
za tuđu volju
i u tome traže
budućnost bolju.
I ako Tvoju sliku nose
svijetu zator donose.

Nikola Polić

(1890. – 1960.)

TRIPTIH

I.

Na prozoru cvijeće. Nevidljiva ruka
Zalijeva ga jutrom i večeri svake.
A tišina zlatna, umorna, bez zvuka,
Pod prozorom sluša samotne korake.

Zastori se tresu. Zar to biser pada?
Kanarinac žuti skakuće i pjeva.
Smirio se u snu sivi niz fasada –
Na prozoru cvijeće boluje i snijeva.

Dugo nije nitko otvarao vrata.
A kamen tarac – ko ukleta rijeka –
Ne teče u suton. Prozor drugog kata
Miriše u cvijeću i neznanog čeka.

II.

Jedno mrtvo srce udara na stijeni
I bilježi tromo skrivene minute.
Jedna mrtva ruka počiva u sjeni.
Prašina je pala na okvire žute.

Nikog. Nikog nema. Zatvorena vrata.
I samoća slijepo luta po toj sobi.
Jedno mrtvo srce udara tri sata.
Sa plafona cvijeće ruši se i drobi.

Jedno mrtvo srce zaspalo je. Šuti.
Sunce neće doći da mi dirne oči.
Ljuljaju se sjene. Ništa nije čuti.
Po usnuloj sobi neznani gost kroči.

III.

Umorno je. Nebo, u velikoj tuzi,
Pada po tišini ulica i kuća.
Gluho, neumorno šume vidokruzi:
Povorka vijekova, sama, umiruća.

I prozori sivi gledaju, bez duše,
Gdje ognjeni pauk plete mrežu vrelu.
Cvjetovi se drobe. Cvjetovi se ruše.
Miris mrtvih stvari pada po mom čelu.

Ovo sunce danas ne može da zađe.
Oblaci su danas nestali bez daha.
U svileno more potonuše lađe
Plave, sve bez krika panike i straha.

Miroslav Krleža

(1893. – 1981.)

UZRUJANO SUMRAČJE

Otkud danas jure oblaci, svi crveni od prolivene krvi,
zar Netko danas ubio je Boga?
Sjenke duge ko koplja u dušu padaju,
a pred kraljevskom karucom Tmine
večeras vozovi si na maglenoj pruzi
svjetiljke crvene nose.
Dan umire tužan ko nesretno čedo priče,
a crna makina u mraku očajno viče.
Bio je dan prazan i siv kao i svi.
Rotacija kugle polagano se miri.
Već tmina teče kao crni mlaz,
u meni zijeva crnina i jaz,
i vozove slušam gdje se na pruzi ore,
i glazba točkova crnih u meni grmi:
kakvi to vriju snovi u paležu vatrenih osi?
Sive jesenje šume, brzina, bijes i krize,
o, koja nas sila nosi, peče, tali i grize?
Mi smo iz mrtvoga drva i rastaljenih ruda,
kričavi gest protesta, crnih tragičnih luda.
Točkove slušam gdje poju, i ječi goruća pjesma
rastaljenih osi u mojoj duši,
što u predvečerje na pustom nasipu pruge pjeva u suton.

Grme točkovi crni, tutnje osi i gore,
u meni okean bolova i forma se talasa more.
U polomljen crn i iskidan ritam
zvone svijetli naivni hirovi.
Crvenih usana smiju se radosti,
i pijani poju pirovi.
I dok se pjesma gvožđa u sumračju jesenjem lama,
crvena svjetla gore,
i pada tama.
U mojoj duši sve jure čađavi vagoni,
i đavo me crni neki u crno goni.
I brazde bježe i svijaju se tuste,
ginu seoca, ugari i puste,
i svi mi se ganjamo na crnom strašnom vozu
za sumračja sivog u veliko ništa!

Dobriša Cesarić

(1902. – 1980.)

BALADA O LAZARU

Onomu koji se digne iz groba
Dugo je hljeb u ustima gorak.
On tiho hoda između ljudi,
I nesiguran sad mu je korak.

Nerado njega sretaju ljudi.
A koji ga – ruke mu stišćući – bodre
Potajno traže na njegovom licu
Pečate smrti sablasno modre.

Skidoše s njega mrtvačko platno.
Al ne i s lica blijedoga sjenu.
Bezdanu tugu on u sebi nosi
I svoju smrt nedovršenu.

(U SJENI TRANSCENDENCIJE, Antologija hrvatskoga duhovnoga pjesništva od Matoša do danas, II., izmijenjeno i dopunjeno izdanje; Neven Jurica, Božidar Petrač, Školska knjiga d.d., Zagreb, 1999.)