Jure Kaštelan

(1919. – 1990.)

SAN U KAMENU

Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamnoj kosi Mosora.

     O vjetrovi, vjetrovi, vjetrovi,
samo vjetrovi znaju toplinu tvojih obraza,
dah
i disanje trava u vrtačama.

Bure i kiše
     pjevaju ti uspavanku
bure i kiše.

     Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.

Dobriša Cesarić

(1902. – 1980.)

OBLAK

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on – krvareći ljepotu –
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.

Dragutin Domjanić

(1875. – 1933.)

KAP

Pred spiljom čuješ lepet lak:
uz gnijezda lebde golubovi,
i vidiš zavjes, kojim ovi
u crno svoje dvore mrak.

Začaran tamo sniva hram,
sa kupola mu voda pada,
te čudne, drevne pjesme sklada,
i piše ih u kamen sâm:

Tu nikne bijeli mrtvi cvijet,
tu gordi stup ili sitno velo,
il jezerce se skupi cijelo
i zasja kroz taj maštin svijet.

Dok vani šumno huči slap,
dok ljeta mru i pokoljenja,
sred nijemog mira surog stijenja
tu stvara pjesme sitna kap.

Vladimir Vidrić

(1875. – 1909.)

BOSKET

S bosketa u svijetlu livadu,
Kud danje oblijeću ptice,
Pada travom debeli sjen
I pola mi krije lice.
Ja stojim, pjevam i ludujem
I pjan udešavam žice.

„Gospe, hvatat ću ptičicu
Što pojuć sjeda na granu,
Ma i grančicu slomio
Snježnu i rascvjetanu,
Gospe – ja ću je donijeti,
Kad oblaci blijedit stanu.

Večernji oni oblaci
Što ti lebde nad dvorom,
Gdje se bijele lukovi
Za tavnim, za šumnim borom.
Gospe, donijet ću ptičicu,
A ti je ispusti zorom.

Ja ću je isto čekati
Uz jutarnji sjen bosketa
Koj' odmnijeva sav od pjesama,
Jer u ljubavi cvjeta –
Gospe, gdje uza nj uzdišem
Već dva sunčana ljeta.“

Nikola Milićević

(1922. – 1999.)

TRAŽIM

Tražim pjesmu u riječi i dan u čovjeku,
tražim laganu i modru.
Reci mi, gdje pitome i jasne vode teku?
Gdje je ptica što pjeva na svom odru?

Tražim hlada, a sunce me peče
i ginem od svjetlosti i iskara.
Zna li netko gdje su krila koja donose veče,
ljubav što u ledu izgara?

Tražim drvored u kojem nitko ne šeta,
grad u kom se ne govori ni molim ni hvala.
Tražim malo ludosti na kraju svijeta
jer mi je pamet dodijala.

(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)