Zvonimir Mrkonjić

(1938.)

OTOK

Otok se rasvjetljuje iz nutrine,
Podne je puno rane do ruba nestanka;
Čitav otok u izgonu svojih godina
Jest ravnodnevnica trnja i nade
Kojoj vrijeme više nije dovoljno.

Otporom Mjesto postaje samoća.
Čovjek se kradom vratio u tijelo
Da bi pokušao obnoviti put
Što predstoji njegovoj smrti
Do njegove prave mladosti.

Lice mu je postalo prohodan plamen
Dok more stajaše podignuto u znak
Sa svjetlošću sabranom oko sebe
Kao privezanom mladom životinjom
Što se igra vlastitom strepnjom.

I sve ono što bješe more
Kada disanje postane golema opasnost
Koju treba neizmjerno uvećati prostorom,
Prevršiti je samom ljubavlju
Da bi umrlo kao jedan veliki san.

Josip Sever

(1938. – 1989.)

PROSTRANO SAGORIJEVANJE

u vode u oazi
ulaze sjene rijeka
u maštalačkoj aziji
širi se jeka vjetra.

iza i prije mene
umorna pusta ravnica.
osjećam srušeno vrijeme
i razvaline lica.

i onda pun tišine
bježim od sebe ù dim.
a kada oganj umre
od pepela poludim.

Dobriša Cesarić

(1902. – 1980.)

PJESMA GORKA

Šta je to hladno, i gorko, i sivo
Što niče u duši ko korov njen?
Je li to suton? Zbilja već suton?
Il samo prolazna sjen?

Što sada? Brbljati vesele riječi,
Skrivati rane za humor;
Ko da se išta skrivanjem liječi:
Tuga je tuga, a umor je umor.

Mili moj! Ti, koji dolaziš za mnom,
da srcem okò sebe osvijetliš svijet,
Nemoj se varat i ne daj se varat –
Odreži krila pružena za let!

Na domaćoj gozbi su čudna veselja,
I pjano se bunca i buči.
Sudbina, što drugima nalijeva vina,
Tebi će naliti žuči.

Pa pij je, dragi, pij i pij,
I čuvaj se melankolije.
Ne boj se, poslije gutljaja svakog
Susjed će spremno da dolije.

Petko Vojnić Purčar

(1939. – 2017.)

BALADA

Riječ bira zasjede nepamćenja
Stih klupko smole jezika i mozga
Spaja sȏ svakodnevnog umiranja

O rosne zore ne postojite više na usnama
Ljepotice bakrom osunčane i okupane
Nimfice dječjih igrarija i ljubakanja
U prašini i pijesku davno odbjeglog mora
Solju na prstima začešljavate moju kosu
Ni  mora  kažeš  ni  zlatonosnog  pijeska  djetinjstva

Ostaje nam samo vodenograviran kamen
Da samujemo i raspinjemo opnaste sanje
Jednog drugog bića drugog morskog cvijeta
Ostaju nam obgrljena koljena i znojavo lice
Mišlju pogođen galeb prema horizontu
Zaleđen  krik  jednog  budućeg  davljenika

Rastapamo se u pijesku i unutarnjem pijesku
Promatramo sebe kako se davimo u školjki
Vlastite osame uspavanosti i slatke lijenosti
Ostaje svakom po kamen za sunčanje i umiranje
Pored sunca od juče

Vlado Gotovac

(1930. – 2000.)

MOGU SAMO NESTATI

Ne može se zamijeniti mekoća trave
Ni miris ni vlaga
Ni hladno njihanje što dolazi s neba
Zajedničko njoj oblacima i zvijezdama
Ne može se zamijeniti potok u bijelom jutru
Ni majčine ruke svježe od zaklanih životinja i tijesta
Ne može se zamijeniti svijetla i duga hladnoća
Ni škripanje leda u drvenim posudama s vodom
Ne može se zamijeniti rosa sa seoskih kola
Ni jutro na golom kamenu Zagore
Ne može se zamijeniti glava mog djeda
Ni njegov pogled kojim su otkrivane prve tajne života
Ne može se zamijeniti ruka moje bake s krunicom
Ni njeno lice što miriše kao stara hrastova kora
Ne može se zamijeniti siromašno selo mojih starih
Ni njihovi grobovi što se brzo ravnaju
Oni mogu samo nestati ne gubeći snagu

(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)