Kako žive naši stari? (4./10)
U hrvatskoj javnosti posljednjih se godina sve više govori o izazovima zdravstvenog i 
socijalnog sustava, a osobito o problemima s kojima se suočavaju starije osobe. Demografska slika Hrvatske, obilježena starenjem stanovništva i odlaskom mlađih generacija, dodatno opterećuje sustav jer broj korisnika raste, dok broj aktivnih radno sposobnih osoba koje financiraju sustav opada.
Dugotrajna čekanja na preglede, složen sustav naručivanja i nerijetko nedovoljna informiranost korisnika stvaraju osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja. Poseban problem predstavlja nedostatak medicinskog kadra, jer sve više liječnika i medicinskih sestara odlazi u inozemstvo, što povećava pritisak na one koji ostaju. Starije osobe, koje su najčešće kronični bolesnici, tako se suočavaju s nizom prepreka – od nedostatka obiteljskih liječnika i specijalista do nedovoljne dostupnosti socijalnih usluga, poput pomoći u kući ili smještaja u domovima za starije. S druge strane, postoje i pozitivni primjeri gdje se, zahvaljujući novim praksama i predanosti liječnika, stvari ipak mogu unaprijediti.
O tim i srodnim pitanjima razgovarali smo s umirovljenikom, gospodinom Ivanom Bekavcem, koji je iz prve ruke podijelio svoja iskustva s ostvarivanjem prava u zdravstvenom i socijalnom sustavu.
Kako biste općenito opisali svoje dosadašnje iskustvo s ostvarivanjem prava na zdravstvenu zaštitu u Hrvatskoj?
Bogu hvala zdravlje me dobro služi. U onim prilikama kad je trebalo ući u sustav naručivanja pojedinih pretraga ili intervencija, iznenađenja su bila velika. Ponekad je trebalo čekati i po godinu dana. To bi bio prvi pregled, a nakon toga se ni na drugi nije manje čekalo – bar po nekoliko mjeseci. A mjesta na kojima se čeka po zdravstvenim ustanovama, često su vrlo napućena ljudima koji čekaju na red, za pregled ili intervenciju.
Takva dugotrajna čekanja stvaraju dodatnu tjeskobu, osobito kod starijih ljudi koji su ionako nesigurniji zbog svojih zdravstvenih tegoba. Često se ima osjećaj da sustav jednostavno nema dovoljno kapaciteta i da se snalazi „iz dana u dan“, umjesto da bude organiziran tako da pacijentu pruži pravodobnu i dostupnu skrb.
Koliko dugo u prosjeku čekate na pregled kod obiteljskog liječnika ili specijalista?
Kod obiteljskoga liječnika sad čekam kraće, jer se naručim e-poštom i liječnik odredi točno vrijeme kad trebam doći. Čini mi se da je to dobro postavljeno.
Taj sustav naručivanja štedi vrijeme i živce, osobito starijima koji teže podnose čekanja u čekaonicama. Bilo bi korisno da se slična praksa uvede i za neke druge zdravstvene usluge.
Jeste li se u posljednje vrijeme susreli s problemom nedostatka termina ili odbijanjem u sustavu naručivanja?
Ne, nisam imao takvih iskustava.
No poznato mi je da mnogi ljudi nailaze na teškoće, pa se stječe dojam da ovisi i o ustanovi i o raspoloživosti liječnika, što dodatno stvara nejednakosti među pacijentima.
Kako ocjenjujete dostupnost lijekova – jeste li nailazili na poteškoće u dobivanju propisanih terapija?
Nisam nailazio na takve poteškoće.
Smatrate li da ste dovoljno informirani o svojim pravima i mogućnostima koje vam nudi zdravstveni i socijalni sustav?
Ne znam, vjerojatno nisam dovoljno informiran, ali to je i do mene.
Smatram da bi se informacije trebale prenositi jasnije i pristupačnije, jer mnogi stariji nisu vješti internetom i lako se izgube u procedurama.
Imate li iskustva s ostvarivanjem socijalnih prava (npr. pomoć u kući, smještaj u dom, naknade)? Kako je to izgledalo u praksi?
Nemam takvih iskustava.
Čini mi se, međutim, da mnogi stariji odustanu od traženja takvih prava zbog složenih postupaka ili nedostatka informacija.
Koje su vam najveće prepreke kada trebate doći do zdravstvenih ili socijalnih usluga – udaljenost, nedostatak informacija, birokracija, ili nešto drugo?
Sve svladavam sam, pa se tako i nosim i sa zaprjekama osim kod obiteljskoga liječnika gdje imam potporu i liječnika i med. sestre.
Ta podrška mnogo znači, jer starijima često najviše nedostaje upravo osjećaj da nisu prepušteni sami sebi.
Osjećate li da zdravstveni sustav dovoljno uvažava posebne potrebe starijih osoba?
Ne mogu sa sigurnošću ocijeniti, jer „posebne potrebe“ vjerojatno više ovise o naravi zdravstvenih problema ljudi 
koji koji ih osjećaju.
Ipak, nesporno je da stariji trebaju više vremena, strpljenja i prilagođene komunikacije, i volio bih da se tome u sustavu posveti veća pozornost.
Imate li prijedloge što bi se u zdravstvenom i socijalnom sustavu trebalo promijeniti kako bi život umirovljenika bio lakši i sigurniji?
Na to će pitanje kvalitetnije odgovoriti ljudi koji su obrazovani i za skrb o starijim osobama. Empatija je svakako nužna pretpostavka.
reba razvijati usluge u zajednici, poput pomoći u kući i patronažne skrbi, te povećati broj zdravstvenog osoblja koje je stručno za rad s umirovljenicima.
Kada biste mogli poručiti nešto donositeljima odluka, što bi bila vaša glavna poruka o položaju umirovljenika u zdravstvu i socijalnoj skrbi?
Vodite više računa o onima koji za to više nemaju dovoljno snage.
Stariji ljudi dali su život ovome društvu i zaslužuju skrb koja će im omogućiti dostojanstvo, sigurnost i mir u godinama kada im je to najpotrebnije.
Razgovarao: Davor Dijanović
Tekst je dio niza „Kako žive naši stari?“, a objavljen je na Portalu HKV-a u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2025. godini Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu izvora i autorova imena.
Povezano
Kako žive naši stari? (3./10.) - Razgovor s Đ. Vidmarovićem: Starije osobe prepuštene su same sebi
Kako žive naši stari? (5./10.) - Fortuna: "Stariji još uvijek najviše vole živjeti u vlastitom domu“
Kako žive naši stari (10./10.) - rekapitulacija projekta
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
