Hrvatske kronike

 

 

U «Jutarnjem listu» od 13. studenoga 2008. objavljen je komentar Davora Butkovića pod naslovom «Hrvatskoj treba nova politika prema Srbiji». Osvrćući se na nedavnu izjavu Vuka Jeremića, srbijanskoga ministra vanjskih poslova, da je Hrvatska (a ne Srbija) izvršila etničko čišćenje, D. Butković već u prvim rečenicama kaže: «Valja reći da nema nikakvog spora da Tuđmanova vlast nije smjela protjerati Srbe …da je dr. Tuđman doista bio povijesno i moralno odgovaran i da je imao jasnu viziju poratne, demokratske Hrvatske, učinio bi sve što može da se odlazak Srba u ljeto 1995. spriječi.» Znači, D. Butković podržava tezu da su Srbi protjerani. Na taj način implicite podržava i stajališta službene srbijanske politike, stajalište Save Štrpca i haašku optužnicu protiv hrvatskoga vojnog i političkoga vodstva. Zastupajući tu, povijesno duboko neistinitu tezu, Butković se nalazi u sukobu s činjenicama, u sukobu s mišljenjem Ustavnoga suda RH iz 2002. i u sukobu sa službenom hrvatskom vlasti, koja – bez obzira na grijehe počinjene u odnosu s Haaškim sudom – nikada nije mogla niti može zastupati tezu o protjerivanju Srba 1995.(H.Hitrec)

 

 

Vjerojatno ne čitate beogradski «Nin». Ne čitam ga ni ja, ali s vremena na vrijeme dođe i do mene poneki napis, pa ga pročitam jer mi ćirilica ne zadaje teškoće. Tako sam nedavno dobio članak objavljen svršetkom listopada, pod naslovom «Naši porazi nisu konačni». Naime, na skupu posvećenom liku i djelu Dobrice Ćosića, pojavio se Ćosić osobno i rekao, otprilike, da je knjigom «Vreme vlasti» završio svoj romansijerski ciklus, štoviše, da napisao svoj posljednji roman. O književnosti nije htio govoriti, pa ni svojoj, nego je održao vrlo dug i naporan govor o «srpskoj krivici» u bližoj povijesti. Ukoliko ste taj govor pročitali u «Ninu» ili gdje drugdje, ispričavam se što vas gnjavim. Ako niste, evo o čemu je riječ. Ćosić, jedan od apologeta velikosrpske misli i prakse, godine Gospodnje 2008. kaže: «Mi ne možemo ozdraviti kao nacija ako svjesno ne progovorimo o svojim zabludama i zločinima koje smo činili u Drugom svjetskom ratu, građanskom ratu, titoizmu, Miloševićevom režimu, ratovima s Hrvatima, Muslimanima i Albancima. Ako svi šutimo, svi smo krivci. Zločin postaje normalan. Predajemo se ravnodušnosti i nihilizmu.»(H.Hitrec)

 

 

Pod gornjim naslovom ne mislim pisati o Vici Vukovu, nego o našim aktualnostima. Jedna se zbila protekloga vikenda, kada su brat i sestra Pusić priredili jugoslavenski skup u Zagrebu, naravno, slabo prikrivajući istočnu orijentaciju zapadnim integracijama. Skupu je bio nazočan i Mesić, čija je nova paradigma agresije na Hrvatsku (svi se svima ispričati) već odavno znana, te je u njegovoj prisutnosti predstavnik Srbije ili Vojvodine ili tko je već taj javnosti nepoznat čovjeka, izvolio reći da se svi svima trebaju «izviniti», što je valjda temeljna pretpostavka za brži i uspješniji put u treću Jugoslaviju. Tome skupu koji nije imao službeni karakter, koliko sam shvatio, nego je predstavljao komornu spletku u režiji Zorana Pusića, javna i nejavne televizije posvetile su visoku pozornost. Posebno je napomenuto da se radi u stvari o pripremnom skupu za balkanski sastanak na visokoj razini, koji je vrlo potreban jer postoje remetilački faktori u zapadnobalkanskoj regiji. Mesića zabrinjava Srbija, s kojom odnosi stagniraju. Zabrinjava ga i «republika srpska», odnosno sukob Dodik – Silajdžić , koji vraća stvari na početak devedesetih.(H.Hitrec)

 

 

 

Koliko je zaista ljudi pobijeno ili stradalo u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku? Posljedice "komšijske" agresije ostavile su ogroman materijalni i psihološki trag na pojedincima, ali i na ukupnoj populaciji Hrvatske, a u nekim se vidovima agresija na sve nas nastavlja i danas, te se ponekad čini kako će se i te brojke u tišini pridružiti onim "blajburškim" ili "maceljskim", ili... Neke se stvari jednostavno ne žele dirati, već se u pravilu ostavljaju pojedincima, te građanskim i volonterskim udrugama koje potom same skupljaju materijal i pokušavaju ga progurati u medije, ali krznene su bunde čini se, puno zanimljivije povijesti Hrvata. Dakle, sve ostaje na nama samima.( www.domovinskirat.hr)

 

 

Naglo probuđena hrvatska policija napokon je nešto učinila: po svemu sudeći, pohvatala je izvođače radova u slučaju Pukanić. Brzina je iznenađenje, ali nisu iznenadili tragovi koji vode izvan Hrvatske, kao što nikoga ne čudi da je glavni počinitelj ratni zločinac kojega, eto, traži Hrvatska. Od kada ga traži, i traži li ga doista, nismo uspjeli saznati. Vjerojatno će to biti jedno od važnijih pitanja u cijeloj aferi, pitanje koje treba postaviti svim državnim odvjetnicima u bližoj povijesti, a posebno i sadašnjem. M. Bajiću. (Usput, gdje je Bajić i kako je ostao neprimijećen u svim zadnjim krvavim aferama, te kako to da ga nitko ništa ne pita niti on sam izlazi u javnost?) Bi li se dogodilo ubojstvo suvlasnika «Nacionala» i kolateralne žrtve Franjića, da je ratni zločinac Željko Milovanović na vrijeme uhićen, osuđen i zatvoren? Možda i bi, počinitelj bi bio netko drugi, pa ipak bi jedan potencijalni ubojica već bio u zatvoru, te bi se barem za jedno ime smanjila lista plaćenih ubojica. A da su uhićeni na vrijeme svi srpski ratni zločinci koje «Hrvatska traži» ili koje Hrvatska ni ne traži ili koji su uhićeni (te podvedeni pod opću amnestiju) i oslobođeni, Hrvatska bi danas bila mnogo sigurnije mjesto za život.(H.Hitrec)

 

 

Nadahnuta boljševičkim protuvjerskim naukom skojevska omladina jedne je noći g. 1945. srušila križ krajputaš kod čitaonice u gospićkoj Kaniži, kao i spomenik Spasitelju, koji su građani Gospića postavili početkom 20. stoljeća, poznat kao »križ« u gospićkoj Kaniškoj ulici. Odatle je počinjao Prnjavor (ulica koju su u doba komunizma zvali Jadranska, a danas je Ulica popa Marka Mesića). Prema broju kuća za Prnjavor vrijedi da je nakon Drugoga svjetskog rata godine 1945. bio najkrvavija gospićka ulica. Iz njezinih dvadeset i pet kuća ubijene su čak dvadeset i tri osobe, među njima najviše mladića: Tomica Smojver (iz Matićkine kuće, prve kad se Prnjavorom krene od križa), Ivan Rudelić, Milan Pejnović, Franjo Brenko, Stipe Kovačević, stari umirovljenik Gabre Šikić i njegov sin, također Gabre Šikić, te njihov zet, brijač Miro Šimunac, zatim piljar Jandre Devčić, Niko Špelić, Ante Tomljenović Markinov, zatim hrvatski zrakoplovci Luka Polić i Zdravko-Braco Pavelić, zatim braća Vladimir Vlađa i Jakov-Jaša Milković, Nikola Dorčić, braća Ivica, Josip-Jopa i Ante Šaban, braća Franjo, Zvona i Ante Naglić i Ilija Bogdanić. (Glas Koncila)

 

 

Među partizanskim egzekutorima u poratnom Gospiću isticao se domaći Srbin Nikola Teslić koji je poubijao velik broj nevinih. Gonjen neobuzdanom mržnjom zbog ubojstva njegove dvije kćeri u veljači 1945, s partizanima je došao u Gospić i, gotovo bez pretjerivanja, iz dana u dan, iz noći u noć, ubijao nevine Hrvate gotovo legalno, ne skrivajući svoja nedjela i svoje zločine. No, kad je partizanski pokret uvelike osramotio i on je zatvoren, i tek formalno »reda radi« osuđen 20. srpnja 1945. čak na 7 godina prisilnoga rada s gubitkom građanskih prava u trajanju 3 godine. Kazna mu je ubrzo po višem sudu, što je bilo očekivati, 22. prosinca 1945. ublažena preinakom u kaznu lišenja slobode u trajanju 18 mjeseci. (Glas Koncila)

 

 

Da pušenje nije zdrava navika, slažem se. Ako su cigarete toliko štetne kao što kažu da jesu, zašto se onda javno prodaju u dućanima i na kioscima? I još na kutijama piše da će pušači tragično skončati, nacrtane su ponegdje i mrtvačke glave, i slično. Što bi se dogodilo da na polici s namirnicama stoje proizvodi na kojima piše da su štetni za zdravlje, štoviše smrtonosni? Nastala bi panika, intervenirao bi Zavod za javno zdravlje, umiješala bi se policija, u zatvoru bi se našli i trgovac i proizvođač. A prodaja cigareta se tolerira. Nešto tu nije u redu. Je li biljka koja se zove duhan i koja je prehranila naraštaje Hrvata, posebno u Hercegovini, doista kancerogena po sebi, ili su kancerogeni dodatci koji se miješaju u tvornicama cigareta? Ako je tako, dajte nam čistu škiju, i recite točno tko je, kada i gdje od te bezazlene biljke stvorio monstruma uz pomoć nedoličnih začina, te zašto licemjerna država s jedne strane trlja ruke prihodima od prodaje duhana (cigareta), a zatim dio tih novaca ulaže u isto tako licemjerne kampanje protiv pušenja, zagorčavajući život svojim pušećim građanima?(H.Hitrec)

 

 

Mladen Pavković u Hrvatskom slovu piše o iskustvima koprivničkih "Jastrebova", dragovoljcima 145. borbene grupe koji su početkom listopada 1992 bili prisiljeni na povlačenje iz Bosanske posavine. "Netko reče da će doći svaki čas. Borbe su se rasplamsavale. Nitko nam nije dolazio u pomoć, a tuklo se sa svih raspoloživih oružja. U 7,50 zapovjednik daje zapovijed da se svi povlačimo. Ostala nam je jedna cesta. U toj žurbi jedan naš kamion upao je u grabu i zatvorio nam i taj put! Jedni su izvlačili kamion, a mi smo krenuli nekim seoskim putem. Tamo smo bili "živa meta". Čuli smo metke kako fijuču pokraj nas. Uspjeli smo se nekako dokopati mjesta, neke razrušene krčme, na glavnom putu prema Brodu, gdje nam je naređeno da čekamo ostale. Sada je ta cesta bila sve više zakrčena. Svi koji su mogli nastojali su se što brže domoći Bosanskog Broda, odnosno rijeke Save, kako bi se što prije prebacili na hrvatsku stranu. Ali... stigla je zapovijed da od povlačenja nema ništa i da se svi moramo vratiti na prve linije. "

 

 

Mladen Kirasić, hrvatski branitelj, rođen 1939.g. u Zagrebu, danas je teško bolestan, opstruktivna bolest pluća, zbog posljedica niza prehlada u svim vremenskim uvjetima u rovovima na prvim crtama obrane iz 1991. godine. Mladen nakon bolničkog liječenja leži sada u stanu u Zagrebu, Mesnička 43, posve onemoćao, jedva govori, 24 sata s aparatom za kisik, ima kateter, pelene... Nužno mu je potrebna intenzivna medicinska skrb, medicinski preparati i pomagala za njegovanje bolnih rana decubitusa, koje mu se otvaraju na leđima. Uz medicinsku njegu koju ima od patronaže ujutro, potrebna mu je i dodatna pomoć navečer prije spavanja – njega medicinske sestre koju je potrebno platiti.(D.Borovčak)

 

 

U sjeni ova dva bora godinama su ležale kosti dvojice braće kojima se križni put završio ispred suhopoljske župne crkve.Tijela žrtava, na brzinu zakopana u nedovoljno dugačku raku, svojim položajem podsjećaju na borove koji pored njih rastu. Zakopao ih je pokojni Franci Fett, kojeg su partizani natjerali na taj čin. Došli su po njega u njegovu kuću. Dok se Franci Fett trudio da jednog brata smjesti u raku, drugi je, naslonjen na jedno od ova dva drveta, čekao svoj red za smrt.(V.Ljubičić)

 

 

Kada stigne jesen i zamiriše kestenpire u slastičarnicama, znači da se bliži sajam knjiga u Frankfurtu, vjerojatno najveći i najvažniji među velikim i važnim prezentacijama duha otisnutoga na papiru. Svaka zemlja uz knjige izlaže i poneke svoje književnike, pa tako ponekad i Hrvatska. Ove godine je trebala nastupiti posve dobro izbalansirana ekipa, ali na kraju u Frankfurt odlazi samo jedan pisac. Ostale nitko nije ni pitao hoće li ići, pa onda oni ne će ni ići. Tako se nastavlja tradicija neslavnih i nemuštih delegiranja s razine države, društava spisatelja ili agencijsko-privatne ideološki (naravno lijevo) obojene inicijative, poput one koja je bila smislila lajpcišku udarnu skupinu,a skupina se među sobom počupala u pravoj balkanskoj maniri. Nego, još ima vremena (valjda) da se pronađe pisac ili spisateljica, pa da Hrvatsku reprezentiraju ipak barem dvojice ili dvoje. Recimo, Slavenka Drakulić bi vjerojatno vrlo rado pristala, ako ni zbog čega onda poradi ljubavi prema Hrvatskoj. Uostalom, Hrvatska ju je već delegirala u zadnje vrijeme na neke sajmove, pa što ne bi i na frankfurtski. Ali, ne lezi vraže, gospođa je nedavno dala tako otrovan intervju engleskim novinama o ustašoidnoj Hrvatskoj, da sada treba proći neko vrijeme kako bi se taj incident zaboravio, te će spisateljica opet reprezentirati Hrvatsku.(H.Hitrec)

 

 

Predsjednik hrvatske Vlade, dr. Ivo Sanader, govorio je nedavno pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda. Mediji su taj govor prenijeli kojekako, uglavnom u dijelovima, s dosta prepričavanja itd., kako je već običaj. Ja, međutim, želim vidjeti integralni tekst toga govora, jer je predsjednik Vlade RH istupao u ime Hrvatske i Hrvata, a ne u svoje osobno, pa nije nevažno što je ondje rečeno. No, jedan detalj je ipak plasiran. Sanader je, navodno, pohvalio unproforce koji su beskrajno zadužili Hrvatsku u vrijeme slamanja agresije na mladu državu. Ukoliko je točno da je rečeno što je rečeno, radi se o novom krivotvorenju povijesti, a na takve je falsifikate Hrvatsko kulturno vijeće posebno osjetljivo. Tim činom Banski dvori pružaju ruku Pantovčaku, dijelu medija, dijelu povjesničara i dijelu udruga, koji godinama krivotvore noviju, ali i stariju, hrvatsku povijest.(H.Hitrec)

 

 

Pišem ovo u vrijeme kada je gotovo stopostotno sigurno da će Austrija izručiti Hrvatskoj generala Zagorca. Mediji kao mediji, u nedostatku činjenica i daleko od istine, posegnuli su za bajkama, te pokazali visoku razinu maštovitosti. Za razliku od onih kojima suvremeno hrvatsko novinarstvo podiže tlak, ja sam kao književnik impresioniran tolikom količinom literarnoga naboja u medijima, poglavito tiskanim na papiru. Od slučaja Zagorec već je napravljen crtić kojemu je glavni lik Zagi, što generalu daje stanovite simpatične konotacije. Slično tomu, družba s Pantovčaka ima svoj crtić, kojemu je uz Mesića glavni lik Buda ili Budo, što će reći – Budimir Lončar. Pojednostavljeno: slučaj s dijamantima mogao bi se svesti na dva lika u sukobu, Zagi s jedne, Buda s druge strane, te tako puniti žutilo dinamičnim likovima, sporednim osobama i novim intrigama.(H.Hitrec)

 

 

Hrvatski đaci srušili su zid između hrvatskih škola i talijanske škole «Leonardo da Vinci» u Bujama. Hrvatsko kulturno vijeće daje im potporu i zahtijeva od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa da izvidi kako je uopće palo na pamet signoru Stocovazu da podigne zid. Priča o zidu bila bi tragikomična, da nije refleks dugogodišnjeg napora Talijana i talijanaša u Istri da uz novčanu pomoć Italije ne samo podignu na noge talijansko školstvo u skladu sa Zakonom o manjinama (rabim skraćeni naziv), nego da se distanciraju od Hrvata i guraju ih korak po korak u zabrane, te poglavito u zapadnoj Istri raznoraznim smicalicama u stilu F. Radina potisnu hrvatski jezik, getoiziraju hrvatsko školstvo i zanemaruju hrvatsku državu. Slučajno se desilo da sam, tražeći sasvim druge izvore, sinoć naišao na brošuru koju je «Vjesnik» objavio 1990. uoči prvih demokratskih izbora. Pod naslovom «Hrvatske pozicije», autor J. Sinković obavještava javnost što koja stranka ima u programu, koje su ključne osobe itd.(H.Hitrec)

 

 

 

U dosljednoj borbi »protiv Crkve i oltara i 'milosrdnije' sestara«, gospićki partizani, antifašisti, komunisti i prikriveni četnici, koji god bili i kako god se već zvali, prognali su iz gospićke bolnice redovnice Družbe sv. Križa iz Đakova, i to nakon punih 50 godina služenja i pomaganja bolesnicima i liječnicima. Bolničku su kapelicu pretvorili u skladište, a nakon požara u laboratorij za transfuziju. U tu prekrasnu malu kapelicu rado su dolazili i brojni drugi mještani a mise je predvodio Josip Fajdetić. Kakva je bila razina bolničke skrbi partizanskih medicinskih sestara, koje su došle nakon protjerivanja redovnica, popularno zvanih »križarica«, govori i tragičan slučaj gospićkog trgovca Blažića Pavelića. Njegova je žena u bolnici rodila dečkića, ali su ga tek od nekoliko dana izujedali bolnički štakori. Dijete je umrlo, odgovarao nije nitko! ( Glas Koncila)