Prema sredini veljače

Napadao snijeg do koljena. Nazočnost zvijeri lakše se uočava – ostaju tragovi. Ponegdje su ljudi zaboravili da je lopata izašla iz raja.

Lopata i novine

Ako čovjek ustane rano i otkopa se na vrijeme, može doći i do novina. Bez novina, kave i cigareta život je oduran. I bez kruha. Zatrpani ljudi u Dalmaciji poručivali su spasiteljima: Donesite nam kruh i cigarete. Elem, kada se probijete do novina ili one do vas, uživate u zimskim radostima. Ako ste hereditarno opterećeni jezikom, opet grabite lopatu, ali iz drugih razloga.

I rimski dopisnik "Jutarnjeg" bavi se snijegom koji je ondje također izazvao – haos, piše on. Nepotrebno je dokazivati što kaže hrvatska jezična tradicija, kao što je razvidno i da autor posve deplasirano i infantilno želi povećati kaotičnost koju zazivaju njemu slični. Inače vrlo vješt pisac zavidno izbrušena pera, stilski prepoznatljiv i obrazovan, Inoslav Bešker takvim namjernim ispadima izaziva tek podsmijeh, kao i njegov sudrug manjega novinarskog dometa, Jergović, koji umjesto točke rabi tačku.

Ako pitate lektore koji Inoslav BeškerI rimski dopisnik "Jutarnjeg" bavi se snijegom koji je ondje također izazvao – haos, piše on. Nepotrebno je dokazivati što kaže hrvatska jezična tradicija, kao što je razvidno i da autor posve deplasirano i infantilno želi povećati kaotičnost koju zazivaju njemu sličniimaju sreću raditi u tom dnevniku, reći će vam da su im rekli da se drže (uglavnom) novosadskoga pravopisa, a tko im je rekao ne žele reći nego vele da im tako kažu. No dobro, pa ipak u cjelini spomenutoga lista nema ni tačke ni haosa ni hronike, ali autori poput Beškera i Jergovića navodno su proglašeni iznimkama, to jest iznimnim kolumnistima koji se ne lektoriraju – po vlastitoj želji.

Sve to vodi jedinom mogućem izlasku iz kaotičnosti, to jest zakonu. Ako nema zakona o džeparenju, svatko vam u tramvaju nekažnjeno može ukrasti novčanik. No zakon o uporabi standardnoga hrvatskoga jezika u pratnji službenog hrvatskoga pravopisa koji je već odavno propisan za škole, ne će biti dovoljan ako ne bude nadziran jer znamo kako je to u nas sa zakonima.

Nedavna polemika oko prijevoda sa srpskoga jezika na hrvatski otkrila je javnosti da uz Vijeće za elektroničke medije ne postoji i Vijeće za tiskane medije, a treba postojati. U njemu i stručnjaci za hrvatski jezik, jezikoslovci znači, koji će javnim opomenama ukazivati da se krše norme, ali i pokušava narušiti jezični standard. Bez obzira na vlasništvo (uglavnom tuđinaca) novine koje se mogu javno kupiti jesu javna glasila i hrvatska javnost – da ne velim birači – ima pravo tražiti od svojih zastupnika ( svoje "vlasti"), da na najbolji način oblikuju instituciju koja će se u ime nevlasnih Hrvata, u ime onih devedeset posto hrvatskih građana, brinuti o poštovanju hrvatske jezične tradicije i njezine moderne emanacije, takoreći o njihovu osjećaju i njihovoj osjetljivosti.

Idiotski prigovori da rečeni autori i njima slični kolumnisti imaju "veću slobodu" od običnih novinara, u najmanju su ruku uvrjedljivi za novinare. Sloboda koja se iskazuje načinom i rječnikom iz doba hrvatske neslobode samo je iskaz mržnje prema hrvatskom jeziku, nakazna nostalgija , ali i pakosna težnja prema očuvanju sveza koje su – zauvijek prekinute na državnoj razini – navodno još moguće amalgamiranjem jezika. A nisu.

Nove riječi, dobre riječi

U tijeku je natječaj "Jezika" za najbolje nove riječi. Tri nove, nigdje i nikada zabilježene riječi, ući će jednoga dana u Rječnik hrvatskoga jezika - ako budu prihvaćene, ako ih govornici hrvatskoga prepoznaju kao svoju. Prethodni natječaji donijeli su dobre riječi, ovaj će još bolje.

Natječaj ne nosi ime po nekom glasovitom jezikoslovcu, nego po liječniku dr. Ivanu Šreteru, kojega su ubili pobunjeni Srbi u Pakracu, a bio im je na zubu – kao što je poznato – otprije, kada je oficira pretvorio u časnika.

Na suđenju hrvatskom branitelju Tomislavu Merčepu, koji je prvom većom ofenzivnom akcijom u zapadnoj Slavoniji spriječio da ne bude i više ubijenih Šretera, ime toga liječnika kojemu se ne zna grob – ne će se spominjati. Ni pakračko srpsko mučilište gdje su ubijani Hrvati. Hrvatski sud zanimaju samo navodni hrvatski zločini. Bit će to opet jedno političko suđenje po uzoru na Haag koji je proces prepustio Hrvatskoj. To što je Merčep teško bolestan, sud ne zanima. Sud ima svoje upute – suditi makar Merčep i umro, kao i Brodarac. Istodobno se četniku iz istočne Slavonije za dokazani zločin dodjeljuje kazna čak ispod minimalne jer je bolestan ne on nego član njegove obitelji. Hrvatsko sudstvo pada sve niže i treba napraviti reda, u sudstvu i državi.

Slavko Goldstein ili kako je počeo rat

Da do rata nije trebalo doći i da se možda mogao izbjeći, tvrdi sada Slavko Goldstein, samouki povjesničar koji se s aktualne židovske teme puta po Izraelu – vraća u Hrvatsku početkom devedesetih. Taj poluhistorik nagovara Židove u Izraelu da budu dobri prema Palestincima jer se oni mogu rasrditi budući da su doista građani drugoga reda u Izraelu.

Nudi im "hrvatsko iskustvo". Hrvatska vlast je, veli Goldstein, " u doba našeg osamostaljenja, tretirala Srbe kao građane drugoga reda i nije se nimalo trudila da zadobije njihovo povjerenje. Štoviše, u Ustavu iz prosinca 1990. ispustila je formulaciju o statusu hrvatskih Srba kao ravnopravnog, konstitutivnog naroda." Zato su se Srbi, nastavlja Goldstein priču, velikim dijelom svrstali na stranu agresora protiv Hrvatske. Autor dopušta da bi s Miloševićem na čelu Srbije rat m o ž d a bio neizbježan, ali s "hrvatskim Srbima na strani Hrvatske ili bar pasivno neutralnim, žrtve i štete bile bi znatno manje, a m o ž d a čak i ne bi bilo rata."

Godsteinovo mudrijašenje nema naravno nikakva temelja. Cijela je tadašnja hrvatska politička nomenklatura nastojala na dobrim odnosima s "hrvatskim Srbima", kako ih naziva Goldstein. Nitko ih nije progonio, nuđena im je široka kulturna autonomija, bilo je Srba zastupnika u Hrvatskome saboru, sve se pokušavalo riješiti kako Bog zapovijeda. No većina njih je već nosila u sebi memorandumski virus i nije željela Hrvatsku u kojoj bi vladali Hrvati. Goldstein namjerno zaboravlja da su se balvani pojavili na hrvatskim cestama prije donošenja Ustava "iz prosinca 1990.", odnosno pojavili su se u ljetu 1990., koji mjesec nakon što je na izborima pobijedila Hrvatska demokratska zajednica.

Goldstein zaboravlja isto tako da su srpski političari poslije netragom nestali iz Hrvatskoga sabora, ne zato što ih je netko kidnapirao i odveo u logore, nego zato da se ili priključe četnicima ili ostanu "neutralni" što god to značilo, kao što su činili i mnogi drugi Srbi napuštajući Hrvatsku odnosno neokupirane dijelove Hrvatske – da bi se pobjedonosno vratili kada Milošević ostvari naum. Na okupiranim područjima Hrvati su postali ne samo građani drugoga reda nego i progonjene žrtve u vlastitoj domovini, dok su nepobunjeni Srbi koji su ostali u oslobođenim dijelovima Hrvatske normalno nastavili živjeti i raditi, neki su se poslije priključili i Hrvatskoj vojsci, a oni koji su držali fige u džepu postali su povjerenici snaga UN i zajedno s njima švercali robu i opskrbljivali četnike. I špijunirali. Ako je i bilo kakvih incidenata u hrvatskoj obrani, a bilo ih je, kap su u moru prema srpskim i srbijanskim zločinima nad Hrvatima.

Goldstein pokušava krivotvoriti povijest, kao i uvijek. Koliko god je nekompetentan kao samouki i samoproglašeni povjesničar, toliko ipak zna, ali je uporan u poslu lažiranja povijesti, a sklop riječi "srpska agresija na Hrvatsku" ne rabi. No da se i ja ne zamaram jednim diletantom, citirat ću jednoga povjesničara, to jest Franju Tuđmana, koji je 1992. u govoru rekao: "Nismo mi izazvali rat svojim odnosom prema Srbima u Hrvatskoj, naprotiv, mi smo kazali u Ustavu, i inače, i posebnom deklaracijom Sabora, da Srbima u Hrvatskoj priznajemo sva građanska prava, sva etnička prava, ali ne možemo dopustiti više da budu vladajući narod u Hrvatskoj kao što su bili. To je stanje bilo takvo da su imali i policiju u svojim rukama i po položaju i po broju. U svojim rukama imali su i financije i elektroprivredu. Od pet glavnih direktora Elektroprivrede Hrvatske, tri su bila pravoslavne vjere, jedan Musliman koji se potpisivao ćirilicom. To je bila situacija koju smo našli, a čitava Hrvatska bila je okupirana jugokomunističkom vojskom, a to sve kojekakvi diletantni zaboravljaju." Citat završen.

Podmetanja «kulture kritike»

Dobro raspoređeni Žarko Puhovski ljubimac je pak obzoraša u "Večernjem". Profesionalni prokazivač (cinker, druker) od Proljeća do danas, dociranjem o HTV-u priključuje se organiziranom napadu na tu kulturnu ustanovu, posebice na Programsko vijeće u kojemu bi rado vidio političare. Docira i o plenumašima na Filozofskom fakultetu koji su "zadnjih mjeseci zašutjeli" ( što se nekako poklopilo s dolaskom nove državne vlasti). Usput se i on bavi jezikom kao i Jovanovići i Ostojići. Našao je da krivo rabimo pojam "sveučilište" i da bismo trebali rabiti "univerzitet".

Eto jezikoslovca. Rječnik hrvatskoga jezika Leksikografskoga zavoda ima naravno riječ sveučilište, i definira ju kao zajednicu fakulteta itd. Klaić ima u Rječniku stranih riječi univerzitet, ali odmah upućuje na riječ univerza. Možda bi prokazivač pristao i na univerzu, samo da se ne rabi hrvatska riječ.

Nadalje, Puhovski drži da je ruka na srcu prilikom sviranja himne – povreda javnoga dobra i da je taj položaj ruke znak pripadnosti jednoj stranki (HDZ-u) što je potpuno krivo. A da bismo se svi zajedno morali napokon dogovoriti, točno je, jer i mnogi naši ljudi koji su daleko od Puhovskoga i sličnih, ali i daleko od HDZ-a, nisu posve prihvatili ruku na srcu koja je izraz ljubavi prema domovini ,a ta ljubav nije vlasništvo ni jedne stranke.

Nego, veliki dio aktualne pomame da se sruši cijela športska struktura u Hrvatskoj, upravo je u svezi s činjenicom da naši reprezentativci u svim športovima drže ruku na srcu kada svira himna.

Uporaba bana u raspirivanju unutarhrvatskih podjela

Provokatoru Puhovskom jasno je da on i slični mogu egzistirati samo ako postoje unutarhrvatske podjele (i tuđinske financijske dodjele). Pa na tome radi. Spomenik banu Jelačiću okrenut je, veli, prema "blitvarima", što je izmišljanje tradicije. Kaže on. Prije nego što su ideološki očevi Puhovskoga raskomadali Jelačića i konja, kip je bio okrenut prema sjeveru (Mađarskoj). Točno. A prema jugu nije u ponovnom postavljanju okrenut zato da bi sabljom prijetio Dalmaciji, nego iz potpuno logičnih razloga jer je onaj "mađarski" bio repom okrenut daleko većoj plohi trga. Neki provokator iz doba prvoga postavljanja u 19. st. mogao je isto tako reći Žarko PuhovskiDobro raspoređeni Žarko Puhovski ljubimac je pak obzoraša u "Večernjem". Profesionalni prokazivač (cinker, druker) od Proljeća do danas, dociranjem o HTV-u priključuje se organiziranom napadu na tu kulturnu ustanovu, posebice na Programsko vijeće u kojemu bi rado vidio političareda ban prijeti Hrvatskom zagorju.

Dragi idioti uvijek dežuraju

Negdje sam izgovorio ili napisao riječ s m j e š n i c a. Umjesto riječi komedija, koja je Hrvatima bliža. Dežurni idiot mi je to predbacio. Da što ja to tako, da je li, da ustaše i slično. Samo što nije dobio infarkt. Onda sam ga poslao – u Dubrovnik 17. stoljeća.

Pustinja Blaca

Navodno se njiše stijena i Pustinja Blaca ne prima goste. Treba ju sačuvati, treba novaca. O toj bračkoj senzaciji znam gotovo sve, mogao bih ondje biti vodičem. Boravio sam u Blacama vrlo često, i prije i poslije Domovinskoga rata, a jednom čak i u ratu. Još u odori Hrvatske vojske na pomalo skrenutom (nagradnom) jednodnevnom izletu s kopna na otok, zajedno s nekolicinom ljudi iz postrojbe. Bio je travanj 1992. Neobičan, gotovo svečani trenutak spokoja u spilji u koju se zavukao dio utvrde, topla vatra na kojoj je supetarski ljubitelj starina, popularni Petrito, pekao meso. Ne samo ljubitelj nego i građevinac, koji je tih godina na konju prevozio materijal za obnovu Blaca i učinio mnogo dobra.

A sada se sve njiše, kažu. Da vidimo kako će država poduprijeti stijenu.

Ivin piše Saboru

Za Daniela Ivina znaju već rijetki, a oni češći se pitaju: od kojega Ive je taj Daniel (ili Danijel, ne znam točno). Nego, taj Ivin piše Hrvatskom saboru da zašto je taj Sabor pokrovitelj sjećanja na Bleiburgu kad je riječ o fašističkoj "proslavi".

Daniel Ivin je sitni provokator iz goldštajnovskopuhovske legije. Bio je čak i predsjednik ili nešto slično u HHO-u, ali je ubrzo morao dati ostavku jer je nešto muljao s novcem kao nadzorni član nekoga poduzeća. Podignuta je bila i optužnica, a kako je završilo – tko to više zna. U svakom je slučaju na slobodi i uzima si slobodu da piše svinjarije, valjda osokoljen novom državnom vlašću. Nije mu to prvi put da pljuje po hrvatskim žrtvama komunističkih zločina. Napad na Bleiburg tumači već izlizanom floskulom da ondje nije bilo ubijanja, nego (veli) na dvije (!) lokacije u Sloveniji. Premda je kreten, i on zna da je Bleiburg skupna imenica za sve križne putove i simbol genocida nad hrvatskim narodom neposredno nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. Zašto se komemorira na Bleiburgu? Zbog rečenoga i tehničke činjenice – jer bi se trebalo komemorirati na više od tisuću mjesta u Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj, BiH., Vojvodini, Srbiji itd. ( Postoje naravno i ciljane komemoracije uspredo s Bleiburgom, Macelj itd.)

Što učiniti s Ivinom? Dobro ga odjenuti da se ne prehladi i ispadne žrtvom novoustaške hrvatske države iz naših dana, dati mu štap u ruke i povesti ga na hodnju po svim mjestima komunističkih zločina, te mu usput pričati koliko je otprilike Hrvata, žena, djece, domobrana, ustaša itd. zvjerski poubijano. Jer se otprilike znade. Ako kaže da se umorio, dati mu šest sati odmora i onda opet na put. Osigurati liječničku pomoć. Ali neka ide do kraja. Nakon toga sam će doći na bleiburšku komemoraciju.

Hrvoje Hitrec