Samoborske bitke

Samobor se češće pojavljuje u vijestima, i dobro da je tako, s temama različitim od kremšnita i fašnika. Stari i slavni grad drži do sebe i svoje povijesti. Malo dana nakon što krivac za sve grijehe bude spaljen na Trgu kralja Tomislava, kada požute vrbe i probiju se kukurijeci i visibabe – ispod Staroga grada samoborskog odvija se jedna od bitaka građanskoga rata u 15. stoljeću, ona između vojske grofova Celjskih koji bijahu pristaše Ladislava Jagelovića i vojske kraljice Elizabete. Ključni scenografski element je upravo ruina samoborskoga grada, kostimi se šivaju više-manje u privatnim produkcijama, oklopi se izrađuju u bravarijama, ratne sprave u stolarijama, na livadi se koče šareni šatori, ima dima i vatre, kopalja i mačeva, snažnih ratnika ( i ratnica) , konjanika i pješaka, baš kao 1441. I kraljica je tu. I prateći sajam koji mami češnjovkama i kuhanim vinom, grnčarijom, lukovima i strjelicama, kašama i gulašima, drvenim skulpturama ali i glagoljskim pismenima. Uglavnom, vrlo lijepo i sve zanimljivije – ove godine došlo je trideset tisuća ljudi, a toliko ne može skupiti ni nogometna reprezentacija u prijateljskoj utakmici. Ima štoviše i novosti, na livadi se poslije bitke odvija jedna nešto manja, gotovo privatna drama s upečatljivim antagonistom pod krinkom koji na vrancu utjeruje djeci strah u kosti.

Drugu jednu bitku u Samoboru ( 16. stoljeće) opisao je August Šenoa u "Zlatarovom zlatu", no ta je,čini se, bila kratka: štajerski Ungnad brzo je osvojio grad. Treća bitka ima okus legende i baš je zato toliko privlačna. Priča kaže da su Samoborci pobijedili tursku vojsku tako što su pregradili rijeku Gradnu i u odlučnom času potopili polje zajedno s osmanlijskom vojskom. Tu sam legendu proširio mnogim detaljima i uvrstio ju u svoje "Hrvatske legende" ( prvo izdanje rasprodano, da se zna).

No, nakon prvospomenutoga građanskoga rata sredinom 15. stoljeća (rata koji je završio celjsko-habsburškom nagodbom) Samobor je bio poprištem finala građanskoga rata u 20. stoljeću. Taj se rat odvijao u vrijeme Drugoga svjetskog rata, a kada je svjetski završio došlo je do poznate katastrofe i genocida – komunistički zločinci ubili su ne samo svoje protivnike u građanskom ratu nego i njihove obitelji, žene i djecu, ali i one koji ni s jednom stranom nisu imali ništa zajedničko. Samobor je naveden u knjižici "Ratni zločini – masovne grobnice" kao jedno od mjesta gdje su stradali Hrvati 1945. Ta tanka knjiga s gusto pisanim podatcima u izdanju "Večernjega lista" svojim sivim fondom i suhoparnom statistikom ne izaziva emocije. Sigurno ne kao u onih koji znaju koliko je ljudi ubijeno na samoborskim lokalitetima koji danas imaju druge, "moderne" funkcije. Posebno u donedavnoj vojarni "Taborec" koju je država nedavnih Zločini bez kazneNikakvih borba u Samoboru i za Samobor nije bilo. Spomenik nije podignut ni poznatom ni nepoznatom partizanskom "heroju". U Samobor je ušla i ubijala Hrvate 18. srpska udarna brigada koja je pripadala XXIII. diviziji. Neka od prezimena smaknutih domobrana 1945. ponavljaju se na pločama postavljenim na crkvenom zidu – nadgrobnim pločama njihovih potomaka ubijenih u srpskoj agresiji na Hrvatsku 1991. do 1995.dana prepustila Samoboru, a u kojoj je 1945. bio veliki logor gdje su mnogi ostavili kosti, a dio odveden prema Karlovcu iili Sisku, odakle su se rijetki vratili kućama.

Kako ništa opće ne kosne čovjeka tako kao pojedinačno ( na kojoj se istini zasniva čarolija literature), eto samo jednoga svjedočanstva o samoborskih stratištima. Negdje na crti koja danas spaja "Samoborku" s istočnim dijelom grada bili su prije svršetka rata iskopani obrambeni rovovi i oni su dobro poslužili partizanima da u njih pobacaju trupla pobijenih i zatrpaju ih zemljom. No, početkom šezdesetih Samobor se počeo širiti, trebalo je graditi stanove za jugooficire i slične, a zgrade su trebale temelje. Samoborac koji je tada imao trinaest godina svjedoči: "Sjećam se gomile kostiju i predmeta koji su se pojavili dok su kopani temelji. Mi djeca igrali smo se s tim kostima. Iznosili bi ih na prometnu ulicu i slagali od njih cjelovite kosture. Stariji bi nas ispravljali i poučavali kada bismo pogriješili u slaganju" ( Sic!)

Inače, pred Hrvatskim domom u središtu Samobora, obrubljen zelenilom i cvijećem, i danas stoji spomenik partizanu. Partizan djeluje mlađahno, gotovo dječak. Oko njega se igraju djeca.

Nikakvih borba u Samoboru i za Samobor nije bilo. Spomenik nije podignut ni poznatom ni nepoznatom partizanskom "heroju". U Samobor je ušla i ubijala Hrvate 18. srpska udarna brigada koja je pripadala XXIII. diviziji. Neka od prezimena smaknutih domobrana 1945. ponavljaju se na pločama postavljenim na crkvenom zidu – nadgrobnim pločama njihovih potomaka ubijenih u srpskoj agresiji na Hrvatsku 1991. do 1995. To je nedavna hrvatska povijest iz koje i opet nitko ne uči, iz kojega je neučenja proistekla i današnja državna vlast u Hrvatskoj koja bi i Bleiburg i Križne putove i sve grijehe svojih otaca htjela staviti pod tepih kao i u vrijeme jugokomunističke vladavine. Koja bi htjela ukinuti spomendan i ukinuti pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora nad obilježavanjem genocida. Pa neka, štono kaže jedan moj poznanik – pokroviteljstvo ovakvoga Sabora ionako je licemjerna ironija.

Hrvoje Hitrec