Potresena crvena vlast

Tjedna započet sprovodima

Dva sprovoda u jednome danu: cijelo hrvatsko glumište, slikoviti kazališni, filmski i televizijski svijet u Krematoriju ispraća nadarenoga mladog redatelja Nikolu Ivandu, čovjeka očito voljenog i cijenjenog. Dobroga čovjeka po izjavama sviju koji su ga poznavali i s njim radili. Odmah poslije toga sprovoda odlazi u prah tijelo Milivoja Slavičeka, pjesnika i jednoga od prvih koji su s Tuđmanom krenuli u bitku za hrvatsku samostalnost. Na oproštaju s njim je mnogo manje ljudi.

Pa i ja nisam odmah dokučio da je Slavičekov sprovod, toliko je malo bilo obavijesti – tek me je na kiši ispred Krematorija zaustavio Tito Bilopavlović i vratio sam se zajedno s Višnjom (Babić). Među nazočnima književnici i barakaši, neki od njih i književnici i barakaši ujedno – general Ivan Tolj, Neven Jurica, pa i ja. Poslije idemo na kavu, bez Tolja i Jurice koji su se putem izgubili, ali s Gordanom Turić. Imam osjećaj da me barakaši nagovaraju na povratak u HDZ, no držim se čvrsto kao hrast. Objašnjavam da HRAST nije kratica nego program.

Kaže mi jedan od barakaša, poslije barake visoki hrvatski dužnosnik, da je nedavno razgovarao s nekim tipom iz jugoslavensko-udbaškog ondašnjeg nadzemlja a zatim podzemlja i pomalo opet nadzemlja, koji mu reče: " Svi smo zapravo dobili što smo htjeli. Vi ste dobili državu, a mi vlast." Ma je li se moglo reći kraće, sažetije i točnije ? Nije.

Tjedan se nastavlja s Čačićem

Ima tomu već mnogo mjeseci otkad sam na Portalu HKV-a uputio pitanje crvenom režimu: "Hoćete li ostati šest mjeseci s Čačićem ili godinu dana bez Čačića? " No, malo me je vrijeme demantiralo, ali ne previše. A glede ostanka sadašnje vlasti do roka koji sam joj postavio – i to je previše, ali glavno da se dogodi. Tragedija u tragediji jest da je Hrvatska upravo u recesiji dobila najgoru moguću Vladu s premijerom burleskne komedije u kojoj svakoga časa s nadstroplja pada neki scenski radnik proglašen ministrom, glumci ne znaju tekst ni kakvu ulogu uopće imaju pa ni kako se komad zove.

Smušena, bezglava, nesposobna klatež koja Hrvatskoj troši dragocjeno vrijeme. Sveti Nikola treba im donijeti šibu i poslati ih natrag u školu jer nisu svladali matematiku, fiziku, kemiju, hrvatski, povijest, zemljopis i vjeronauk. Do predmeta koji se zove politika nisu nikada ni došli.

Tjedan se nastavlja s Gotovinom i Markačem

Ona zemljana kugla u želucu koju sam osjećao svih tih godina tamnovanja hrvatskih generala, pretvorila se sredinom tjedna u olovo. A nisam samo stajao i jadikovao u tim tmurnim, sramotnim godinama bijedne hrvatske politike – poslao sam dođavola stranku koju sam i ja stvarao i koja je izručila Gotovinu i Markača, namjestila suđenje Glavašu i klanjala se ružnoj babuskari Carli del Ponte.

Nije cijela stranka, naravno, ali nije ni stala na zadnje noge. Onda smo se okupili mi, književnici, slikari i kipari, pravnici i povjesničari na inicijativi Hrvatskoga kulturnog vijeća da kažemo "Gotovina, to smo svi mi" ( I. Zidić) pa potom izdržali baražnu vatru medija javnih i privatnih koji su se nesmetano goropadili jer je, eto, "desna" vlast uz njih a mi sitni nacionalisti branimo one zločince generale i Oluju, zločinački pothvat.

Pa se onda HKV i formalno registrirao i radio na mnogo razboja, a prihvatio i veliki projekt dr. Milana Vukovića pod naslovom " Zajednički zločinački pothvat – Što je to ?". I krenuli smo, prezreni i prešućivani, radili bez prostorija i financija, okupljali uglednike koji su imalo što reći o Haaškom sudu i njegovu karakteru. S vremenom je bilo sve više govornika na našim stručno-znanstvenim skupovima, sve boljih tekstova u zbornicima koje smo tiskali, a napokon i u separatima i samostalnim knjigama. Je li se isplatilo?

Sada je jasno da jest, da sav taj napor koji je jednim dijelom ležao i na mojim leđima nije bio uzaludan, premda možda samo kap u moru jednoga ogromnog, publici nevidljivog pokreta otpora kojemu je cilj bio ne samo oslobađanje generala nego ujedno i sprječavanje krivotvorenja povijesti Domovinskoga rata. No, dolazili su spomenuti tekstovi, prevedeni na engleski, do svjetskih prijestolnica i osoba koje vladaju svijetom...

U petak ujutro bio sam na Trgu bana Jelačića. Dvadeset minuta do devet. Nije bilo previše ljudi, tek su se potom počeli okupljati u većem broju, sve do onoga neukusnog plastičnog šatora koji nagrđuje najveći zagrebački trg. Stojim u blizini pozornice uz Miru Međimorca, gotovo da i ne progovaramo. Ni ljudi oko nas ne govore, u odorama i civilnim odijelima, mnogi crvenih očiju od nespavanja. Vrije u njima, stišču vilice, vade cigarete, mnogi u stanju bliskom infarktu.

TrgA kada postaje potpuno razvidnim da se Žalbeno vijeće odlučilo na nezapamćeno cipelarenje tužiteljstva, da je to tužiteljstvo i prvostupanjsko sudbeno vijeće stari Meron de facto proglasio nerazboritim, nesposobnim i sramotnim, te kada je pročitao svršetak presude koji je ujedno značio i kraj sužanjstva Gotovine i Markača – tada je Trg eksplodirao i sve su se strepnje, sve bojazni i strahovi izgubili u jednom jedinom kriku radosti. Grlili se ljudi i ljubili, čestitali jedni drugima, na pozornici su se Klemu , Medvedu, Krstičeviću i Sačiću pridružili još mnogi. Vijale su se hrvatske zastave, Trg je izgledao opet kao one 1995. kada je u Oluji trijumfirala Hrvatska vojska.I kada predsjednik Žalbenoga vijeća započinje čitati presudu na velikom ekranu u dnu Duge ulice, i kada postaje sve očitije da se stvari razvijaju preko svakog očekivanja, ljudi se i dalje pogledavaju bez riječi sve čekajući da će nakon svih tih obećavajućih rečenica pasti na njih na kraju kamen nove goleme nepravde, tek ponekad zaplješću u prigušenoj radosti i preko glava onih pred njima hvataju svaku kretnju u sudnici, svaku riječ prevoditelja.

A kada postaje potpuno razvidnim da se Žalbeno vijeće odlučilo na nezapamćeno cipelarenje tužiteljstva, da je to tužiteljstvo i prvostupanjsko sudbeno vijeće stari Meron de facto proglasio nerazboritim, nesposobnim i sramotnim, te kada je pročitao svršetak presude koji je ujedno značio i kraj sužanjstva Gotovine i Markača – tada je Trg eksplodirao i sve su se strepnje, sve bojazni i strahovi izgubili u jednom jedinom kriku radosti.

Grlili se ljudi i ljubili, čestitali jedni drugima, na pozornici su se Klemu , Medvedu, Krstičeviću i Sačiću pridružili još mnogi. Vijale su se hrvatske zastave, Trg je izgledao opet kao one 1995. kada je u Oluji trijumfirala Hrvatska vojska.

Neka bude zapamćeno za povijest koja je toga časa zastala i rekla sebi da je doista dosta te hrvatske kalvarije, upisala hrvatsku državu među neupitne zemlje i udarila veliki, konačni pečat u rastopljeni vosak crven od hrvatske krvi.

Odjednom su svi ti ljudi na trgu postali rasplakanom djecom koja su se i prije skrivala pod čvrstim, muževnim obrazinama.

Da se nije dogodilo što se zbilo – a malo je nedostajalo da bude i drukčije – da je potvrđena ne daj Bože ona brutalna prvostupanjska presuda, ljudi na Trgu pretvorili bi se u jednu, žestoku i bijesnu šaku i tko zna kako bi završilo i gdje bi stalo.

Dok ispijam čašu u kavani "Vinodola" s Međimorcem i Bobom Rubićem, sjećam se Trga nakon prvostupanjskih presuda – u organizaciji branitelja i Hrasta tada smo prolijevali žuč i vikali u mikrofone da je presuda neodrživa, a vlast je u strahu pozvala u isto vrijeme predsjednike braniteljskih udruga u svoje urede na Markovu trgu da bi amortizirala bijes naroda. Bili su uz nas tada biskupi Bogović i Ivas, uspravni i čvrsti, govorili kao ljudi iz naroda. Meni je pripalo da pročitam zajedničku izjavu, a ta i dan-danas stoji.

I sada je vlast, ova crvena, bila potresena ali je imala alibi da se pridruži narodu u slavljenju oslobađanja generala – eto, međunarodni je sud zaključio da nisu krivi, znači da sada i mi možemo reći da nisu ni bili krivi. Poslat ćemo zrakoplov u Haag da narod vidi i čuje, zajašit ćemo na valove i ostati u sedlu. Dat ćemo i radosne izjave, neka ih vrag nosi, ako se mora – mora se. Sve za vlast.

Zoki će u zračnu luku, s njim i Leko, neka to bude prvo što generali vide kad dotaknu hrvatsko tlo. Šteta što nema Bika koji sjedi ali nitko nije nezamjenjiv. Kuhana noga neka ostane na Pantovčaku kamo ćemo privesti generale čim ih lociramo. Valjda će pristati da dođu, u svakom slučaju neka Kuhana noga negdje sakrije britanske obavještajce koji su ondje dan i noć, samo da ih se ne vidi – barem danas.

Tako je otpilike i bilo, premda su Gotovina i Markač otišli prvo na Trg bana Jelačića, među narod. Zatim su otišli u Katedralu, s narodom, te se na trenutak opet ostvario onaj Tuđmanov vapaj o jedinstvu vojske i naroda, u okrilju vjere koja je spašavala generale od očaja u kazamatskim godinama, u okrilju Crkve u Hrvata koja im nikada nije okrenula leđa, u okrilju milosti Božje koja ponekad ima doista svijetle trenutke.

A Kuhana noga je sve to vrijeme strpljivo čekala da joj privedu zapovjednike Oluje i u kabinetu razrađivala plan koji bi odgovarao ružnoj babuskari Teršelički i odurnom Pusiću te odvratnom četniku Savi Štrpcu a taj je plan ovakav: kad Haag veli da nije bilo zajedničkoga zločinačkog pothvata, moramo smisliti nešto drugo.

Mi sada moramo, drugovi i drugarice, udariti po bandi svojim, da tako kaćem nacionalnim sredstvima , kada su se internacionalna pokazala nesposobnom i nacionalističkom. Mi ćemo, drugarice i drugovi, Teršeličku pretvoriti u hrvatsku, da tako uvjetno kažem, Carlu del Ponte i početi progon hrvatskih branitelja. Njoj će pomagati Pupovac i Stanimirović, a Štrbac će iz Srbije slati svjedoke, linkom ili vlakom svejedno, glavno da optuže svakoga na kojega uperimo prstom, bez obzira jel nešto kriv ili nije. Ako netko upita za srpske zločine u istočnoj Slavoniji, na Banovini, u Lici i Krbavi, u Dalmaciji i tako dalje – i tomu tko pita naći ćemo nešto. Idemo raditi...

Otprilike na isti način novoga memoranduma s hrvatskoga državnog vrha koncipiran je i Dnevnik HTV-a u kojemu su se – nakon uvodnoga slavlja koje je korektno i hinjeno zanosno zabilježeno – pojavili i Teršelička i Pusić i Štrbac.

V. d. urednica Mirjana Rakić. Idemo raditi...Slično su se ponašale i tiskovine koje izlaze u Hrvatskoj a ni po čemu se ne može zaključiti da je tako. U subotu 17. studenoga izašle su u slavljeničkom ruhu s generalima na naslovnim stranicama i povećale posrnulu nakladu oduševljenim prilozima. U većoj su stisci bili komentatori, od kojih su mnogi još prije nekoliko dana (Butković) pisali o znamenitom Brijunskom sastanku kao teškom olovu na duši generala, a sada kada je i taj sastanak eskulpiran morali su okrenuti ploču i progutati žabu, kao i onu da su godinama pisali notorne neistine o progonu srpskoga stanovništva.

Oni nešto pametniji pravili su se da ih baš toga dana zanimaju neke druge teme ( J. Pavičić) , a jedino je najgluplji među njima, dotično Ante Tomić otvorio dušu i rekao što su svi oni htjeli reći – da je to slavi "desnica". A oni će svoje reći kada se narod malo smiri. Reći u skladu s naputcima donesenim u kabinetu u vrijeme čekanja da se generali lociraju i privedu nakon izlaska iz Katedrale.

Naputcima koji su već dostavljeni HRT-u. U njima stoji i Josipovićeva tvrdnja da je među nestalima "jednak broj Hrvata i Srba". Ta tvrdnja nema nikakvih temelja, a služi isključivo kao zadnje uporište na koju će osloniti nogu hrvatska "elita" u očijukanju sa srbijanskom politikom i cendravim porukama za "pomirenjem" nakon što se malo zaboravi na Grobarove ispade u trenutku spoznaje o oslobađanju Oluje od navodnoga grijeha.

Tjedan završava u Vukovaru

Ništa tako silno ne boli kao tragedija Vukovara. Boli zbog tisuća pobijenih, ranjenih i odvedenih u srbijansko ropstvo. Zbog djece raznesene granatama. I boli zbog uporne i strašne grižnje savjesti jesmo li mogli pomoći gradu i braniteljima u njemu, jesmo li ga izdali i prepustili sudbini ili se doista nije moglo, nije bilo snage...

Kada god palim svijeću, u Zagrebu ili u Vukovaru, za Vukovarce i one koji su postali Vukovarcima igrom sudbine u najstrašnijem času, ta me misao progoni i zadrhti mi ruka od gnjeva i stida.

Osamnaesti dan studenoga u molitveniku mojega djeda iz 1942. ne pripada ni jednomu svecu nego posveti bazilike sv. Petra i Pavla u Rimu. Misa koja se služi toga dana ima naslov "Strašno je mjesto ovo".

Hrvoje Hitrec