Siječanj 2014.

I nadalje sve NAJ u Hrvatskoj – najtopliji siječanj u povijesti, najveći dug u povijesti, najgora Vlada u povijesti od vremena Sumerana do dana današnjeg, najštetnija vlast otkad se provode mjerenja, najviša stopa rasta nezaposlenosti itd. Depresivna južina osim za one koji vole jugo (20 posto). Pčele su dezorijentirane i traže nove kolektivne ugovore, krave se razbolijevaju. Jazavci na vlasti čitaju u rupama "The Economist" i zgražaju se ("Zar i ti sine Londone!"). Da nemaju prilježne medije u zemlji ni sami ne bi znali kako sjajno vladaju, puno bolje od ocjena koje sami sebi daju.

To što je sve više onih koji zahtijevaju prijevremene izbore, jazavce ne dira previše. Velika oporbena stranka s početkom godine napokon ne priča gluposti o rekonstrukciji Vlade, nego o prijevremenim izborima koji bi se održali zajedno s europarlamentarnim – u proljeće. No budući da je proljeće već stiglo, nema se što čekati. Taj zahtjev o usporednom održavanju prijevremenih i euroizbora prvi je put izrečen u ovoj rubrici još lani i vrlo mi je drago da nailazi na pristaše. Treba ih biti više.

Oporbena je scena inertna, što dokazuje i odziv na molbu Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara da se podrže njihovi (naši, hrvatski) zahtjevi za objavljivanjem mnogobrojnih lista, počam od popisa pripadnika neprijateljskih postrojba u vrijeme srpske agresije, popisa udbaša i kosovaca itd. što je vrlo dobra podloga za lustraciju koja ionako neminovno slijedi.

Dvije obljetnice

U isti dan siječnja (15.) padaju dvije obljetnice – međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske 1992. i završetka mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema 1998. Doista padaju (u zaborav) jer ih ova vlast pokušava izbrisati iz pamćenja, budući da ju prva podsjeća na strahovitu traumu koju su njezini jugopatrioti doživjeli početkom devedesetih, a druga na traumu konačnoga sloma širenja Srbije na teritorij nezavisne RH.

U svezi s prvim datumom, 15. siječnja 1992. jest i današnje ponašanje aktualne vlasti koje nije samo prostačko nego i osvetničko. Koje su to države više no druge podmetnule leđa da bi Hrvatska bila međunarodno priznata? Njemačka i Vatikan. S koje dvije države 2014. aktualna (ne)hrvatska vlast ide u sukobe? S Njemačkom i Vatikanom. S Njemačkom koja je s razlogom uvrijeđena što joj se za dobro uzvraća bizantinskom prevrtljivošću kakvu od Hrvata nije očekivala, s Vatikanom kojemu je jasno da privid dobrih međudržavnih odnosa ima i drugu dimenziju jer vlast u Hrvatskoj istodobno ideološkom topovskom paljbom puca po vjernicima i Crkvi u Hrvata, pokušavajući u tom sklopu izmijeniti i ugovore sa Svetom Stolicom.

BrisanjeU isti dan siječnja (15.) padaju dvije obljetnice – međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske 1992. i završetka mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema 1998. Doista padaju (u zaborav) jer ih ova vlast pokušava izbrisati iz pamćenja, budući da ju prva podsjeća na strahovitu traumu koju su njezini jugopatrioti doživjeli početkom devedesetih, a druga na traumu konačnoga sloma širenja Srbije na teritorij nezavisne RH.Vatikan jest država, ali nije naravno obična država nego prije svega stožer i plašt mnogomilijunskoga kršćanskog i katoličkog vjerničkog naroda u svijetu, pa po prirodi stvari ne može zatvarati oči kada se kršćanima čini zlo na izravan i okrutan način (Sirija, itd.) ili neizravan i pakostan način (Hrvatska, itd.). Univerzalna Crkva zastupa univerzalne vrijednosti. Ako te vrijednosti neka svjetovna vlast želi ne samo ugroziti nego i poništiti, onda Crkva treba djelovati. I djeluje.

Neokomunistički političari i mediji posve krivo misle da su se u tom smislu stvari promijenile dolaskom novoga Pape. Pokušaji zabijanja klina između Vatikana i Crkve u Hrvata upravo su tragikomični i vode do staljinističkih vremena, a Papine upute "lokalnim crkvama" da obavljaju poslanje u dijalogu s državnim vlastima u svojim zemljama – u Hrvatskoj jednostavno ne mogu biti provedene jer vlast odbija dijalog.

Ukoliko tko poslan iz Vatikana na svoju ruku i bez dosluha sa zbiljom pokušava "smiriti" Crkvu u Hrvata, taj ne poznaje ni povijest hrvatsku ni sadašnjost, ni nikada prekinuto jedinstvo kršćanskog i nacionalnog. Nije Crkva u Hrvata danas nemirna zbog sebe same nego zbog naroda. Uz to, svaki biskup u Hrvata zadržao je na stanovit, svjestan ili nesvjestan način, "gard" iz onoga davnog vremena kada je hrvatski biskup bio službena titula primasa.

Glede druge obljetnice, naime mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, traume aktualne vlasti isto su tako snažne, budući da se "hrvatskim" jugokomunistima u tom času 1998. činilo kako su sve nade pale u vodu i da nije samo Sava potekla uzvodno nego i Dunav. No oni su se pribrali i načinili plan mnogo prije nego što su Srbijanci imali i nacrt drugoga Memoranduma, te se može reći da su pisci Memoranduma 2 samo prepisali tekst i malo ga dotjerali. Ako spomenuti "hrvatski" plan i nije bio nikada napisan, on je živio u orjunaškim srcima i napokon je proveden u praksi dolaskom na vlast ove garniture lažnih socijaldemokrata i lažnih Hrvata.

RegijaNjoj je problem sve što ugrožava ideju da jednoga dana cijela nesretna "regija" bude mirno integrirana u uniju, poduniju, konfederaciju pa onda federaciju, da bez obzira na naziv opet bude Jugoslavija. Budući da za tu ideju treba nešto vremena, obavljaju se već niz godina pripreme na područjima koja ne izazivaju najveću pozornost "hrvatskih nacionalista", to jest na kulturnom, športskom itd., uključujući atake na hrvatski jezik koje neobaviještena hrvatska javnost doživljava samo kao pravopisne čarke, na čemu rade jovanovići s obje strane Dunava, kao što na navodnoj i već viđenoj ugroženosti srpske manjine u Hrvatskoj zdužno rade zatočnici u Zagrebu i Beogradu.Račanovska elita još je bila ponešto oprezna jer je rat bio preblizu i njihov je strah još bio velik, ali je sadašnja neokomunističa i projugoslavenska ekipa odlučila da više nikakva zazora ne treba imati, da snažnijega otpora ne će biti i da može udariti čak i na Vukovar bez ikakvih posljedica. Dotično, da može provesti mirnu re-reintegraciju Vukovara, kako bi bio vrlo sličan Vukovaru u vrijeme srpske okupacije. Nije ovoj vlasti problem što Srbija i dalje drži pod okupacijom dio hrvatskoga teritorija s onu stranu Dunava i dunavske ade, njoj je problem hrvatski Vukovar s ove strane Dunava.

Njoj je problem sve što ugrožava ideju da jednoga dana cijela nesretna "regija" bude mirno integrirana u uniju, poduniju, konfederaciju pa onda federaciju, da bez obzira na naziv opet bude Jugoslavija. Budući da za tu ideju treba nešto vremena, obavljaju se već niz godina pripreme na područjima koja ne izazivaju najveću pozornost "hrvatskih nacionalista", to jest na kulturnom, športskom itd., uključujući atake na hrvatski jezik koje neobaviještena hrvatska javnost doživljava samo kao pravopisne čarke, na čemu rade jovanovići s obje strane Dunava, kao što na navodnoj i već viđenoj ugroženosti srpske manjine u Hrvatskoj zdužno rade zatočnici u Zagrebu i Beogradu.

A povijesni se udžbenici već tiskaju s relativiziranjem srpske agresije i kriminaliziranjem hrvatske obrane, štoviše, relativizira se i cijela hrvatska povijest – sve do dovođenja u pitanje postojanja Hrvatskoga kraljevstva. A o onoj prethodnoj Velikoj Hrvatskoj koja se dijelila na sjevernu do Dunava i južnu od Dunava do Jadranskoga mora – eh, o njoj se nikada nije učilo, pa ne će ni sada. I sam naziv Velika Hrvatska, pa makar iz daleke povijesti, izaziva užas orjunaških povjesničara.

Termin Velika Hrvatska može se naći samo još u haaškoj optužnici Prliću, Praljku i drugim zatočenim Hrvatima, dužnosnicima Herceg-Bosne, u optužnici koja je prihvaćena prvostupanjskom presudom s neodrživim zatvorskim kaznama, u optužnici koja obuhvaća političko i vojno vodstvo ne samo Herceg-Bosne nego i Republike Hrvatske. Prvostupanjska presuda Hrvatima iz Herceg Bosne bila je melem za hrvatske orjunaše, melem na ranu koju im je zadalo oslobađanje Gotovine i Markača, makar su se i od toga poraza brzo oporavili pa dali upute svojim djelatnicima na Hrvatskoj radioteleviziji i drugdje, te oni uspješno sprječavaju pojavljivanje dokumentarnih uradaka o hrvatskim generalima. Neka se zaboravi! Neka ljudi kupuju srpske "Novosti" i informiraju se o događajima iz rata.

SPCTim srpskohrvatskim memorandumskim akcijama vjetar u leđa daje, dakako, i Srpska pravoslavna crkva koja pod tim imenom nesmetano (i ugovorom potvrđeno) djeluje u Hrvatskoj, gdje širi Irinejev nauk o VMH (Vrlo Maloj Hrvatskoj) zapadno od znamenite granice Karlobag-Karlovac-Virovitica. Službena, ova nehrvatska, nenarodna vlast u Hrvatskoj na to uopće ne reagira, a tko šuti – slaže se. Lupus non mordet lupum.O naporima na kulturnom planu još i ovo: filmska (više) i kazališna (primjerno) integracija privremeno dezintegriranih jugoslavenskih užih regija (to jest republika i pokrajina) odvija se bez ikakvih teškoća. Hrvatski se glumci već dugo na kraju predstave klanjaju srbijanskoj publici u kojoj, prirodom stvari, ima najviše četnika. Novi jugoslavenski filmovi pod firmom producentskih i inih suradnja već se odavno snimaju. Na neumrla srpska posezanja za hrvatskom kulturnom baštinom, prevashodno (ha!) književnom, od službene hrvatske politike i njezinih ministara kulture (ili vanjskih poslova) nema reakcija.

Ne svojataju Srbijanci projugoslavenske suvremene kolumnističke književnike, kojima bi to bila čast, nego velikane Dubrovčane sve do Vojnovića. Sada su se upleli i u crnogorska posla – s velikosrpskim predznakom – jašući na staroj i sto puta demantiranoj, znanstvenim istraživanjima odbačenoj i ismijanoj tezi da je Mažuranić ukrao "Smail agu" Njegošu. Što će reći – hrvatski književnici iz tzv. starije književnosti bili su Srbi, a ako nisu bili Srbi, bili su lopovi.

Tim srpskohrvatskim memorandumskim akcijama vjetar u leđa daje, dakako, i Srpska pravoslavna crkva koja pod tim imenom nesmetano (i ugovorom potvrđeno) djeluje u Hrvatskoj, gdje širi Irinejev nauk o VMH (Vrlo Maloj Hrvatskoj) zapadno od znamenite granice Karlobag-Karlovac-Virovitica. Službena, ova nehrvatska, nenarodna vlast u Hrvatskoj na to uopće ne reagira, a tko šuti – slaže se. Lupus non mordet lupum.

I na kraju ovih litanija: ako tko na znakove nabrojanih opasnosti odmahuje rukom, onda ništa nije naučio iz najbliže povijesti. Ako drži da su nemogući novi obrati i povratak u prošlost, neka pogleda primjer Ukrajine koju je komunistička vlast vratila u isti položaj prema Rusiji u kojemu je bila u SSSR-u, uključujući forsiranje ruskoga jezika. Podsjećam: ukrajinski je jezik u vrijeme SSSR-a bio potiskivan i zabranjivan.

Hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini (2)

Hrvatsko kulturno vijeće nastavlja niz tribina o Bosni i Hercegovini. Na samome svršetku siječnja bit će održana druga tribina – o detaljima će zainteresirani biti na vrijeme obaviješteni. Da TribinaHrvatsko kulturno vijeće nastavlja niz tribina o Bosni i Hercegovini. Na samome svršetku siječnja bit će održana druga tribina – o detaljima će zainteresirani biti na vrijeme obaviješteni. Da ponovim: hrvatsko pitanje nije riješeno (nije konzumirano) stvaranjem samostalne hrvatske države i ne će biti riješeno dok hrvatski narod u BiH ne bude ravnopravan ostalima, dok ne bude imao svoj teritorij i svoje institucije.ponovim: hrvatsko pitanje nije riješeno (nije konzumirano) stvaranjem samostalne hrvatske države i ne će biti riješeno dok hrvatski narod u BiH ne bude ravnopravan ostalima, dok ne bude imao svoj teritorij i svoje institucije.

Republika Hrvatska treba odlučno djelovati, bez osvrtanja na nametnute, licemjerne i opake hipoteke, a ne kao do sada (i kao sada) podmetati klipove, razbijati ionako već tanak hrvatski korpus u BiH, šutjeti o nepovratku Hrvata u RS, štetiti Hrvatima u FBiH. Eto ilustracije: dok se Hrvati u BiH bore za televizijski kanal na hrvatskome jeziku, Hrvatska radiotelevizija ukida dopisništva u Sarajevu i Mostaru. No da, ukida ih po cijeloj Hrvatskoj. (Da podsjetim na stanje 1990. – kada sam došao na mjesto ravnatelja HRT-a, pitao sam zašto nema ni jedne slike iz Gospića. Vrlo su se čudili koga vraga mene Zagrepčanina muči Gospić, ali su poslali kameru tek da ne jamram.)

I tko se brine za sudbinu Hrvata u BiH? Nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić bio je nedavno kod pape Franje i dugo s njim razgovarao. Tema je bila naravno BiH, hrvatski usud i pomoć Crkve, za početak u obliku sinoda Vrhbosanske nadbiskupije. Dobra zamisao, da se čuje. Dotle predsjednik Hrvatskoga sabora, Leko, daje izjavu da je "pitanje ravnopravnosti unutarnje pitanje Bosne i Hercegovine" i odlazi u toalet oprati ruke.

Nešto svjesniji europarlamentarci ne peru ruke, a najzaslužnija hrvatska europarlamentarka Doris Pack predlaže rezoluciju EU parlamenta o BiH. Hrvatski europarlamentarci iz Hrvatske još se libe govoriti o potrebi hrvatskoga teritorija (entiteta), ali su se dosjetili "prijelaznoga rješenja" koje vide u federalizaciji Federacije BiH.

Razlog za tužbu

U knjižarama možete kupiti knjigu koja se zove "Hrvatski pravopis" i drugu knjigu koja se isto tako zove "Hrvatski pravopis". Zamislite naobaviještenoga kupca koji je došao kupiti roman "Kiklop", a prodavač ga pita kojega to "Kiklopa" želi jer postoje dva romana pod istim naslovom – jedan Marinkovićev i drugi nekog anonimnog pisca, diletanta.

"Pa to je skandal" rasrdio bi se kupac, "kako je mogao uzeti naslov koji nije njegov. I to još tako poznat naslov. Treba ga tužiti. Postoji samo jedan "Kiklop".

Upravo je tako s "Hrvatskim pravopisom". Jedan je i jedini "Hrvatski pravopis", onaj autora Babića, Moguša i Finke odnosno Babića i Moguša. Drugi pravopis pod tim naslovom je lažni "Hrvatski pravopis", a ime je uzeo da izazove zabunu. (O "Hrvatskom pravopisu" 1944. i "Hrvatskom pravopisu" Ivana Broza tu nema riječi jer pripadaju dalekoj prošlosti i ne prodaju se u knjižarama. Pa ipak: metamorfoza Brozovog pravopisa je poučna: I. Broz uzme za suradnika Boranića te skupa potpisuju pravopis koji se i nadalje zove "Hrvatski pravopis", onda Broz umre, a Boranić sam objavi - "Pravopis hrvatskoga ili srpskog jezika".

Slično se događa i sada – premda srpskog nema u naslovu, sadržaj mu se pokušava približiti... Ili iz bliže prošlosti: Babić i suradnici napišu 1971. pravopis, komunisti ga spale, onda dva partijska jezikoslovca osamdesetih godina objave "Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskog" koji traje do ponovne pojave Babićeva "Hrvatskog pravopisa" i on lijepo napreduje iz izdanja u izdanje sve do pojave Jovanovića i Jozića koji mu kradu ime, ali pod ukradenim naslovom guraju reparirano novosadsko ruglo.

Kako sam 2014. postao član Komunističke partije

Na portalu Dnevno.hr pojavila se vijest da je potpisnik ove rubrike, to jest Hrvoje Hitrec, stari partijac. Da je bio član DnevnoDnevno.hr je jugoslavenski projekt. Njegova braća pod istim imenom djeluju u Srbiji i Bosni i Hercegovini (ba) gdje bez žacanja objavljuju slične napise kao i Dnevno.hr – samo s drugim predznakom, privlačnim Srbijancima i muslimanima – Bošnjacima, uvijek naoko ekstremni, ali se ispod te slike lako čitaju prave namjere, da ne velim Yutelovske. Još jedan dokaz kako se na sve strane radi na "mirnoj reintegraciji" Hrvatske.Komunističke partije.

Rečeni portal ne pratim. Kupio sam doduše prvi broj tiskanog oblika (7 Dnevno) i o njemu pisao u ovoj rubrici – ne posebno oduševljeno, što je gospodu moglo rasrditi pa mi se nevješto osvećuju. No to vjerojatno nije pravi razlog.

Poslao sam zahtjev uredništvu da objave moj demanti ili će se naći na sudu. Ondje će dokazivati nedokazivo i morat će se javno ispričati za klevetu i tešku uvredu. Dok ovo pišem, demanti još nije objavljen. U međuvremenu zaključujem: taj me portal podsjeća na one provokatore koji su se javljali među hrvatskim iseljenicima i bili najgrlatiji, a imali su posebnu zadaću da difamiraju neupitne Hrvate, izazovu zabunu i kaos.

Tako je i s ovim slučajem, bez obzira što je pravi cilj napisa bio destrukcija stranke Hrast. (I jedna napomena: među kolumnistima i inim novinarima Dnevno.hr ima i vrsnih ljudi, poput Hodaka i Zovka koji se potpisuju stvarnim imenima, za razliku od onih drugih koji se skrivaju iza infantilnih pseudonima.).

Dnevno.hr je jugoslavenski projekt. Njegova braća pod istim imenom djeluju u Srbiji i Bosni i Hercegovini (ba) gdje bez žacanja objavljuju slične napise kao i Dnevno.hr – samo s drugim predznakom, privlačnim Srbijancima i muslimanima – Bošnjacima, uvijek naoko ekstremni, ali se ispod te slike lako čitaju prave namjere, da ne velim Yutelovske. Još jedan dokaz kako se na sve strane radi na "mirnoj reintegraciji" Hrvatske.

Izbor osobe godine

Gospođa koja je prepustila radno mjesto samohranoj majci, dobar je izbor za osobu godine. Među kandidatima je bila i Jasna Omejec, predsjednica Ustavnog suda, koja je to svakako i zaslužila, te još neke osobe koje su manje zaslužile. Jedna osoba koja je svakako zaslužila da bude ne samo među kandidatima nego i u najužem izboru, jest Željka Markić – a nje nije bilo ni u širem sastavu.

Pa što čovjek mora učiniti da se nađe (barem) među kandidatima? Nije dosta da porazi nesuvislu Vladu i saborsku većinu, nije dosta da narodnim referendumom uglavi u Ustav novu odredbu? Bogme je ljestvica visoko podignuta! Usput, zašto među kandidatkinjama nije bila Karolina Vidović-Krišto, zašto nije bila Nada Prkačin? Ma i ja postavljam glupa pitanja i pravim se nevještim.

Nema koga nema

Doista nema koga nema na visokim položajima u Srbiji, a da nije u zadnjih mjesec dana očajnički nudio da Srbija povuče tužbu, naravno ako Hrvatska povuče svoju. Nema koga nema u srbijanskim medijima tko nije plasirao istu pjesmicu. Pojam od kojega im se diže kosa na glavi jest genocid. Na sve bi pristali, samo da nema genocida. Sada srbijanske novinske perjanice pišu i ono što nikada prije ne bi, naime da je bilo etničkoga čišćenja sa srpske strane, ali to nikako nije genocid, što govori o tome da im pojam genocida nije jasan ili se prave blesavi. "Nemojte genocid", samo što ne plaču, "pa nije ubijanje i protjerivanje Hrvata genocid. Pa ubijalo se Hrvate i prije i u većim količinama, pa je li tko potezao genocid? Nije."

Nego, već me neko vrijeme nešto smeta, i to jako. Postala je mantra, tako reći, da bi Hrvatska povukla tužbu kada bi se riješilo pitanje nestalih. Da se doista i riješi, što ne će nikada – ni to ne bi bio dovoljan razlog za povlačenje tužbe. Nikako. Jest da je to najbolnije pitanje jer nema ništa gorega od neizvjesnosti, ali je ipak samo jedno od velikih i bolnih razloga zašto Hrvatska tuži Srbiju za genocid u agresiji koja je odnijela petnaest tisuća hrvatskih života.

Četrnaest tisuća Hrvata, civila i branitelja, kojima je poznato vječno počivalište, također su nestali. Nestali su s ovoga svijeta, nestali u većini slučajeva vrlo mladi, nestali iz svojih obitelji. Njih nema.

Da ne govorimo o razaranjima gradova i sela, crkava i samostana, muzeja i knjižnica, gospodarskih objekata, o okupaciji trećine Hrvatske, o ogromnoj materijalnoj šteti. Da govorimo o ratnoj odšteti, da.

Hrvatska tužba upravo ide u proceduru, ali ne zbog političke volje sadašnjih vlastodržaca, nego iz formalnih razloga, da ne bude zastare. Istodobno iz Hrvatske političari ove besramne garniture šalju s vremena na vrijeme signale u Beograd, u stilu "ljudi smo, dogovorit ćemo se." I šalju poruke gradu i svijetu da podupiru europski put Srbije, koji je popločan hrvatskim smrtima.

Zato jer sanjaju o danu kada ne će biti granica na Balkanu, kao što ih (u naravi) nije bilo ni u vrijeme Jugoslavije. Da se ne radi o Srbiji, Srbijancima i Srbima općenito koji upravo čine sve što sam opisao u uvodnim dijelovima današnje rubrike, te ne vraćajući recimo oteta kulturna blaga pružaju već ruke prema novima, da nam nisu agresivni susjedi iz pakla, tko bi normalan bio (i) protiv takvoga bezgraničnog razvoja situacije u budućnosti. Ovako... da, ovako jest kako jest. Jednostavno rečeno: sve ima svoje granice.

Imunološki zavod

Afera vrlo prozirna, prijevara možda najmanje lukavo zamišljena od svih dosadašnjih. Toliko drsko prozirna da su ju odmah prozreli i oni koji inače imaju teškoća u čitanju s razumijevanjem.

Imunološki zavod mora opstati, narodna imovina mora biti imuna na HNS-ove i slične trikove, na grabež, posebno kada se radi o narodnom zdravlju (Štampar). Zastupnici nestanka Imunološkog zavoda sada mogu još samo tiho pitati "A zašto mi moramo imao vlastite krvne pripravke? Zar to nije brojenje krvnih pripravaka." Tako nekako, blesavo.

Hrvoje Hitrec