Znanstvenik starog kova i zauzeti domoljub

U Zagrebu je 2. veljače u 87. godini umro filolog prof.dr. Vladimir Vratović. Rođen u Šibeniku, klasičnu je gimnaziju polazio u Zagrebu, gdje je i diplomirao klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu, a potom doktorirao radnjom "Horacije u dubrovačkom pjesništvu 18. i 19. stoljeća". Godine 1976. postaje redovnim profesorom, sljedeće predstojnikom Katedre za latinski jezik i rimsku književnost, a od 1987. do mirovine 1997. šef je Katedre za hrvatski latinizam.

Bio je predsjednik društva klasičnih filologa i Saveza društava za antičke studije, član brojnih uredništava (Umjetnost riječi, Encyclopaedia moderna), jedan od dvojice autora knjige "Hrvatski latinisti" (s V. Gortanom), djela "Rimska književnost" u sklopu edicije "Svjetska književnost" – poslije samostalno objavljena, "Hrvatski latinizam i rimska književnost", "Hrvati i latinska Europa" i "Latinsko pjesništvo u Hrvata".

Prof. dr. Vladimir Vratović bio je od samoga početka djelovanja Hrvatskoga kulturnog društva član naše udruge, u kojoj je prepoznao i vlastite ciljeve. Njegova visoka, krhka figura redovito je viđana na tribinama HKV-a, a dio publike vjerojatno i nije znao tko je taj sijedi gospodin dobroćudnoga smiješka i finih manira. Nije neobično da je Vratović posebno cijenio Horacija, profinjenoga rimskog pjesnika i satirika koji je imao velik utjecaj na europsko pjesništvo (Ronsard, Klopstock), a njegov se upliv osjeća i u hrvatskoj, dubrovačkoj književnosti (Džamanjić, Bruerević).

Rimska književnost i stvaralaštvo na latinskom jeziku poslije 6. stoljeća bili su Vratovićeva specijalnost, njegovi radovi po prirodi stvari komparatistički i u kulturološkom smislu dragocjeni posebno u području hrvatskoga latinizima u humanističkom razdoblju, ali i kasnijim stoljećima – književnosti na latinskom jeziku u Hrvata koja je toliko srasla s hrvatskom da je postala neodvojiv dio povjesnice hrvatske književnosti.

Prvoklasni klasični filolog i poznavatelj latinskog jezika

Vratović nije bio samo laudator temporis acti nego i znanstvenik svjestan doba u kojemu živi, a to je razdoblje usporednoga istočnog pokušaja razaranja hrvatskoga jezika i GubitakS profesorom Vratovićem hrvatska kultura gubi prvoklasnoga klasičnog filologa i poznavatelja latinskog koji nikada nije postao mrtvim jezikom jer je utkan u ne samo romanske nego i germanske i slavenske jezike, a hrvatski mu duguje uzlet na današnju razinu na kojoj je intelektualni rječnik teško zamisliv bez latinskoga izvora.nebrige i zaborava latinske baštine i latinskoga jezika koji je, nota bene, u ne tako davnoj prošlosti Hrvatima bio brana protiv mađarizacije i germanizacije. U jednoj svojoj knjizi spominje Stjepan Babić da je Jonke rekao kako "ljudi klasične naobraze, ljudi koji poznaju latinski, bolje pišu hrvatski jer latinski jezik prisiljava čovjeka da misli ne samo što piše nego i kako piše, i da taj osjećaj onda prenosi na hrvatski jezik."

S profesorom Vratovićem hrvatska kultura gubi prvoklasnoga klasičnog filologa i poznavatelja latinskog koji nikada nije postao mrtvim jezikom jer je utkan u ne samo romanske nego i germanske i slavenske jezike, a hrvatski mu duguje uzlet na današnju razinu na kojoj je intelektualni rječnik teško zamisliv bez latinskoga izvora.

U općem današnjem duhovnom (i ne samo duhovnom) siromaštvu, Vratovićeve radijske pouke o izgovoru i naglasku latinskih riječi i njihovu značenju barem su donekle oplemenile ponekoga slušatelja, a možda mlađe među njima i uputile prema studiju klasične filologije koja je u nas u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća bila prvenstveno vezana uz ime Vladimira Vratovića, znanstvenika staroga kova i zauzetog domoljuba.

Hrvoje Hitrec