Sredinom veljače 2014.

Slomljena stabla u Gorskom kotaru neodoljivo podsjećaju na pad meteora ili svemirske letjelice u Sibiru, davnih godina. "Drvna masa" velike vrijednosti ostat će uvelike ondje gdje je pala jer nismo dovoljno organizirani ni da ju izvučemo iz ledom desetkovanih šuma, da ju preradimo na sve moguće načine, a dio damo siromašnima koji nemaju ni za struju ni za drva, a ovako bi se mogli grijati nekoliko zima i djeca učiti uz svjetlost tople vatre iz novih Jovanovićevim udžbenika. Ionako Hrvatska tone prema općem siromaštvu, vraćaju se navike iz predstrujnih vremena. Ovršeni Hrvati uskoro će se skupljati navečer pokraj velikih vatra i pričati priče iz davnine. Ognjištari.

Katastrofa se nastavila sjevernije od Gorskoga kotara, na Kupi. U poplavi su stradala naselja koja su u Domovinskom ratu bila prva crta obrane, no u obrani od poplave sada je manje uspjeha jer je i branitelja manje, a hrvatska vojska svedena na opasni i neodgovorni minimum. A Kupa, gospođe i gospodo, Kupa je sveta rijeka kao što je Velebit sveta planina. Na Kupi smo se branili u povijesti, kada su nas Turci potisnuli prvo od Vrbasa pa zatim i od Une te je preostala samo Kupa.

Tako i u srpskoj agresiji devedesetih. I nije Kupa kriva za današnje poplave, nego nedorasla vlast koja ne zna ni navodnjavati ni odvodnjavati, kojoj je voda u ušima, koja će i poplavljenima ispostaviti enromne, povišene račune za vodu – jer je bjelodano da su ju nerazborito trošili, u veljači posebno. Što vam je bilo potrebno – reći će iz Hrvatskih voda – da usred veljače vodom hladite noge kravama u štalama, i to do dvadeset centimetara visine.

Slušajući radio

Kao što znaju oni koji prate ovu besmislenu rubriku, jutrom dok se vozim slušam Hrvatski radio, samo njega. Taj pomalo zapostavljeni medij, radio, doživljava svoje sretnije trenutke između sedam ujutro i podneva kada televizije emitiraju turski šrot i svakovrsni otpad. No, i Hrvatski je radio očito sve više u raljama zajedničkoga HRT info-servisa koji ima svoje kanone iz vremena prije hrvatske samostalnosti, uz striktne upute voditeljima kako da se ponašaju kada se slušatelj javi u eter i postavi nepodobno pitanje.

Tako u srijedu prošloga tjedna slušam emisiju, ne znam o čemu jer sam se prekasno uključio. Javlja se slušatelj i postavlja pitanje o lustraciji. Vrlo dobro i sažeto pitanje, kaže čovjek da se radi o sustavu vrijednosti koji nije postavljen i nije zaživio i nije ni mogao jer nismo obavili lustraciju.Točno. Voditeljica nervozno prekida nesretnika riječima: "Ne ćemo sada valjda od stoljeća sedmog", i isključuje mu dovod riječi.

Poruka: ne spominjite lustraciju, daveži jedna ognjištarska. Da ste bili za nešto, mogli ste to učiniti kada ste mogli, sada mi lustriramo vas iz devedesetih.

Još o radiju

Kada sam početkom sedamdesetih nakon prekida (vojni rok) pokušavao vratiti u eter, prihvatio sam ponudu Branka Hribara, Požežanina rodom, da pišem kratke radijske komedije PanoptikumAktualna vlast na HRT-u želi ukinuti "Panoptikum" koji je u međuvremenu postao svojevrsnom kulturnom baštinom. Zar zaista nema novca ni za vrlo jeftinu produkciju kratke radijske komedije, kada već nema novca za puno skuplju produkciju televizijske drame (što je isto tako skandalozno).za "Panoptikum". Bilo je to doista davno. Poslije sam se orijentirao prema televiziji, a malo zapustio radio, ali su moje komedije još dugo reprizirane.

I sada dakle, nakon tolikih desetljeća emitiranja, aktualna vlast na HRT-u želi ukinuti "Panoptikum" koji je u međuvremenu postao svojevrsnom kulturnom baštinom. Zar zaista nema novca ni za vrlo jeftinu produkciju kratke radijske komedije, kada već nema novca za puno skuplju produkciju televizijske drame (što je isto tako skandalozno). Možda je za osiromašeni HRT izlaz da i u radijskoj produkciji posegne za sapunicama. Vidite, to se još nitko nije sjetio, pa zadržavam autorska prava na ideju. Radijska sapunica, ali u vanjskoj produkciji – da svi u lancu nešto zarade. Ako baš ne ide, onda uvoziti turske radijske sapunice. Nema ih? Nisu se još sjetili? Ma hoće. Ili već jesu?

Sapunice kao sredstvo

Mogu si misliti kako vladari modernoga turskog kulturnog imperijalizma trljaju ruke kada vide da se Hrvati upravo jagme za turskim sapunicama. Nakon što su u povijesti Hrvatima oteli gotovo sav teritorij, nakon što su poubijali tolike Hrvate i odveli ih u ropstvo, u janjičare ili ih odnarodili na druge načine, sada ih osvajaju sapunicama i to – povijesnim odnosno kvazipovijesnim.

Kada svoje nemate, kada ne snimate ni serije s podlogom događaja iz hrvatske povijesti, kada nemate čak ni sapunice s temama iz tih vremena, kada o svojoj povijesti ništa ne znate – eto, mi ćemo vam dati svoju verziju svoje povijesti, i dobrim dijelom vaše. Kažu oni.

A postoji tu i vrlo opasna dimenzija, glede Bosne i Hercegovine. Naivni naš gledatelj turske sapunice ni ne opaža kako je iz dana u dan indoktriniran, kako mu se preko zgodnih turskih glumica i muževnih glumaca uvlači simpatija prema muslimanima općenito, ali valjda i bošnjačkim posebno, pa onda teško može shvatiti (a to i jest cilj) što se ovih dana događa u Bosni i Hercegovini, to više što su mu hrvatski mediji godinama punili uši da su Hrvati loši momci u bosanskoj priči. Tako turski i "hrvatski" ideolozi omekšavaju hrvatsku supstancu u samoj Hrvatskoj, pojačavajući averziju naivnog našeg čovjeka prema Hrvatima u BiH, krijumčareći usporedo konglomerat pozitivnih osjećaja prema ostala dva naroda.

Slučaj Žbanić

Koliko je takva kulturna, a u stvari sirova politička tendencija neodgovorna, pokazuje slučaj tuzlanske redateljice koja je ostvarivala svoje projekte hrvatskim novcem. Bilo je to moguće jer hrvatskom kulturom u financijskom i političkom smislu već godinama i godinama ravnaju jugofili. Oni su izgubili svoju Jugoslaviju, ali ju traže ondje gdje misle da je opstala. U Tuzli, u tuzlanskom području.

Redateljica J. Žbanić (ili kako se zove) brzo je shvatila o čemu je riječ i pod firmom regionalne balkanske suradnje smislila projekte koji će po sastavu ekipe djelovati jugoslavenski, a pod tom će egidom progovoriti ipak najviše o onome što joj je blisko, o svojima. Da je tako, vidjelo se iz marš-izjave: Hrvatska i hrvatski novac, da, to je u redu. Ali što se ima Hrvatska petljati u našu, muslimansku državu koja se zove Federacija BiH .

Prredstava za stare glumce

Vrlo je lijepa ideja da se jedna večer posveti starijim glumcima, da ne velim umirovljenim. Da nastupe aktivni glumci koji uz to znaju i pjevati i plesati, da se skupi neki novac. Jer doista je odnos prema starim ŽbanićKoliko je takva kulturna, a u stvari sirova politička tendencija neodgovorna, pokazuje slučaj tuzlanske redateljice koja je ostvarivala svoje projekte hrvatskim novcem. Bilo je to moguće jer hrvatskom kulturom u financijskom i političkom smislu već godinama i godinama ravnaju jugofili. Oni su izgubili svoju Jugoslaviju, ali ju traže ondje gdje misle da je opstala. U Tuzli, u tuzlanskom području.glumcima u najmanju ruku neciviliziran: čim izađu iz ansambla i odu u mirovinu oni koji ostaju (posebno ravnatelji kazališta) ponašaju se prema njima kao da su već mrtvi. U neskladu je to i s tradicijom hrvatskoga glumišta, naravno.

Pa ipak, ja sam odbio otići na tu predstavu za starije glumce jer je među najavljenim zabavljačima i Rade Šerbedžija. Radi se o principu, s povijesnom pozadinom.

Šerbedžija se u trenutku najveće opasnosti za opstojnost Hrvatske pridružio neprijatelju, čak nakon pada Vukovara snimao za Srbijance na tom području. A da je davao potporu velikosrpskim planovima – o tome sam već pisao.

Da nije bilo srpske agresije, da se Hrvatska mogla od 1990. u miru razvijati, da trećina zemlje nije okupirana i uništena gospodarska, prometna, kulturna i ina "infrastruktura", danas bi i standard bio viši i glumačke mirovine bolje. A ako onaj tko je svemu tome zlu držao ljestve sada nastupa u Zagrebu u korist starih hrvatskih glumaca – eh, to je više nego licemjerno.

Druga strana medalje

Pa dok se silan novac troši na poluamatersko Šerbedžijino brijunsko kazalištarenje, da vidimo što se događa s hrvatskim braniteljima, živim i pokojnim. U televizijskoj emisiji "Veterani mira" (isto tako upitan naziv jer se radi o ratnim veteranima pa se emisija treba tako i zvati, a da su i veterani mira, jest, već dugo žive u miru koji su nam osigurali) govori se neki dan o Damiru Tomljanoviću Gavranu, čovjeku s Velebita, iz Krivog Puta, koji je na Velebitu i poginuo 1993.

Bila bi to gotovo rutinska emisija u junaku Domovinskoga rata da nije emitiran prilog vrlo emotivan, s Gavranovom majkom u prvom planu. Pravilnih crta koje i dalje svjedoče o djevojačkoj ljepoti, staložena i stamena, bistra velebitska, hrvatska žena koja je ostala na nogama i poslije svih tragedija, ponosna na sina.

No kamera ulazi u u kuću gdje vidimo da su ogromne vlažne mrlje opasno načele zid, ljušti se strop a na jednom dijelu klima se greda – cijela je skromna kuća mokra ruševina. Tako dakle živi majka ratnoga heroja. Ne žali se, ne priča o tome. Kamera priča. Možda se nešto učini sada kada su odavno popravljene sve kuće neprijatelja u ratu (a mnoge su sami zapalili), vjerojatno i kuća onoga koji je ubio Damira Tomljanovića.

Čitajući novine

Jedan od tih nesretnih kolumnista koji imaju izgled i rječnik staljinističkih komesara, piše prijezirno o književnicima u zoru NDH koji su nastavili djelovati u novoj državi i navodno primali velike honorare.

Isti taj kolumnist našao se na top-listi koju je objavio jedan inače isto tako lijevi portal. Objavio primanja svojih tiskovnih kolega, vjerojatno rasrđen svojom plaćom koja je znatno manja od onih mnogih tisuća eura koliko dobiva rečeni novinski kolumnist. Mjesečno.

PodmetanjaTaj basnoslovno plaćeni novinski trudbenik piše o zaradama hrvatskih književnika u NDH, koji – nota bene - nisu zarađivali na svojim književnim radovima nego uglavnom na prevođenju i sličnim poslovima, kao recimo Tin Ujević. S tim da rečeni suvremeni kolumnist enormno zarađuje u RH uglavnom na podmetanju da je RH nalik na NDH, da su Hrvati ustašoidni navek bili i ostali. Što drugim riječima znači – iz njegova kuta – da i on sjajno zarađuje u NDH.I taj basnoslovno plaćeni novinski trudbenik piše o zaradama hrvatskih književnika u NDH, koji – nota bene - nisu zarađivali na svojim književnim radovima nego uglavnom na prevođenju i sličnim poslovima, kao recimo Tin Ujević. S tim da rečeni suvremeni kolumnist enormno zarađuje u RH uglavnom na podmetanju da je RH nalik na NDH, da su Hrvati ustašoidni navek bili i ostali. Što drugim riječima znači – iz njegova kuta – da i on sjajno zarađuje u NDH.

Još o NDH

Raspisale se tiskovine o židovskim vilama u Zagrebu, u koje su se uselili ustaški dužnosnici, ali i poneki njemački. Doista su Židovi imali prekrasne vile podno Medvednice i zgrade u Donjem gradu sve do željezničke pruge preko koje je živjelo hrvatsko radništvo. Ustaše naravno nisu odoljeli useliti se u vile nakon što su vlasnike deportirali u logore, a manji broj u Vladu, na položaje ministara.

Sve je to poznato, ali u feljtonu o vilama nije bilo nastavka u kojemu bi se govorilo kako se u njih 1945. uselila komunistička elita s još krvavim rukama od Bleiburga i Križnih putova. Spomenuto je sramežljivo samo to da je Tito "prespavao" u jednoj od tih vila, pa je mladom čitatelju ostalo (namjerno) nejasnim drugo poglavlje koje uglavnom traje do dana današnjeg. Mladi čitatelj misli da su svi komunisti "prespavali" tek koju noć u vilama. Beskrajnu noć.

Ivica Kostelić

Tako sočna medalja u Sočiju, nakon što su mu svi već okrenuli leđa. Ivica Kostelić ne pada lako na koljena, već i zato što bi ga to jako zaboljelo.

Hrvoje Hitrec