Sredinom veljače 2014. u Hrvatskoj

Jedino što u Hrvatskoj ne ide u minus: temperature u veljači. Vrlo blaga zima s iznimkom kratkoga, ali opakog ledomora, vrlo snažne kiše i poplave posebno u rodnom kraju Stjepana Radića i drugdje. Neobično je da se poplave događaju baš ondje gdje nema nasipa, što je prvi opazio premijer Milanović. Zaključio je da i ne treba graditi nasipe nego preseliti stanovnike, jer je jeftinije. Podsjetilo me to na jednog idiota iz druge opcije koji je u vrijeme hrvatsko-muslimanskoga sukoba devedesetih predlagao da se svi Hrvati iz BiH presele u Hrvatsku, i mirna Bosna. Sam Bog zna da ne lažem, a ima još živih svjedoka.

Ukrajina i mi

Dvadesetoga dana veljače već je bilo više od stotinu mrtvih u Kijevu, ne puca se gumenim streljivom. Pobunjena je cijela zapadna Ukrajina, policajci se predaju u Lavovu, a u New Yorku se istodobno prikazuje snimka hrvatske drame "Tko želi ubiti Juliju Timošenko". A i ondje je bilo policije...

Dan prije gledam i slušam naše televizije. Imaju slike iz Ukrajine, što je već samo po sebi začudno i pohvalno, a onda plasiraju i umotvorine gostujućih analitičara. Po riječima jednoga od njih, ti su ukrajinski prosvjednici obični neofašisti, što znači da su Janukovič i njegova svita antifašisti, to jest neoantifašisti, a Ukrajina je U-krajina – posebno zapadni njezin dio. U nekom blizuponoćnom našem dnevniku taj je dojam i pojačan, govori se uglavnom o nitkovima koji su u zapadnoukrajinskom mjestu maltretirali gradonačelnika ili gubernatora.

A da sve bude na mjestu, podcrtata je rečenica koju pamtim – da su Rusi spasili Ukrajince od gladi. Je li? Kada? U Staljinovo doba, prije Drugoga svjetskog rata kada je izazvana umjetna glad u Ukrajini, to jest izazvana umjetno, ali je bila i te kako stvarna, umrli su milijuni Ukrajinaca. Ima taj komunistički genocid i svoje ime - holodomor, kao što je poznato.

JanukovičŠto je rekao Janukovič? Da je izabran na izborima, pa može raditi što hoće. Makar usporedba (još) nije prikladna, slično smo čuli i od klateži na vlasti u Hrvatskoj: "Mi smo dobili izbore i možemo raditi što hoćemo, a to i radimo. Odnosno ništa ne radimo, ali to možemo jer smo legalno izabrani. Izvanredni izbori? Ma dajte, nemojte. Pa tko je to još vidio u Hrvatskoj? Pa nije ovo izvanredna zemlja, osim po prirodnim ljepotama."Bilo bi za očekivati da lijevonasađeni tisak u takvim konstrukcijama slijedi vrle televizije, ali ne. Poradi istine, treba reći da je "Jutarnji" angažirao ukrajinske novinare i političke aktiviste koji su po istini i pravdi ispisali svoje tekstove za hrvatsku publiku, razjasnili tko su "tituški" koji režimu služe za zastrašivanje naroda, a sada i ubijaju gdje stignu, što čini Berkut kada nekoga uhvati i druge grozote.

Uz to su i mene podučili, makar ponešto znam o Ukrajini i Janukoviču – da je naime taj tip čiji bi odlazak spriječio krvoproliće, mlade godine proveo u zatvoru zbog "nasilnog zločina". E, to nisam znao, niti piše u životopisu diktatora koji će se nakon svega što se dogodilo u veljači, a dogodili su se nasilni zločini, opet naći u sličnim okolnostima, ako bude imao sreću. Njegov premijer Azarov – premijer kojega je Janukovič žrtvovao, a ovaj pobjegao s punim kovčezima novca – sada sigurno trlja ruke od zadovoljstva što je na vrijeme smijenjen.

Prosvjednici su tražili izvanredne izbore i promjenu Ustava koji je Janukoviču omogućavao izravno imenovanje dijela zastupnika u parlamentu (!). To su napokon i dobili, ali su htjeli da Janukovič ode odmah.

Što je rekao Janukovič? Da je izabran na izborima, pa može raditi što hoće. Makar usporedba (još) nije prikladna, slično smo čuli i od klateži na vlasti u Hrvatskoj: "Mi smo dobili izbore i možemo raditi što hoćemo, a to i radimo. Odnosno ništa ne radimo, ali to možemo jer smo legalno izabrani. Izvanredni izbori? Ma dajte, nemojte. Pa tko je to još vidio u Hrvatskoj? Pa nije ovo izvanredna zemlja, osim po prirodnim ljepotama."

I još o Ukrajini: kada sam s nešto ironije pitao protiv kojih su se to Hrvata borili Rusi na Dnjepru još u 11. stoljeću i zašto Hrvati ne znaju svoju povijest, mislio sam naravno na Veliku ili Bijelu Hrvatsku koja se u doba nakon propasti Rimskoga carstva sterala od Dnjepra do Moravske, a na sjever do južne Poljske. Ostatci ostataka još su dugo živjeli, o čemu svjedoče i ruske kronike. Jesu li zadnji ostatci ostataka preživjeli i do 20. stoljeća? Jesu. Lijep broj ljudi koji su iz Ukrajine otišli preko velike bare, na pitanje imigracijskih činovnika koje su narodnosti - odgovarali su da pripadaju Belim Horvatima. O tome postoje dokazi u arhivima useljeničkih ureda u SAD.

Ukrajinsko poglavlje ove rubrike zaključujem u subotu navečer. Velika ukrajinska subota donijela vatromet događaja: Janukovič pobjegao, parlament ga smijenio, Julija Timošenko puštena iz zatvora, opaka separatistička klatež okuplja se u Harkovu kamo je stigao i Janukovič, kojemu Ukrajinci nisu dopustili da se ukrca na zrakoplov za Moskvu.

Tri su scenarija moguća: mirna prijelazna vlast s Turčinovim kao predsjednikom do izbora u svibnju i uopće miran rasplet, drugi: vrlo upitan, ali ne i nemoguć rasap Ukrajine na dva dijela i treći: ruski tenkovi ulaze u Ukrajinu. Koliko se sjećam, Brežnjev je rođen u Dnjipropetrovsku.

Nego što se može zaključiti iz velikogoričkih Piculinih riječi? Da podsjetim – javlja se on za HTV ili slično u nedjelju navečer. Janukoviča naziva predsjednikom, premda je predsjednikom Ukrajine već u subotu imenovan Turčinov. Vrlo nezgodno.

Jovanovićevi udžbenici

Nakon Jovanovićeva pravopisa dobili smo Jovanovićeve udžbenike. Ta su dva skandala povezana jer je pravi razlog za nove udžbenike bio novi pravopis prilagođen kočijaškom jeziku ministra prosvjete i novosadskoj UdžbeniciNakon Jovanovićeva pravopisa dobili smo Jovanovićeve udžbenike. Ta su dva skandala povezana jer je pravi razlog za nove udžbenike bio novi pravopis prilagođen kočijaškom jeziku ministra prosvjete i novosadskoj nostalgiji. Poveznicu s povijesnim mojim razmatranjem u uvodu rubrike vidim u udžbenicima povijesti koje još nisam vidio, ali najava da su "ispravljene neke netočnosti i drugo", daje mi do znanja da će hrvatski đaci učiti Jovanovićevu povijest – do izvanrednih izbora.nostalgiji. Poveznicu s povijesnim mojim razmatranjem u uvodu rubrike vidim u udžbenicima povijesti koje još nisam vidio, ali najava da su "ispravljene neke netočnosti i drugo", daje mi do znanja da će hrvatski đaci učiti Jovanovićevu povijest – do izvanrednih izbora.

Ostali udžbenici (osim povijesti i hrvatskoga) nisu jovanovićima bili zanimljivi, pa su doživjeli tek dizajnerske preinake. Riječ je, znači, o drskom činu kojim se nesretnim hrvatskim roditeljima izbija iz džepa i do tisuću i pol kuna u općoj neimaštini i očaju, samo zbog hira jednog sociopata koji na hrvatskoj djeci liječi svoje kočijaške i ine hemunge. Riječ je o razbojništvu s državne razine, jer su "stari" udžbenici mogli biti u uporabi sve dok se financijska situacija roditelja ne popravi (ako ikad). Ako ima u starima kakvih netočnosti, nastavnik je mogao na to upozoriti djecu i stvar riješena.

Ta je priča samo djelić nasilja režima nad narodom. Režima koji uništava Hrvatsku, hrvatsko gospodarstvo, prosvjetu, kulturu i posebno hrvatski jezik, uzima roditeljima djecu da bi ih odgajao u svojem svjetonazoru, a od roditelja traži samo da plaćaju poreze (i "nove" udžbenike) i da šute.

Hrvatsko školstvo treba sveobuhvatnu reformu da bi Hrvatska preživjela i prilagodila se vremenu, ali takvu reformu ne može ni smisliti ni provesti nitko iz nenarodnoga i uz to nesposobnog režima.

Eutanazija djece

Portalima kola peticija upućena belgijskom kralju Philippeu da ne potpiše grozan zakon što ga je donio belgijski parlament, zakon koji dopušta liječnicima da usmrte djecu "ispod 18 godina" ako su smrtno bolesna.

Ako sam dobro pročitao, liječnici trebaju pitati djecu žele li umrijeti. Trebaju postavljati djeci pitanje koje djeca ne razumiju niti mogu razumjeti, jer još nisu shvatila ni život oko sebe ni pojam života uopće, pa kako mogu razumjeti smrt.

Naoko plemenita ideja da se djeci u terminalnoj fazi na taj način skrate muke – uz njihov "pristanak" – s pravom je podigla na noge europsku javnost koja eutanaziju u bilo kojoj dobi čovjekovoj u velikom dijelu odbacuje.

Belgijci koji se protive drastičnom zakonu, uzdaju se da je aktualni kralj na tragu svoga ujaka kralja Baudouina koji se svojedobno protivio liberalizaciji abortusa.

Pristaše ničim ograničenoga pobačaja zdravoga nerođenog djeteta mogli bi još predložiti da se i taj čin podvede pod eutanaziju te tako izbjegnu polemike oko abortusa. Takvo dijete ne treba ni pitati želi li biti usmrćeno.

Sjeverni pravac

Opažam potpunu dezorijentiranost u pogledima na život, ne samo ljudski. Onaj slučaj s usmrćivanjem žirafe pred gomilom djece, također dolazi sa sjevera Europe. Što se to djeci htjelo pokazati, što im je bilo poručeno? Da se "suvišna" mlada žirafa može ubiti i raskomadati, što i može i ne mora biti poruka da se tako može postupiti i sa "suvišnim" ljudima, starim i mladim, bolesnim i zdravim. Poruka da život ne znači ništa. Tako se kultura smrti u klasičnom smislu nadopunjuje novim senzacijama.

Je li to priprema novih naraštaja za stravičan svijet prenapučenoga planeta. Je li to indoktrinacija usporedna s pokušajima antropološke diverzije tzv. rodne ideologije koja je i sama atak na život jer propagira istospolne veze koje ne mogu stvoriti život. Jest.

Uz tu futurističku viziju švercaju se pedofili koji ne razmišljaju na tako duge staze, ali osjećaju da "vizionari" rade za njih. U osamdeset posto slučajeva homoseksualnost je krinka za najordinarniju pedofiliju koja je upravo u fazi puzajuće legalizacije, o čemu svjedoči pritisak na vlade mnogih zemalja da se dob mladih ljudi s kojima je seksualni čin nekažnjiv – spusti do granice od četrnaest godina, zatim će biti vjerojatno dvanaest, pa deset...Ništa od toga nije nevjerojatno i to zato što su pedofili već na ključnim mjestima gdje se donose zakoni.

Farsa s pločama

Nastavlja se skidanje ploča u Vukovaru, vrlo dobro. Dok se broje do sada skinute ploče, a bit će više od dvadeset, dotle Leko u Saboru broji potpise i to već nekoliko mjeseci. Ne ide PločeDa Josipović, Milanović i Leko znaju nešto o povijesti, o knjigama i o pločama, ne bi im Srbijanci mogli podvaliti Micića niti bi crveni baruni tako tvrdoglavo inzistirali na dvojezičnim i dvopismenim pločama u Vukovaru protiv kojih sada dižu glas i oni Srbi koji su sudjelovali u obrani Vukovara – a da se o njima previše ne govori upozorio je još Tromblon prije koju godinumu od ruke, u čemu je sličan svojima iz Vlade koji ne znaju nabrojiti više od 21. Kada dođu do 21 onda broje ispočetka, a za svakih novih 21 stavljaju recku. Jest glupo ali je efikasno, samo što dugo traje.

Eto, čitam negdje da se pojavila sjajna knjiga o "Sibinjskim žrtvama", o onim ubijenim hrvatskim seljacima iz Sibinja, Oriovca i drugih brodskih naselja u vremenu diktature Karađorđevića. A kako je sve počelo? Tako da je velikosrpska režimska banda postavila na općinske zgrade dvopismene ploče, a hrvatski seljaci rekli da ne trebaju "table s dva slova".

Da Josipović, Milanović i Leko znaju nešto o povijesti, o knjigama i o pločama, ne bi im Srbijanci mogli podvaliti Micića niti bi crveni baruni tako tvrdoglavo inzistirali na dvojezičnim i dvopismenim pločama u Vukovaru protiv kojih sada dižu glas i oni Srbi koji su sudjelovali u obrani Vukovara – a da se o njima previše ne govori upozorio je još Tromblon prije koju godinu (Da, gdje se izgubio Tromblon, što je s njim?).

Glede Sibinjskih žrtava – pa zar se nije već gotovo ponovila ista priča kada je nehrvatski policajac teško ranio hrvatskoga branitelja u Vukovaru, nedavno.

A referendum "o ćirilici" će biti održan kad-tad, jer su protivnici stjerani u kut kao štakori (da citiram Putina) – puna su im usta pravne države, a kada pravna država treba djelovati po pravu, po Ustavu i po zakonu i u ovom i u svakom slučaju, nastaje konsternacija, plač i lelek srbofila i jugofila na (trenutnoj, ne zadugo) vlasti u Hrvatskoj.

Jugofilija naša stoljetna

Hrvatski srbofili i nisu toliko iskreni srbofili koliko su iskreni jugofili, pa im je srbofilija samo sredstvo za oživljavanje neprežaljene Jugoslavije. Naučili nisu nikada ništa a ni ne će, te zato ne smiju nikada biti na vlasti u Hrvatskoj. Da su nešto učili, da su samo malo gulili klupe hrvatske povjesnice, mogli su recimo posegnuti za prijevodom knjige "Zlatarovo zlato" na srpski, godine 1892. Ja sam znao da taj prijevod postoji, da je tiskan na ćirilici, da se može naći u Sveučilišnoj, ali ga donedavno nisam imao u rukama.

Evo kako Šenoa zvuči na srpskom: "Na izmaku šesnaestoga veka, za kraljevanja Maksimilijana II, a banovanja vladike Đorđa Draškovića nizahu se oko crkve sv. Marka oniske daščare..." I tako dalje. Na srpski je preveo D.M. Ćorić koji je i nakladnik, ali i pisac vrlo dirljivog predgovora koji počinje ovako: "Pružajući čitalačkoj publici ovo remek delo darovitog pisca Avgusta Šenoa, smatram za potrebno da progovorim nekoliko reči o životu i radu ovog književnog velikana naše braće Srba katoličke vere."

U nastavku predgovora Ćorić se obara na sve one koji su "razdelili Srpstvo" te kaže: Oni stvoriše, oni izmisliše i zapisaše istoriju nekakvog hrvatskog naroda, hrvatskih careva i kraljeva, hrvatskih junaka..."

Pisano je to godine 1892. Nije prošlo predugo vremena, a Hrvati uđoše u zajedničku državu sa Srbijancima, koja se potom nazvala Jugoslavijom i pod tim imenom – s kratkim prekidom – a s istim velikosrpskim karakterom trajala do 1990. odnosno 1991. Te i dan-danas imamo među sobom dvadesetak posto što vidljivih što nevidljivih izdajnika koji bi upravo takvu državu rado obnovili.

Dr. Adalbert Rebić

Sve ili gotovo sve je o dr. Rebiću rečeno u nekrolozima prošastih dana, da je bio sjajan poznavatelj Biblije, da je sjajno poznavao hebrejski, aramejski i grčki, da je sjajno obavio posao u vrijeme kada je predsjedao Vladinim uredom za prognanike i izbjeglice, a bilo je tih nesretnika u jednom trenutku i mnogo više od pola milijuna, vjerojatno bliže milijunu.

S dr. Adalbertom Rebićem susretao sam se u ratnim godinama – uvijek je bio pribran i zabrinut, ali ne i očajan, vjera mu je davala snagu. Gdje je sve bio i što je sve prošao, nisam tada znao, svatko je znao svoje. Kada se poslije rata povukao s "položaja" na kojemu mu nitko nije zavidio, viđao sam dr. Rebića samo na ekranu gdje se ponekad pojavljivao. Sve do onih godina, počam od 2006. kada smo mi u HKV-u (moderator Milan Vuković) počeli organizirati skupove u potporu istini o Domovinskom ratu, Gotovini i Markaču.

Tada je nastupio i dr. Adalbert Rebić s dragocjenim tekstom sjećanja na 1995. i srpske kolone koje su odlazile iz Hrvatske. Ta su sjećanja, zabilježena vjerojatno u realnom vremenu, toliko precizna i puna podataka, imena osoba i dijaloga, da bi samo ona bila dovoljna za oslobađanje hrvatskih generala, jer je iz teksta posve razvidno da nikakvih progona Srba nije bilo i da su oni – indoktrinirani, zaluđeni pozivima svojih vođa – sami nastojali što prije napustiti Hrvatsku, a tu su njihovu namjeru podupirali i predstavnici "međunarodne zajednice". Tekst je objavljen u jednom od zbornika HKV-a o "zajedničkom zločinačkom pothvatu" u vrijeme kada su hrvatski generali čamili u Haagu.

Hateve i njegovi junaci

Naime, Teršelička i Z. Pusić. Dugo nije viđeno da je netko tako dugo držan na ekranu, a da ništa nije rekao, samo lamatao rukama i kršio prste poput šarmantne Teršeličke i muževnog Zorana Pusića. Eto što je HATEVE, odnosno na što se srozao – da beskonačno drži na ekranu svoje ljubimce i onda kada više doista nemaju što reći.

HTVNaime, Teršelička i Z. Pusić. Dugo nije viđeno da je netko tako dugo držan na ekranu, a da ništa nije rekao, samo lamatao rukama i kršio prste poput šarmantne Teršeličke i muževnog Zorana Pusića. Eto što je HATEVE, odnosno na što se srozao – da beskonačno drži na ekranu svoje ljubimce i onda kada više doista nemaju što reći. Valjda su govorili o ustašama, kao i obično. Za to dobivaju masne pare iz proračuna i sivih inozemnih fondova, u vrijednosti nekoliko od onih automobila zbog kojih su blesavi ministri s pravom dobili po gubici.Valjda su govorili o ustašama, kao i obično. Za to dobivaju masne pare iz proračuna i sivih inozemnih fondova, u vrijednosti nekoliko od onih automobila zbog kojih su blesavi ministri s pravom dobili po gubici.

A ne bi HATEVE ni riječi progovorio o knjizi Igora Vukića "Hrvatske kontroverze", gdje se jasenovačke (i nadalje tužne) brojke svode u vjerojatno realne okvire. Pa tako od velikosrpskih 700.000 i srednjehrvatskih 70.000 dolazimo pomalo do znatno nižih brojaka, koje će valjda biti istinite. Za neokomunističku klatež koja sada vodi INFO HATEVE (hrt) ta bi spoznaja bila ravna izdaji svojih (ne samo historiografskih) otaca. Pa kada i nove, realne brojke (ne brojke, o ljudima se radi!) postanu podatkom za udžbenike, i tada će ostati vječni misterij koliko je Hrvata ubijeno u Jasenovcu između 1945. i 1947.

Zavjet šutnje vlada među komunistima i neokomunistima, najveće masovne grobnice (60.000 Hrvata samo kod Maribora) još nisu istražene i vjerojatno nikada ne će biti, hrvatski civili i vojnici bačeni u rudarska okna, itd.

Neku večer slušam sjećanja vrlo otmjene starije gospođe koja se vratila iz iseljeništva. Kao djevojčica nosila je hranu domobranima koje su komunisti držali na nekom požeškom imanju, nosila je ona jer se odrasli nisu usuđivali. Jednoga jutra domobrana nije bilo, samo su nasred dvorišta bile nabacane njihove odore.

Kada se vratila iz iseljeništva kamo je otišla šezdesetih, vratila u vrijeme već samostalne hrvatske države, pokazala je našim istražiteljima mjesto na kojemu su vjerojatno zemni ostatci ubijenih domobrana – i doista, iskopavanja su pokazala da je ondje masovna grobnica. Jedno od tisuću takvih, nevelikih grobišta koje su predstraže onih velikih, nestvarno stravičnih (Kočevski Rog, itd).

Četiri ljeta Ive Josipovića

Josipović proslavio četiri godine na predsjedničkom mjestu na kojemu se nije proslavio. I počeo je loše već na prvom koraku kada je nonšalantno preskočio ključne riječi prisege, pa je de jure cijeli njegov mandat JosipovićJosipović proslavio četiri godine na predsjedničkom mjestu na kojemu se nije proslavio. I počeo je loše već na prvom koraku kada je nonšalantno preskočio ključne riječi prisege, pa je de jure cijeli njegov mandat nelegitiman. Na to bi se zaboravilo, i ja bih prešao preko toga da nije u nastavku pokazao kako preskakanje nije bilo slučajno. U čemu se sastojalo njegovo predsjednikovanje? Naoko u nastojanju da svakom loncu bude poklopac, pa smo tako dobili predsjednika-komentatora svakodnevnih zbivanja, i to u vrijeme kada su mnogi vrsni novinari bez posla pa im eto oduzima kruh.nelegitiman. Na to bi se zaboravilo, i ja bih prešao preko toga da nije u nastavku pokazao kako preskakanje nije bilo slučajno. U čemu se sastojalo njegovo predsjednikovanje? Naoko u nastojanju da svakom loncu bude poklopac, pa smo tako dobili predsjednika-komentatora svakodnevnih zbivanja, i to u vrijeme kada su mnogi vrsni novinari bez posla pa im eto oduzima kruh.

I to bi bilo podnošljivo i smiješno, da iza tih neobvezatnih lijepo sročenih rečenica koje ne znače ništa i ne pomažu nikome ne postoji tamna zona u kojoj djeluje okružen savjetnicima poput Dejana Jovića ili Saše Perkovića, te jedini put kada se na toj blijedoj figuri pojavilo nešto kao emocija bijaše žustra obrana ljubimaca koji mu dobro vode što vanjsku londonsku, što unutarnju udbašku politiku, a posebno jugoslavensko regionalnu.

Ako u Hrvatskoj nije popularan osim u izmišljenim anketama, dobro je plasiran u BiH gdje ga u kafanama nazivaju Ivo Konglomerat. Jeste li ga čuli da što povoljno kaže o Hrvatima u BiH, jeste li ga uopće čuli da se on – svakom loncu poklopac – javio za riječ u svezi s nemirima u FBiH? Osim što je rekao da je to – unutarnja stvar BiH, a to je kao da ja kažem da su Hrvati unutarnja stvar muslimana. O bezmjernoj ljubavi prema Srbiji da i ne govorim, a i ne moram jer je jedan od srbijanskih ratnih monstruma iz Haaga rekao mnogo ljepše no što ja mogu . Komentirajući dolazak Nikolića u Zagreb, taj je četnik kazao da uživa što će četničkom vojvodi odati počast ustaška počasna garda.

Nego, budući da je Hrvatska krajnje čudna zemlja, a Hrvati neobični ljudi, može se dogoditi da Josipovića izaberu i na sljedećim predsjedničkim izborima. Ako su dvaput birali Mesića (uz veliku inozemnu i inostranu potporu, da ne velim uz odlučujući inženjering koji će jednoga dana biti bjelodan), zašto ne bi i Josipovića? Pa jesu Hrvati zmije jedne kad imaju tako opak smisao za humor. Crni humor, naravno, a što drugo oni mogu.

Kada ih pitate kakvog profila mora biti tako visokopostavljeni državni službenik, oni će vam odmah izrecitirati: treba biti s lijeve strane, iz komunističke familije, agnostik ili ateist svejedno, mora biti srbofil, anglofil, ljubitelj regiona i svirati klavir. Onda se svi smiju sljedećih pet godina. Jer se naš narod voli zabavljati. Zato nas Hrvate ništa ne može uništiti, gospođe i gospodo.

Njemački film

Gledao sam njemački film "Moje balkansko vjenčanje". Izdržao petnaest minuta. Koliko sam vidio, Njemica dolazi na Balkan udati se za Balkanca koji se zove Hrvoje. Taj Hrvoje živi u Rovinju, koji je valjda simbol Balkana. I tako dalje. Domaći ljudi su muljatori i čudno izgledaju. Još da je kamera uhvatila Damira Kajina, sve bi bilo i puno poraznije.

Mali ribolov

Zabrana tzv. maloga ribolova samo je jedna je od velikih svinjarija koje se događaju u zadnje vrijeme. Hrvatu koji živi uz more ni jedna od mnogih tuđinskih vlasti nikada nije zabranila da isplovi u barci i uhvati ribu za sebe i obitelj. Njemu je to kao kopnenom Hrvatu izlazak u vrt iza kuće da ubere paradajz, za svoje potrebe. Je li sljedeći korak zabrana branja bilo čega u vlastitom vrtu? Moja preporuka: lovite dalje, boduli, kao što ste radili i prije i poslije Hektorovića i njegovih prigovaranja. Neka se svatko bavi svojim poslom, jer ovo je hrvatsko more. Ribarite! Ne slušajte bagru i bagrine zabrane.

Tužba protiv Srbije

Ipak nije povučena (jer znaju vukači što bi se dogodilo da jest), ali se sa strane službene hrvatske politike kukuklimavaca već unaprijed relativiziraju šanse na uspjeh, te Orsat Miljenić dok još nije otvorena ni prva stranica – govori o slabim izgledima, a Josipović dvoji jesu li srpski zločini u agresiji na Hrvatsku dostigli "kvalitetu genocida". Tako o tužbi naši kvalitetni kadrovi.

Nisam vidio, ne znam

Što nisam vidio? Nisam vidio da je HTV priopćio javnosti o zbivanjima u Hrvatskom saboru kada je nekoliko zastupnika krajem tjedna povuklo pitanje hrvatskoga entiteta u BiH. Možda jest, ali sigurno nije u dnevnicima, koje nastojim pratiti. A bilo je zanimljivo jer je onaj nesretnik Nedžad Hodžić koji je nedavno skupa s Pupovcem izmislio neku priglupu i namještenu aferu, sada skočio kao oparen na samu pomisao o hrvatskom teritoriju u BiH koji je po njemu nemoguć jer je i taj valjda rezerviran za muslimane. "Vi crtate karte", vriskao je manjinac, "uplićete se u unutarnje stvari BiH." Samo što nije spominjao salvete. (Leko je tu dobro odigrao, puštajući raspravu i otklanjajući tezu o uplitanju.)

Tako dakle, dok mi u Hrvatskoj bošnjačko-muslimanskoj manjini osiguravamo takva prava da se cijela Europa čudom čudi, manjinac musliman u Hrvatskom saboru zastupa bošnjački imperijalizam u FBiH i tlačenje Hrvata. Ma doista, kada jednom bude došlo do velike, sveobuhvatne promjene hrvatskoga Ustava, stvari ćemo posložiti kako Bog zapovijeda a imamo uzore i u zemljama poput Francuske. Na primjer. Meni bi to bio prisan posao jer sam rođen 14. srpnja.

Goran Babić

Objavio "Jutarnji" razgovor s njim, s Babićem. Ostao je kao što je bio, zamrznut u komunističkom vremenu, u orjunaškoj zatucanosti i protuhrvatstvu a osobito naravno u ljubavi prema Katoličkoj crkvi (zato gotovo bolje od mene zna imena svih hrvatskih biskupa). Jedino što je u tom intervjuu vrijedilo jest naslov koji poručuje da se Babić, Goran naravno, nikada ne će vratiti u Hrvatsku.

Pa i ne treba, jer su u Hrvatskoj njegovi sljednici koji i bolje od njega obavljaju poslanje: Dežulović, Jergović, Tomić, Pavičić (J), itd. I dobro zarađuju pritom. Peta kolona radi iz petnih žila i takav predan rad u Hrvatskoj treba biti lijepo honoriran, što je naša tradicija. Micić umre, eto G. Babića, G. Babić nestane iz Hrvatske, eto ...već spomenutih. Pa ako su V. Ivančić i bratija Feralova siročad, spomenuti su opštejugoslavenska siročad i jamac tradicije.

A mi smo Hrvati kršćanska nacija, katolički narod, mi se brinemo za siročad. Ništa im ne smije faliti. Dok "obični" novinar zarađuje tek toliko da veže kraj s krajem, ili ni toliko, plaćeni ubojice među njima žive kao bubrezi u loju. Tačno tako.hr

Pa ipak! Autor intervjua, neki Markovina, ne samo da se ne distancira od Gorana nego čitateljima daje do znanja da je na istoj valnoj duljini, te postavlja ovakvo pitanje: "Kako se odnosite prema činjenici svojevrsne rehabilitacije ustaške države u Hrvatskoj devedesetih godina?"

Dok listam novine na semaforu, s plakata me gleda Lepa Brena koja nastupa, piše, u Krnjaku pokraj Karlovca. Kao da mi ne znamo gdje je Krnjak. Ali će da dođu iz drugih bratskih republika, pa da ne traže. Za Karlovac znaju, njega su godinama granatirali.

Konvencija SDP-a

Ne znam zašto je SDP-u konveniralo da održi konvenciju usred fašničkih dana u veljači, ali sve se lijepo poklopilo. Maskirani u profesionalne političare, nesposobni diletantni pričali su viceve o svome radu, redu i rastu. No simptomatično je da se publika u dvorani, esdepeovska, nije smijala, a samo je ponekad vrlo mlako zapljeskala. Nije bilo one prave fašničke atmosfere. Nju je pokušala podići HNS-ova Vesna Pusić tvrdnjom da je ovo najbolja Vlada u povijesti, ali čak ni to nije izazvalo provalu veselja. Samoborska Sraka ipak je bezmjerno duhovitija.

Baš sam pozorno promatrao skamenjena lica iza govornice i bilo mi je jasno da je ta partijska konvencija definitivan kraj incidenta koji se zove Kukuriku koalicija. Izvanredni izbori su na pragu jer je odavno prijeđen prag inače nevjerojatne tolerantnosti hrvatskoga naroda. Slava Ukrajini.

Hrvoje Hitrec