Nasilje nad hrvatskom kulturom

Ministrica kulture Andrea Zlatar Violić bez ispaljenoga je metka predala hrvatsku kulturu siromaštvu i umiranju, pristajući da se za kulturu odvaja sramotni postotak (0,49 ). Tim je činom nekulturna koalicijska Vlada Zorana Milanovića poručila hrvatskoj javnosti da joj kultura nije zanimljiva, što je izazvalo reakcije s desne i lijeve strane, jer i (makar tanki) lijevonasađeni kulturni djelatnici pomalo razumijevaju što se događa. A događa se svojevrsni kulturocid, planiran u vrhu aktualne vlasti i podržavan od klateži koja se uhljebila u Ministarstvu kulture kamo je dospjela po crti pripadnosti HNS-u i uglavnom anonimnom (ne)kulturnom podzemlju.

Vrlo je simptomatičan napis koji je pojavio na jednom blogu ili portalu, iz pera upućene osobe, kao reakcija na rezultate natječaja za javne potrebe u kulturi RH. Mnogi su razočarni rezultatima, mnogi i bijesni. "Nemalo iznenađenje u javnosti izazvalo je višestruko povećanje subvenciju privatnom festivalu Ulysses Theatre", kaže se. Taj ljetni brijunski teatar vodi Rade Šerbedžija. Enormna svota koju mu – valjda u ime hrvatskih građana - dodjeljuje Ministarstvo kulture RH – obznanjena je upravo u vrijeme kada se u tisku podsjeća na "ratni put" toga glumca.

Ulysses"Nemalo iznenađenje u javnosti izazvalo je višestruko povećanje subvenciju privatnom festivalu Ulysses Theatre", kaže se. Taj ljetni brijunski teatar vodi Rade Šerbedžija. Enormna svota koju mu – valjda u ime hrvatskih građana - dodjeljuje Ministarstvo kulture RH – obznanjena je upravo u vrijeme kada se u tisku podsjeća na "ratni put" toga glumca."Dakle", veli se u napisu, u svoje trinaesto ljeto šarolika ekipa festivala kojega sami nazivaju poželjnim umjetničkim doživljajem i čija je siva eminencija već jedanaest godina svemoćni Duško Ljuština, dobit će od države 800.000 kuna, što je u odnosu na prošlu godinu trostruko povećanje." Taj drski potez ne pada na dušu Vijeću za dramsku umjetnost, nego osobno ministrici Zlatar Violić koja je iznos odobrila nakon trijeznoga razmišljanja i vjerojatno pod pritiskom svoje političke družbe.

Nadalje se u tekstu objašnjava da će brijunski hohštapleri imati samo jednu premijeru, kao i obično, te nekoliko repriza. Za autorske honorare planiraju potrošiti gotovo milijun kuna, a za prijevoz pola milijuna. Istodobno je Varaždinskim baroknim večerima dano 700.000 kuna, Osorskim glazbenim večerima 600.000, a Međunarodnom dječjem festivalu 600.000. Od Ulyssesa zaslužnoga Rade Šerbedžije "jače" su samo Dubrovačke ljetne igre i Splitsko ljeto.

PrenemaganjaAli! Brijunska kazališna prenemaganja na poludiletantskoj razini financiraju još, dodatno, Grad Zagreb, Istarska županija, turističke zajednice i Ministarstvo obrane Republike Hrvatske (!), potonje valjda subvencioniranim prijevozom protokomunističkih i uopće jugoslavenskih političkih i inih sudionika i gostiju – kao nagradu za Šerbedžijine zasluge u obrani hrvatske države a posebno Vukovara.Ali! Brijunska kazališna prenemaganja na poludiletantskoj razini financiraju još, dodatno, Grad Zagreb, Istarska županija, turističke zajednice i Ministarstvo obrane Republike Hrvatske (!), potonje valjda subvencioniranim prijevozom protokomunističkih i uopće jugoslavenskih političkih i inih sudionika i gostiju – kao nagradu za Šerbedžijine zasluge u obrani hrvatske države a posebno Vukovara.

Prvi put od nastanka države, kaže se u citiranom napisu, hrvatski će porezni obveznici za jedan p r i v a t n i festival izdvajati više nego za čak tri nacionalna. Jedini festival hrvatske drame (Marulićevi dani) financiran je sa samo 370.000 kuna, znači više nego upola manje od Šerbedžijinog. Opatijski festival (FEN) nezavisnoga kazališta, sjajno vođen i doista golem prilog hrvatskoj kulturi u cjelini – dobio je 50.000 kuna.

U čemu je stvar

Autorica napisa objašnjava nakaradnu logiku navedenih potpora novim zanosnim savezom ministrice Zlatar i Grada Zagreba u kojemu stoluje i kadrovira u kulturi – producent brijunskog festivala, naime Duško Ljuština. Uz Ljuštinu kao producenta priželjno rade za Radu zaposlenici Kerempuha i sljedeći ljudi: Nenad Stazić, zastupnik i potpredsjednik Hrvatskoga sabora koji se ljeti pretvara u neku vrst recepcionera (brine se za smještaj), njegov brat Nenad Stazić (šank), te članice njihovih obitelji ili kumstvom povezanih osoba, od kojih je jedna zadužena samo za animiranje elitnih figura aktualne koalicije.

To društvo autorica napisa objašnjava javnosti kao piramidu javno-privatnog partnerstva na hrvatski način: producent jednoga od najskupljih hrvatskih festivala zapravo je ravnatelj javnoga kazališta, osoba zadužena za smještaj (1 euro za noć) zastupnik je Hrvatskoga sabora, a šankom ravna ravnatelj drugoga javnog (zagrebačkog) kazališta.

Pljuska hrvatskoj (ne samo) kulturnoj javnosti

Zahvaljujem autorici napisa na podatcima i analizi. Ono što ona nije izrekla, učinit ću ja, kako bih dokazao da ovaj skandal nije slučajan. Uklapa se u opću i očitu agresiju na hrvatsku kulturu u službi zapadnobalkanske, dotično jugoslavenske ideje. Po većini svojih sudionika, umjetnika i "umjetnika", vodstvu toga privatnog festivala i podržavateljima, kao i publici, brijunski privatni festival je jugoslavenski projekt koji se više od desetljeća održava na valjda eksteritorijalnom području prekrasnoga otoka (otočja) s upravo kolosalnim turističkim potencijalom – otočja koje hrvatska država nikako ne zna "staviti u funkciju" pa dobar dio besplatno daje Radi Šerbedžiji.

Besplatno? Ne samo besplatno, nego da država još i donira svotama o kojima javni festivali mogu samo sanjati, uključujući ne samo spomenuti opatijski nego i BrijuniTu se okuplja tzv. visoko lijevo društvo hrvatsko koje je također proviđeno jugofilnim osjećajima (i namjerama), sve je na razini, ne motaju se tu siromašna vukovarska djeca niti si hrvatski radnik može priuštiti ljetni odmor – jer za njega nema sobe po jedan euro ni noćni ni dnevni. Tu se ne mogu naći hrvatski branitelji kojima je država – da nije tako bijedno nakičena izdajicama i sličnom gamadi – baš na Brijunima (dok ne budu "stavljeni u funkciju" a i trajno) trebala sagraditi rehabilitacijsko središte, pa možda (sigurno) ne bi bilo toliko samoubojstava.riječki. Ni lokacija naravno nije izabrana slučajno – tu šeće Titova sablast uz koju su vezane sadašnje nostalgične priče, tu je Istra gdje se šerbedžije osjećaju bolje nego u ostatku Hrvatske jer je po njima "Istra nešto drugo", tu se osjećaju sigurnijim svi oni jugoslavenski namjernici, tu se bez obzira može pjevati "Marš na Drinu".

Tu se okuplja tzv. visoko lijevo društvo hrvatsko koje je također proviđeno jugofilnim osjećajima (i namjerama), sve je na razini, ne motaju se tu siromašna vukovarska djeca niti si hrvatski radnik može priuštiti ljetni odmor – jer za njega nema sobe po jedan euro ni noćni ni dnevni. Tu se ne mogu naći hrvatski branitelji kojima je država – da nije tako bijedno nakičena izdajicama i sličnom gamadi – baš na Brijunima (dok ne budu "stavljeni u funkciju" a i trajno) trebala sagraditi rehabilitacijsko središte, pa možda (sigurno) ne bi bilo toliko samoubojstava.

A hoće li koji branitelj okrenuti samokres prema sebi kada sve ovo saznaje i čita? Kada čita da država gladi peruškom glumca koji je u ratu bio na području tada neprijateljske zemlje, koji je štoviše za srbijansku kinematografiju snimao film s kadrovima sravnjenog Vukovara pod čijim su ruševinama još dogorijevali leševi hrvatske djece o kojoj se ne pišu drame i ne izvode, nego razni frljići pokušavaju "osvijestiti" Hrvate postavljanjem na daske slučaja Zec.

Stožer branitelja Jugoslavije

Tako eto postoje sada dva stožera na različitim stranama hrvatske zemlje – onaj hrvatskih branitelja u Vukovaru i ovaj Šerbedžijin, jugoslavenski, na Brijunima. Onaj vukovarski izaziva užas aktualne političke klateži, na taj stožer šalju StožeriTako eto postoje sada dva stožera na različitim stranama hrvatske zemlje – onaj hrvatskih branitelja u Vukovaru i ovaj Šerbedžijin, jugoslavenski, na Brijunima. Onaj vukovarski izaziva užas aktualne političke klateži, na taj stožer šalju se astronautski opremljeni specijalci, taj stožer s punim pravom i povijesnom odgovornošću ne želi ćirilicu i srpski jezik u Vukovaru, taj je stožer u ovom trenutku nositelj ne samo hrvatskoga dostojanstva nego i nositelj hrvatske državnosti. Upravo tako.se astronautski opremljeni specijalci, taj stožer s punim pravom i povijesnom odgovornošću ne želi ćirilicu i srpski jezik u Vukovaru, taj je stožer u ovom trenutku nositelj ne samo hrvatskoga dostojanstva nego i nositelj hrvatske državnosti. Upravo tako.

I usprkos onoj šutljivoj hrvatskoj želatini, političkoj nezrelosti i nesposobnosti da uđe ispod kože svakoj pojavi koja nosi protuhrvatske strjelice, i usprkos vladajućoj klateži koja i preko kulture (posebno preko kulture) radi na obnovi Jugoslavije, i usprkos srpskoj komponenti koja ne prestaje rovariti, i usprkos srbijanskim apetitima koji se libe otvoreno posezati za Vukovarom kao "srpskim gradom". U takvim naporima oni koje bi Hrvatska trebala držati na dlanu kao kap vode moraju slušati sve drskije izjave ministra branitelja koji je šutio kada su specijalci upali u Vukovar, koji vrijeđa ne samo Stožer nego i sve hrvatske branitelje, ali i onih gotovo 700.000 ljudi koji su potpisali da žele referendum o ćirilici u Vukovaru i ne samo u Vukovaru, i koji im u Vukovar namjerava poslati – koga? Šerbedžiju.

Znači: službeni posjet šefa jugoslavenskog nazovi teatarskog stožera dolazi u posjet Stožeru hrvatskih branitelja i vodi Angelinu. Kamo? Po Matiću, vodi ju na Ovčaru. Bilo bi dobro da joj Šerbedžija pokaže gdje su snimani kadrovi "Dezertera" snimani za srbijansku stranu. I da joj objasni noviju povijest, uz pomoć udžbenika po kojima uče srpska djeca u hrvatskom Podunavlju, a u kojima nema srpske agresije.

Pridružit će im se i Fred Matić koji na napokon shvatio kako je sve počelo: da su ovi isti ljudi iz Stožera i prije rata huškali, pa tako izazvali tragedije... Da, Šerbedžija kao vodič po Vukovaru i okolici – to je Matićev plan. U odmorima između bedekerskih pojašnjavanja, Šerbedžija bi trebao objasniti Angelini i storiju o huškačima na jugu Hrvatske. No svakako treba prešutjeti onaj kadar koji sam odavno opisao a svjedok je kaskader, da je naime filmski glumac 1990. ili već početkom 1991. u Zagrebu, za vrijeme snimanja, a nesvjestan svjedoka, rekao srbijanskom kolegi: "Uzet ćemo im Dalmaciju".

Jugoslavija na svim vratima

Samo politički slijepci ne vide na koje se sve načine pred (poluotvorenim) očima hrvatske javnosti radi na oživljavanju Jugoslavije. Nije u toj falangi tek prodavač šerbeta niti je najvažniji, nije samo Dejan Jović koji brifira svoga gazdu ordinarnim idejama jugoslavenstva odnosno velikosrpstva. Dok završavam ovaj napis gledam jednim okom kako se "hrvatski i srpska strana" nadmeću u virtualnoj izborničkoj igri – naime, kako bi izgledala jugoslavenska nogometna reprezentacija da u lipnju nastupi na svjetskom nogometnom prvenstvu.

I oni to ozbiljno - bune se iz Zagreba zašto nema ovog ili onog igrača, ne shvaćajući da su upali u četničku zamku, ili je taj zov divljine još doista snažan. Dvadeset i tri godine nakon srpske i srbijanske agresije na Hrvatsku! Tako se i preko športa, a ne samo kulture podgrijava otrovna juha i zaziva novo novo zlo na javnosti manje prepoznatljive načine, dok "čista" politika grabi ravnom cestom prema Beogradu – onom istom cestom po kojoj je srbizirana jugosoldateska 1991. trebala stići do Zagreba. Ali nije.

Rasula se i sasula osvetničku mržnju na Vukovar, okupirala trećinu Hrvatske i poubijala petnaest tisuća Hrvata, od toga trećinu u Vukovaru. Branitelje, civile, žene i djecu. Masakrirala Škabrnju – civile, žene i djecu. Granatirala nezaposjednute hrvatske gradove i sela, ubijala i iz daljine civile, žene, muškarce i djecu – samo u nekoliko dana u Slavonskom Brodu desetero djece ili više. Izvršila je ta soldateska pojačana "domaćim" četničkim kokošarima i genocid i kulturocid, palila kazališta, knjižnice, škole, bolnice, crkve i samostane, gađala Šibensku katedralu i stari Dubrovnik.

RadeU Zagreb se vratio pri svršetku devedesetih, ali je naletio na tvrdo i pokupio se, a kada su njemu bliski neokomunisti opet stigli na vlast, ušao je na velika vrata i dobio sve što je tražio, pa zatim i u vrijeme hadezeove povijesne zabune i naravno još više u doba Milanovića i Josipovića – u svim tim razdobljima pažen i mažen od srpskohrvatske komponente koja je uspjela izravno ili neizravno zavladati hrvatskom kulturom ili onim što je od nje ostalo, cinično se preko zaposjednutih ustanova i medija rugajući "nacionalistima", znači hrvatskim domoljubima među kojima su i perjanice hrvatske kulture.Gdje je tada bio Šerbedžija? Zašto nije bio u Satniji hrvatskih umjetnika, zašto nije bio sa Svenom Lastom i Mirom Međimorcem u Sunji? Zašto nije bio barem u nekom zagrebačkom podrumu kamo su se ljudi sklanjali za zračnih uzbuna, da barem nekako pokaže solidarnost s Hrvatima? Bio je u Srbiji, u Beogradu iz kojega su kretali tenkovi na Zagreb.

Snimao za takvu Srbiju. Nije mogao prosvjedovati jer bi stradao? Može biti, ali da je ostao u Zagrebu, to bismo mu omogućili, vrlo rado. Da prosvjeduje. A je li mogao prosvjedovati kada je napustio Beograd i uputio se ne znam kamo, svakako ondje gdje je mogao podići glas protiv razaranja Hrvatske i kulturocida – a nije.

U Zagreb se vratio pri svršetku devedesetih, ali je naletio na tvrdo i pokupio se, a kada su njemu bliski neokomunisti opet stigli na vlast, ušao je na velika vrata i dobio sve što je tražio, pa zatim i u vrijeme hadezeove povijesne zabune i naravno još više u doba Milanovića i Josipovića – u svim tim razdobljima pažen i mažen od srpskohrvatske komponente koja je uspjela izravno ili neizravno zavladati hrvatskom kulturom ili onim što je od nje ostalo, cinično se preko zaposjednutih ustanova i medija rugajući "nacionalistima", znači hrvatskim domoljubima među kojima su i perjanice hrvatske kulture.

Oni ne dobivaju novac iz proračuna. Dobivaju oni koji i nadalje tvrde da su hrvatski i srpski jedan jezik, da postoji nešto što se zove jugoslavenska kultura koja se za sada naziva regionalnom, dobivaju dezerteri koji su u kobnim vremenima napustili Hrvatsku (ili Bosnu, hrvatsku povijesnu baštinu). Pa sada ti koji su šutke pratili kulturocid devedesetih, u vrijeme kulturocida 2014. (0,49 %) isto tako šutke prate što se događa s hrvatskom kulturom jer oni pripadaju jugoslavenskoj kulturi koja će i u ovim groznim novčanim okolnostima dobro prolaziti. Štoviše sjajno. Njoj će se dati trostruko više nego lani.

Ubogi hrvatski glmci

Gledam i vidim. I ne čudim se jer znam. Dobar dio hrvatskih glumaca – makar sa stanovitom nelagodom – ipak ne sreće Šerbedžiju s hladnim prijezirom. Rado bi ga izbjegli, ali ne mogu jer im se on u srbijanskoj maniri vješa oko vrata nakon ljuštinskih premijera, a oni su takvi kakvi jesu. Hrvati. Valjda i oni mlađi koji i ne znaju puno, ali im je iz usranoga jugoslavenskoga kruga poručeno da su nitko i ništa i da hrvatsko kazalište (i film) propadaju otkada nema srbijanskih glumaca.

A Rade je uz to maltene i hrvatski glumac, barem je bio, pa je kao domaći Srbin idealan da spasi hrvatsko glumište. Istina je ovo: Šerbedžija je bio solidan glumac, ponekad i ponegdje vrlo dobar glumac, ali sada jednostavno više nije – njegovo je ačenje nepodnošljivo i negledljivo te još samo može glumiti balkanske barabe u američkim filmovima kojima baš takav lik, pa i način glume, treba u akcijskim proizvodima.

RadmanTelevizijski sektor HRT-a u odmaklo Kneževićevo vrijeme, jugoslavensko vrijeme, nadgledao je stanoviti Radman. Isti ovaj koji je sada ravnatelj Hrvatske radiotelevizije, a ona je putem Hrvatskoga sabora u nominalnom vlasništvu hrvatskoga naroda, dok u nadglednom smislu pripada resoru kulture. Resoru koji sada vodi ministrica Andrea Zlatar Violić. Tako je cijela priča o suvremenom, mirnodopskom kulturocidu lijepo zaokružena. Tom ćemo fenomenu nakon skorih promjena posvetiti punu pozornost.Hrvatsko je glumište u međuvremenu otišlo dalje i u dobrom smjeru, pojavile su se glumice i glumci nove, suvremene škole koja je gotovo neopazice stvorena i napučena glumačkim individualnostima velikoga kalibra.

Nesreća je u tome što HTV nema dramski program, ne njeguje dramu i dramsku seriju kao što bi trebao činiti, pa hrvatska javnost – ukoliko nije u kazališnim središtima – nema uvid u tu kreativnu glumačku lepezu.

Što takva javnost gleda? Reprize, a u mnogima od njih pojavljuje se Šerbedžija, jer je tada bio solidan glumac, a direktor televizije bijaše njegov zemljak Veljko Knežević, te je Rade uvelike glumio i davane mu uloge premda bi koju od njih isto tako dobro ako ne i bolje odigrao i neki Hrvat. Na kraju su i Knežević i Šerbedžija završili u Beogradu, ali se bivši radiotelevizijski direktor prvi vratio u Zagreb – kao srbijanski veleposlanik.

Eto, djeco, da znate kako je to išlo i kako sada ide. I da ne zaboravim: televizijski sektor HRT-a u odmaklo Kneževićevo vrijeme, jugoslavensko vrijeme, nadgledao je stanoviti Radman. Isti ovaj koji je sada ravnatelj Hrvatske radiotelevizije, a ona je putem Hrvatskoga sabora u nominalnom vlasništvu hrvatskoga naroda, dok u nadglednom smislu pripada resoru kulture. Resoru koji sada vodi ministrica Andrea Zlatar Violić. Tako je cijela priča o suvremenom, mirnodopskom kulturocidu lijepo zaokružena. Tom ćemo fenomenu nakon skorih promjena posvetiti punu pozornost.

Hrvoje Hitrec