Svršetak ožujka 2015.

Vrijeme pristojno, više sunca nego kiše. Termoelektrana koju nazivamo Suncem odavno je srećom instalirana i iznad Hrvatske, bez potpore europskih fondova. Uopće, živimo na sretnom planetu potpuno neinformirani ili samo djelomično: eto, ja sam nekoliko dana prije Dana planeta Zemlje saznao iz jedne spektakularne, dramatične televizijske emisije da nije bio jedan Veliki prasak nego je istodobno praskalo na bezbroj mjesta. Petarde!

Na Dan planeta Zemlja uglavnom se ljudi ekološki osvješćuju, a malo se tko zamisli da svi živimo u okruglom zrakoplovu koji juri svemirom neslućenom brzinom, s pilotom koji je vječno na zahodu i kopilotom koji pati od depresije. Isto tako ljudi možda jednom u godini ili ni tada pomisle da žive na tankoj kori ispod koje gori užareni pakao prema kojemu je Danteov sitna vatrica za roštilj. Nemamo mi vremena za tako dubokoumna razmišljanja, osobito u Hrvatskoj gdje se moramo baviti idiotima na vlasti i snubiti ih da odu dok još mogu. Na to se troši energija kakvu Plomin C ili kako se već zove ne može proizvesti ni za stotinu godinu, na to se troše godine i troše se ljudi koji bi mogli raditi nešto pametnije. Već se čuju glasovi da demokracija i nije tako dobra stvar, posebno kada u njoj ne sudjeluje demos.

Vikinzi

Na Cvjetnicu se narod ipak bolje osjećao jer smo tukli Norvežane dan prije, na Dan planeta ako se ne varam, kada su se sva svjetla gasila da uštedimo energiju, osim u Maksimiru ili kako idioti pišu i govore „na Maksimiru" (na Marakani, valjda). Zašto Zoološki vrt nije na Maksimiru nego u Maksimiru, ne znam, možda su se životinje pobunile.

U svakom slučaju dobra pobjeda, ajmo reći. Rabim taj sklop „ajmo reći" jer više nema izjava političara, gospodarstvenika, držalaca i lokalaca koji ne govore u kameru „ajmo reći", što drugim riječima znači da ono što izjavljuju nije to što bi trebalo biti ili što jest, nego ajmo reći. Znači mi smo, ajmo reći, već u Francuskoj, a snagu Vikinga možemo promatrati još samo u (sjajnoj) istoimenoj seriji koja je za tri koplja bolja od kiča koje nude „Igre prijestolja", sirovo erotiziranog šunda u kojemu su jedino dobre panorame i pejsaži, a oni su hrvatski.

Zašto mi ne snimamo igrane serije iz naše burne, ajmo reći, povijesti, koje bi i strancima bile i te kako zanimljive – kako pokazuje Burićeva dokumentarno-igrana serija o hrvatskim kraljevima? Nemamo novaca? Ma ima novaca i može se skupiti pa i u koprodukcijama (ne naravno s istočnim susjedima) ali nema volje, to jest političke volje pa se radije plasiraju serije koje imaju jugoslavenski štih i nad kojima za Jugoslavijom cmizdre jugoslavenstvujušči naši suvremenici iz Antifašističke lige jugoslavenskih fašista na čelu s Pusićima, ili se krivotvori i športska povijest u uradcima poput „Bit ćemo prvaci svijeta" gdje samo naslov zvuči hrvatski, a inače se govori uglavnom srpski i srbuje, pa i jedan veliki Nikola Plećaš izjavljuje nakon projekcije da su u prvom planu košarkaši šerpe, a oni pravi naravno u drugom.

Oprostite na ekstemporiranju, vraćam se odmah u Maksimir i u subotu kada smo potopili Vikinge. Njima se fućka jer imaju naftu, ali mi još samo u nogometu i nekim drugim športovima egzistiramo u ovom okrutnom korporativnom svijetu, pa se baš u takvim trenutcima bolje vidi hrvatska politička i ostala zbilja, kao u starom Rimu. Atmosfera je na stadionu bila sjajna, na zapadu je sjedila Kolinda i navijala, dolje blizu terena našao se AtmosferaAtmosfera je na stadionu bila sjajna, na zapadu je sjedila Kolinda i navijala, dolje blizu terena našao se Glogoški kojega je predsjednica posebno pozdravila, kao što je i red, a tko je bio u počasnoj loži – nije se dobro vidjelo, a nije ni važno. Publika je bila raspoložena kao Luka Modrić, čula su se doduše „ružnih skandiranja" kako reče prenositelj, ali se ipak mora zabilježiti da nije bilo golova dok publikum nije počeo vikati „Za dom". Od tada je sve bolje krenulo i završilo s pet komada, što znači da je reprezentacija bila dobro pripremljena, to jest spremna.Glogoški kojega je predsjednica posebno pozdravila, kao što je i red, a tko je bio u počasnoj loži – nije se dobro vidjelo, a nije ni važno. Publika je bila raspoložena kao Luka Modrić, čula su se doduše „ružnih skandiranja" kako reče prenositelj, ali se ipak mora zabilježiti da nije bilo golova dok publikum nije počeo vikati „Za dom". Od tada je sve bolje krenulo i završilo s pet komada, što znači da je reprezentacija bila dobro pripremljena, to jest spremna.

Budući da sam uključio televizor minutu prekasno, nije mi odmah bilo jasno drže li hrvatski reprezentatvci još uvijek ruku na srcu ili ne, jer su iz režije valjda vikali snimatelju: „Gore, gore!" pa se kamera dizala gore i snimala glave u krupnom planu, ponešto i vrat i vrh ramena, samo da se ne vidi kako zmije drže ruku na srcu. No na kraju se ipak nešto vidjelo. A da tu ima i klerofašista, zapazilo se kada su se neki igrači prekrižili i čak između dva križanja dotakli sveto hrvatsko tlo, što je Documenta valjda dokumentirala... O igri ne ću, pa gledali ste, ali hoću o Šukeru koji se došao pokazati nakon uspješnoga prodora u Uefu, što općinstvo očito ne cijeni previše jer mu je fućkalo.

Zašto ne cijeni, i što je to učinio Šuker? Ma čim se našao na dvoru kralja Platinija, odmah se vidjelo zašto se i kako tamo našao, otprilike kao i cijela hrvatska politika koja ima europsku zadaću da bude most prema zapadnom Balkanu, oprostite na prostom izrazu, to jest da u skoroj budućnosti formira regionalnu ligu, odnosno uskrsne jugoslavensku ligu sa crvenim zvezdama, partizanima i četnicima. Kako mu sve baš nije jasno jer je priprost u duši koliko i velik igrač svojedobno, Šuker je odmah navalio po lijevom krilu kao nekada i munjevito pucao, ne razumjevši u što su ga uvalili (ili se slaže, kao što govori). Navijači su mu odgovorili zviždukom. Regionalne lige „zapadnog Balkana" ne će biti dok sam ja živ, a osjećam se dobro.

Sestra Pusić u Ujedinjenim narodima

Da se Hrvatskoj i Hrvatima napakosti ne samo preko športa, brinu se mnogi narodi pa i ujedinjeni. Zato isprva pomalo zagonetna priča o sestri Zorana Pusića u fotelji predsjednice Ujedinjenih naroda nije uopće šaljiva. Naime i ona je igrač (igračica) regionalne lige koja je (liga) u velikoj opasnosti otkako je izabrana Kolinda, a kako uskoro na vlast dolazi HDZ s koalicijom, ljubitelji Hrvata dobro raspoređeni po svijetu i još pod dojmom stare jugoslavenske diplomacije – smišljaju kako parirati toj novoj hrvatskoj politici koja ima averziju prema zapadnobalkanskim igrama, te su se dosjetili da bi sestra Pusić mogla proigrati s uvaženog mjesta tajnice UN i raditi u korist krepane Jugoslavije, pa tako barem amorizirati sablazan NitkoPa još pita tko to ima nešto protiv da „netko iz Hrvatske postane glavni tajnik UN". Imam ja, a ima i hrvatski narod u cijelosti, osim zanemarive skupine idiota. Pa ne bi bilo loše da to i kažemo ujednjenim nacionima, tek da znaju da znamo što smjeraju. A možemo raspisati i referendum, što će i bolje odjeknuti. Zaključno, sestra Pusić ne može u fotelju UN tajnice jer nije „netko iz Hrvatske" nego „nitko iz Hrvatske".nove hrvatske samostalnosti koja se nazire.

Ima li bolje osobe za tu zadaću, osim brata Pusića naravno, ali on je star i vjerojatno ne zna engleski. Ima li bolje osobe koja bolje tumači kako je Hrvatska napala BiH, agresivka jedna, a istodobno je lukava kakva jest (Hrvatska) dala utočište stotinama tisuća muslimana, dala im hranu, školovala djecu. Da je sve to Hrvatska učinila u paklenom planu i potpuno agresivno, tumačit će sestra Pusić Ujedinjenim narodima u svom egzaltiranom stilu infantilnog subjektivnog osjećaja da je šarmantna, Bože moj!
Pa još pita tko to ima nešto protiv da „netko iz Hrvatske postane glavni tajnik UN". Imam ja, a ima i hrvatski narod u cijelosti, osim zanemarive skupine idiota. Pa ne bi bilo loše da to i kažemo ujednjenim nacionima, tek da znaju da znamo što smjeraju. A možemo raspisati i referendum, što će i bolje odjeknuti. Zaključno, sestra Pusić ne može u fotelju UN tajnice jer nije „netko iz Hrvatske" nego „nitko iz Hrvatske".

Još nešto: Vijeće sigurnosti je tijelo UN. Vijeće sigurnosti je na potpuno nelegitiman način ustrojilo Kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, koji nam je sada nešto simpatičniji otkako je Meron odigrao dijagonalu, ali stvari su ostale okrutne i Hrvati iz Herceg Bosne čame u tamnici čekajući konačnu presudu i nadajući se da bi ili Meron sam ili koji drugi meron mogao opet suditi po pravdi, a ne po političkoj stezi koju bi sestra Pusić, da se nađe u UN, strasno zastupala jer je „Hrvatska izvršila agresiju na BiH", a agresori su po optužnici momci iz Hrvatske (Tuđman Šušak, Bobetko) i iz Herceg Bosne (Praljak, Prlić, Petković...) Zato sestra Pusić ne može u UN i ne će dok sam ja živ, a osjećam se dobro. Ajmo reći. Ne može i zato što se pod njezinom kapom (MVEP) dijele u Hrvatskom saboru (!) brošure Centra za mirnovne studije koje nisu drugo do neprijateljski akti tiskani u Beogradu, na što je upozorio zastupnik Tuđman, a nadalje bilo nađeno da Centar dobiva više od četiri milijuna potpore, od toga lavlji dio – izvana. Gdje je to „izvana", saznat ćemo.

Slučaj Zlatar

Prema gornjim svotama, slučaj bivše ministrice kulture je u financijskom smislu zanemariv, pa ipak se nje prva odrekla baš njezina stranačka šefica sestra Pusić, ajmo reći. No i u ovoj se aferi pokazalo da ministri ne padaju zbog bitnih stvari, zbog katastrofalnih poteza koji su „političke naravi" pa nisu valjda vrijedni pozornosti, nego KriminalTu je prikriveni financijski kriminal, ajmo reći, gospođe i gospodo. Jer ako vi (pisao sam već) na nekom gospodarskom natječaju izaberete lošiju ponudu i uz to ste svjesni da firma kojoj dajete novac ne će izvršiti posao, onda je to naravno kriminal. Ali ako nekome date potporu za književni projekt, a znate da će taj napisati nesuvislo sranje ili uopće ne će ništa napisati, onda svjesno idete u kriminal.padaju zbog bagatele. Potpisnik ove rubrike je prije tri godine, na istim ovim stranicama, pozvao gospođu Zlatar da odmah dade ostavku. Učinio sam to nakon njezina nesuvislog intervjua u nekom tjedniku, zgrožen nad zamislima tada friške ministrice jer se sjetih sličnih iz raznih USIZ-a i SIZ-ova u komunističko doba. Osobito u svezi s kazalištima.

No gospođa je poslije napredovala i zahvatila ostala područja kulture, a gdje god je zahvatila učinila je suprotno od onoga što je trebalo, predlagala suvislo brojanje riječi u novinama, slala muzeje na tržište, gnjavila neprofitne medije itd. što još nekako spada u normalni okvir djelovanja crvenog suvremenog političara, ali je skupa s rečenima učinila smrtni grijeh prema umjetnicima okružujući se nekompetentnim ljudima i dižući čašu u čast ideološke represije, vidljive posebno u „vijećima" koja su imala nenapisane, ali napamet naučene crne liste, a istodobno se šakom i kapom dijelilo „zarezovcima", haenesovcima i prilježnima koji prilježu svakoj vlasti pa su i ovoj.

Tu je prikriveni financijski kriminal, ajmo reći, gospođe i gospodo. Jer ako vi (pisao sam već) na nekom gospodarskom natječaju izaberete lošiju ponudu i uz to ste svjesni da firma kojoj dajete novac ne će izvršiti posao, onda je to naravno kriminal. Ali ako nekome date potporu za književni projekt, a znate da će taj napisati nesuvislo sranje ili uopće ne će ništa napisati, onda svjesno idete u kriminal.

No pustimo to, budimo koncilijantni, ajmo reći. Najveći užas u svemu je ipak idiotska odluka i inače idiotske vlasti odmah po dolasku – da Ministarstvo kulture prepusti HNS-u koji nema (osim gospođe Zlatar, činilo se) baš nikoga tko nešto zna o kulturi. Da je tako, vidi se sada kada je zlatarovo zlato zglajzalo, a HNS nema koga ponuditi. Možda sestra Pusić ponudi svoga ljubimca Karla Bildta, zašto ne? Hrvatsku se najbolje uništava baš putem kulture, odnosno njezina rastakanja, a kada Karl to shvati odmah će se javiti na dužnost.

Večernjakov pečat

Lijepa priredba u Mostaru, koja pokazuje da Hrvatska sve više misli na Hrvate s onu stranu virtualne granice. Kolinda, Clinton, Brkić... vrlo dobro, uz to „Večernji" veli da je pronašao originalni Daytonski sporazum, pa ga preveo na hrvatski, bosanski i srpski. Jako dobro, s tim što muslimani-bošnjaci svoj jezik trebaju zvati bošnjački, ako žele, a nikako bosanski jer je i to izraz novoga njihova imperijalizma i svojatanja (cijele) Bosne. A glede dokumenta koji je napokon pronađen, i nije neko veselje. Kao što reče Borjana Krišto, a potpuno se slažem, daytonski papir nije i ne može biti Ustav BiH jer Ustav donosi narod, u ovom slučaju narodi, odnosno njihovi izabrani zastupnici, a nikako dejtonovci u dobro čuvanoj bazi preko mora. Ajmo reći. Tom dokumentu ionako nedostaju ispravci koje su unijeli „visoki predstavnici" s niskim pobudama, na zator Hrvata.

Spomenuo sam Milijana Brkića, koji radi kao švicarski sat, ajmo reći, organizator od formata. Crveni samo blenu i ne mogu ga pratiti, ali su zato po starom receptu angažirali beiha udbaše da mu pronađu neki zločin, po mogućnosti ratni. I ovi se dali na posao. Kad se laže, nek se laže. Tako su Vici Vukojeviću svojedobno usred utrke za Ustavni sud našli da je silovao ženu koja ne postoji, ali neka se nađe, kad se laže, nek se laže, ajmo reći. Nesreća je crvenih muljatora da su se korifeji a la Mustač našli pred vrlo pedantnim sudom u Muenchenu, sudom koji je odlučio zahvatiti duboko i široko pa zvao i Vukojevića za svjedoka a ovaj obilno ispričao sve što zna i što je osjetio na svojoj koži. Isti ti mustačevski i komšićevski besmrtni igrači sada nastoje nešto prišiti Brkiću, financirani vjerojatno (ajmo reći) iz Zagreba i blagajna dobro skrivenih početkom devedesetih.

Povratak u kulturu

Vidite kako vas navlačim na politiku, poštovani, a samo da bih opet o dosadnoj kulturi. U njoj žive i književnici i to loše ako se ne bave nekim drugim, ajmo reći civilnim poslom. To smo lako zaključili prošloga tjedna kada se u Društvu hrvatskih književnika održana mala tribina u korist višestruko nagrađivane književnice Nade Mihelčić, koja doslovce nema ni za kruh. Bolesna je, ajmo reći, ima dosta godina. Naravno da je lako reći kako se od (pisanja) knjiga ne može živjeti, ni od pisanja uopće.

Zato sam izložio gdje sve pisac može pisati, ne treba baš knjige, ali i što mu se zbiva kada piše romane, pripovijetke, pjesmice i slično. Ovako: piše čovjek roman, piše dvije godine, pa kad drži da bi to trebalo i objaviti ode nakladniku. Nakladnik misli da bi roman stvarno trebalo objaviti, ali mu ne pada na pamet da sklopi ugovor s autorom. Zašto? Zato jer čeka hoće li za taj rukopis dobiti kakvu lovu na natječaju Ministarstva kulture. Čeka državni novac. Nakladnik je privatnik, no ne bi htio uložiti svoj novac, barem ne u cijelosti.

Ako autor nije na crnoj listi Ministarstva pa mu ovo dodijeli neki novac, to jest rukopisu, onda privatni nakladnik zove pisca pa mu Kulturahrvatska se kultura i na taj, materijalni ajmo reći način uništava, ne samo književnost. Pobunili se i filmski (i televizijski) redatelji na novu praksu Hrvatske radiotelevizije da ne plaća reprize. Ne plaća, ukinula. Da HRT nudi ugovore po kojima on (ona) postaje vlasnikom vašega djela, što je u izravnoj suprotnosti sa člankom 50. Zakona o autorskim pravima koji kaže da se autor ne može odreći autorskog prava ni da ga tuku i drže tri dana bez vode i Hhrane.daje ugovor u kojemu je donedavno pisalo da će sav ozareni književnik dobiti paušal od dvadesetak tisuća kuna, a odnedavno ne piše ni to nego da će dobiti neki postotak od prodanih primjeraka, što za mnoge pisce znači da ne će dobiti ništa. Spomenuta književnica Nada Mihelčić vrlo je lijepo ispričala kako joj nakladnik gurnuo ugovor kroz prozor automobila (on je bio u automobilu, ona na cesti), a kada je pročitala još se jednom razboljela. Ja rekoh na toj tribini da su književni honorari niži od jednonoćne naknade za eskort damu, ajmo reći.

Uostalom, nakladnici ionako radije tiskaju uglavnom uvoznu pseudoliteraturu. A hrvatska se kultura i na taj, materijalni ajmo reći način uništava, ne samo književnost. Pobunili se i filmski (i televizijski) redatelji na novu praksu Hrvatske radiotelevizije da ne plaća reprize. Ne plaća, ukinula. Da HRT nudi ugovore po kojima on (ona) postaje vlasnikom vašega djela, što je u izravnoj suprotnosti sa člankom 50. Zakona o autorskim pravima koji kaže da se autor ne može odreći autorskog prava ni da ga tuku i drže tri dana bez vode i hrane. I tako dalje, da vas ne zamaram, ajmo reći.

Savska 66

Nije Pelješki most preokupacija ove vlasti, nije nizinska pruga Rijeka-Zagreb, nije standard građana, nije izlazak iz krize, nego Savska 66 protiv koje su upregnuli sve svoje kreativne snage. Protiv hrvatskih veterana, protiv Hrvatske vojske i onih pred kojima bi trebali klečati, ratnih vojnih invalida. Cijela crvena mašinerija, ajmo reći menažerija, uz pomoć medija smišlja kako likvidirati Savsku 66 u čemu su izričite Crvene brigade koje na svojim portalima i fejsovima izravno najavljuju likvidacije ne samo šatora nego i ljudi, uz šutnju tzv. represivnih tijela, policija, dorhova, orhova pa čak i morhova koji bi isto tako trebali reagirati.

Dnevne novine bilježe samo navodne prijetnje Matiću kojemu je netko navodno poslao poruku da će ga „overiti metkom". Valjda netko s hrvatske strane, na lijepom hrvatskom jeziku kojim „overavamo" svoj identitet. U nešto „blažoj" formi na harangi rade i mediji, od „Jutarnjeg lista" od Hrvatske televizije koja u beskrajnom središnjem Dnevniku isto tako beskrajno drsko podupire menažeriju i upire se uvjeriti javnost da su stopostotni invalidi varalice i paraziti (vidi Dnevnik na Cvjetnicu, tendenciozni prilog s potporom provokatorima).

„Jutarnji" ne skriva na čijoj je strani, na naslovnoj stranici objavljuje da je Đuro Glogoški" prisvojio kuću za liječenje invalida u Zaprešiću" s nadnaslovom „Gdje spava Đuro Glogoški". Naslovnica je to subotnjega broja u čijem magazinu pišu srbofilski novinari, piše jugoslavenska novinarka Jelena Lovrić o Karamarkovim cvjetovima zla, Jergović brani Petera Handkea koji je podržao Miloševića, a kako se ipak ne usudi pisati srpski što bi mu bilo lakše, spomenuti novinar kao i obično pronalazi neki srpski prijevod pa ga, ajmo reći, citira, te čitatelj „Jutarnjeg" može čitati Handkea (predratnog!) na originalnom srpskom.

U istom se broju u kojemu je afera Glogoški na naslovnoj stranici, nježno piše o „slavnom ruskom piscu" Limonovu koji je sa srpskih položaja pucao po opkoljenom Sarajevu, u istom broju piše Teofil Pančić književnu recenziju („Roman o Balkanu...") na srpskom jeziku i to se provokativno ne prevodi premda je u Hrvatskoj samo hrvatski jezik službeni i javni a svi su ostali strani, pa pitam zašto „Jutarnji" ne angažira nekog austrijskog kritičara ili pisca uopće (recimo Handkea) i njegov tekst objavi na njemačkom. I kako to da „Jutarnji" u načelu ne objavljuje recenzije ili kritike knjiga hrvatskih autora?

Eto, dao sam si truda da vjerodostojno i citirano opišem okvir u kojemu se događaju razulareni napadi na Savsku PozorišteMenažeriji koja krenula na Šator pridružilo se naravno i Frljićevo pozorište Ivan pl. Zec iz Rijeke te postavilo svoj šator na Korzu, s providnom provokacijom – najavom „Životinjske farme", ajmo reći. Istodobno je u Rijeci gostovala predstava „Ana Frank" iz Zagreba kojoj su obersnelovski fašisti zabranili ulaz u pozorište HNK Rijeka pa je predstava (dvije čak) odigrana u lijepoj dvoranu na Trsatu.66 i Glogoškog. Matića ću spomenuti tek površno, on je i tako pijun crvenoga režima, ali interpretira režimske svinjarije na podosta nizak, vulgaran način. Iz takvoga je okružja mogla stići i stigla je ideja da se uklone kemijski zahodi koje rabe branitelji, jer su zahodi vrlo opterećujuća točka za proračun Ministarstva branitelja. No, ubrzo će se sve riješiti na drugi način. A oni koji mrze Hrvatsku, hrvatski narod, hrvatske branitelje i hrvatske veterane stopostotne invalide, na kraju će ostati posrani.

Menažeriji koja krenula na Šator pridružilo se naravno i Frljićevo pozorište Ivan pl. Zec iz Rijeke te postavilo svoj šator na Korzu, s providnom provokacijom – najavom „Životinjske farme", ajmo reći. Istodobno je u Rijeci gostovala predstava „Ana Frank" iz Zagreba kojoj su obersnelovski fašisti zabranili ulaz u pozorište HNK Rijeka pa je predstava (dvije čak) odigrana u lijepoj dvoranu na Trsatu.

Ovršni zakon

Predsjednica Kolinda je, kao što znate, uputila Ustavnom sudu na razmatranje dio ovršnog zakona. Njezin je zahtjev (tužbu) prvo razmotrila Vlada i protumačila javnosti što jest a što nije ustavno, tako da se Ustavni sud ne muči. Prvi korak u dokidanju Ustavnoga suda, što Bajić ne će dobro primiti.

Sretan Uskrs

Svim čitateljicama i čitateljima ove rubrike želim sretan Uskrs, blagdan koji daje smisao kršćanstvu.

Hrvoje Hitrec

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.