Rujan u Hratskoj 2015.

Toplina da ju je milina osjećati, grožđe bubri i samo što ne eksplodira – bit će vina i nacija će biti pijana od sreće, Milanović će svakom Hrvatu pokloniti litru crvenoga, litru bijeloga i litru plavca da u bojama hrvatske zastave iskaže novo domoljublje i zaokruži košaricu koju daruje da ne bi dobio košaricu na izborima, ali uzalud. Pojam „košarica“ ponešto je starinski i građanski, vrlo blag, romantičan i pristojan, a ono što čeka SDP na izborima bit će dramatično bliže cipeli nego košarici jer je očito da se ljevica razlijeva u nekoliko rukavaca i ništa ju ne može spasiti a u pomoć Božju se ne može uzdati budući da Ga ne priznaje.

Rukavci već pokojnih kukurikavaca pretvoreni u potočiće i močvare zaudaraju kao i matica od koje su pobjegli uskim gudurama, ostavljajući krnju krnjevalsku koaliciju SDP-HNS (s ružičastim umirovljenicima i zagorskim gemišterima) da sama pokupi poraz, a oni će svoje male poraze na izborima predočiti kao velike pobjede. Krnja koalicija, koja je rođenje valjda proslavila u Krnjaku (što bi bilo logično) samo je izraz potpune nemoći i agonije SDP-a koji nije čak ni shvatio da opet vuče za sobom isti onaj HNS zbog kojega je postao omražen više nego zbog sebe samoga i svoga adolescentnog vođe. Kolika je dezorijentacija nove krnje crvene koalicije, pokazuje njezino vrlo originalno ime – Hrvatska raste, to jest ukradeno, krivotvoreno ime poradi koje sablazni bi trebao prosvjedovati Hrast (možda već jest, nisam pratio), ali i potpisnik ovih redaka čija su autorska prava teško povrijeđena.

Dopustite mi podsjetiti na činjenice: kada je skupina nas, zgrožena onim što se događalo na političkoj sceni utemeljila pokret zgroženih, razmišljala je kakvo mu ime dati. Prihvaćena je bila moja ideja da se nazove Hrastom, drvetom i pojmom koji ima snagu, dugovječnost i raširen je u cijeloj Hrvatskoj. Nisam u tom trenutku bio svjestan da pojam može biti i sjajna kratica, ali su ostali oko mene odmah prepoznali da se Hrast može pisati i kao H-rast, to jest kao Hrvatski rast. Tako je Hrvatski rast odmah i promoviran kao egida pokreta koji je zamišljen zamašno, a što nije jače zamahnuo – druga je priča.

Znači, SDP u lopovskoj maniri krade naziv jednoga pokreta ili stranke, hladnokrvno, drsko i bljutavo, dokazujući pri tome da mu je kreativnost na isto tako visokim granama kao i sve što je u zadnje četiri godine „kreirao“ na svim područjima života. Riječ je o balavim, nespretnim kradljivcima koji džepare gdje stignu, od HDZ-a kradu u panici svjetonazorne odrednice, kradu izvore i uzore (Tuđman), od HSS-a kradu Radića, a od Hrasta znači i samo ime koje bi valjda trebalo zamijeniti dosadašnji trijumfalni slogan SDP-a „Hrvatska pada“. Tako SDP-HNS u stvari govori: Svoje nemamo, tuđe hoćemo, a sve što pokradu valjda smatraju afričkom šljivom koja će im pomoći da ne padnu. A hoće.

Jedan rukavac dezorijentirane ljevice koji se profilira u „antifašističkom“ komunističkom smjeru, to jest Uspješna HNSO potpori naroda stranci sestre Pusić svi znaju sve osim Milanovića koji ne zna ništa ni o čemu pa ni o tome, ter joj takvoj kakva jest, nikakvoj, nudi više od dvadeset mjesta u Hrvatskom saboru i vjerojatno važna mjesta u Vladi – što može biti i cinizam, jer i brat Milanović i sestra Pusić znaju da Vladu ne će oni formirati, pa se mogu među sobom privatno šaliti.Hrvatska, u stvari nazivom poručuje da je na ustaškim pozicijama jer mu inače prvo slovo ne bi bilo veliko „U“.Tako je Josipović napokon ipak našao zmije za kojima je tragao u bijednom predsjedničkom mandatiću, a prikrpao mu se Čačić prazan od idelogije ali pun građevinskih planova i otvorenih namjera da sestri Pusić preotme onih dva posto birača koji su joj ostali na sjeverozapadnim stranama (i uopće). O potpori naroda stranci sestre Pusić svi znaju sve osim Milanovića koji ne zna ništa ni o čemu pa ni o tome, ter joj takvoj kakva jest, nikakvoj, nudi više od dvadeset mjesta u Hrvatskom saboru i vjerojatno važna mjesta u Vladi – što može biti i cinizam, jer i brat Milanović i sestra Pusić znaju da Vladu ne će oni formirati, pa se mogu među sobom privatno šaliti.

Drugi rukavac pokopanih kukurikavaca teče od Dragonje do Rječine: ponašanje IDS-a možda je i najbolji znak da se SDP-HNS loše piše, jer je IDS-u jasno da bi u kukuriku-opciji i on bio teški gubitnik pa hoće izaći na izbore samostalno ili u suradnji s PGS-om u tako proširenoj „regiji“ koja s Hrvatskom najradije ne bi htjela ništa imati. Vjerojatno računaju i na Linića, komunista koji je uzburkao političko-policijske vode nakon što su ga političko-policijski pnuskovci svrstali u disidente pa je na svojoj koži mogao zaključiti kako se provode otpadnici od Partije i maloga velikog vođe. Ako im se pridruži i Komadina, a i to se može očekivati, onda bi proširena regija Istra s nepredvidljivom (ipak) primorsko-goranskom utvrdom mogle nešto i dobiti na izborima, mrvice. Nepredvidljivom jer hrvatska Rijeka nije više tako potuhljena kao svih prošlih desetljeća.

Što onda ostaje SDP-HNS-u? Malo ili ništa. Ono malo još mogu uzeti orahovci i zidići, s tim što i oni po vokaciji pripadaju lijevom i protuhrvatskom bloku.

Na središnjoj desnici stvari su puno stabilnije i izglednije. HDZ i Domoljubna koalicija bez sumnje dobivaju izbore, a postoje i HDZU svakom slučaju, pa i ne zanemarujući „U ime obitelji“ koja ima ambiciju političke stranke, Domoljubna koalicija s HDZ-om kao predvodnikom bit će udarna snaga u rušenju zlatne, nasilne i anakrone, retardirane komunističke omladine.naznake da će u postizbornu koaliciju (suradnju) i oni na desnici koji sada soliraju. Dobrim programom i jamstvima da Slavonija ne će biti zakinuta nego štoviše ljubljena kći, HDZ može privući i HDSSB čiji „regionalizam“ nikada nije bio zapjenjen u političkom smislu (u smislu razdiranja jedinstvenoga hrvatskog državnog tijela) nego upravo gospodarski zabrinut za plodnu Ravnicu o kojoj se iz Zagreba slabo i nikako brinulo.

Nije daleko (u biti) od HDZ-a i Domoljubne koalicije ni Ruža Tomašić koja je pronašla novu varijantu ostanka, konzervativnu opciju, i pokušava na svoju listu dovesti Glogoškog i Klemma. HSP koalira s mladim Jastrebom , što je O.K. jer i Hrvatska treba imati jastrebove.

U svakom slučaju, pa i ne zanemarujući „U ime obitelji“ koja ima ambiciju političke stranke, Domoljubna koalicija s HDZ-om kao predvodnikom bit će udarna snaga u rušenju zlatne, nasilne i anakrone, retardirane komunističke omladine. Bilo bi, naravno, najbolje da se na ovim izborima skupilo sve što diše hrvatski na jednoj jedinoj domoljubnoj listi koja bi zauvijek otpuhnula crvenu klatež s političke scene. Može netko reći da su i ovi izbori „protiv“ a ne „za“ i da je sve to već viđeno i hrvatski klasično, ali ne će biti posve u pravu. Sadašnji „protiv“ treba imati karakter vječnoga „protiv“ bilo kakve buduće remisije , karakter konačne lustracije jer tek tako Hrvatska može ići naprijed, može postati normalnom zemljom.

Četnik u Vatikanu

Kontroverzni papa Franjo primio je četnika Nikolića u audijenciju, što ne bilo strašno samo po sebi jer su pape i prije njega primali sve i svašta, pa je ondašnji papa primio i megazločinca Broza premda je ovaj poubijao nekoliko stotina tisuća Hrvata katolika i (samo do tada) više od šesto katoličkih svećenika. Prema Brozu je Nikolić mačji kašalj jer je – po srbijanskim izvorima – ustrijelio svega nekoliko hrvatskih civila. O razgovoru Nikolića i Franje do sada smo saznali samo iz četnikovih izjava. On je, naravno, lagao kao što je i običaj. U prvoj je izjavi rekao da su se lijepo razgovarali i da se papa u svemu s njim složio. U drugoj izjavi bilo je razvidno da je papa na njegove povijesno-političke krivotvorine samo šutio, da ništa nije rekao, pa ni na Nikolićeve provokacije u svezi sa Stepincem.

Ostaje ipak činjenicom da Franjo, barem za sada, nije odustao od zamisli o vatikansko-srpsko-hrvatskom povjerenstvu koje ima zadaću „rasvijetliti“ ulogu bl. Alojzija Stepinca u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. A ČinjenicaOstaje ipak činjenicom da Franjo, barem za sada, nije odustao od zamisli o vatikansko-srpsko-hrvatskom povjerenstvu koje ima zadaću „rasvijetliti“ ulogu bl. Alojzija Stepinca u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. A rasvjetljavati već odavno rasvijetljeno, samo je čisto i nepatvoreno nerviranje Hrvata i Crkve u Hrvata, bez obzira što je papin cilj ono o čemu sam već pisao a sada je (u razgovoru s Nikolićem, barem po onome što znamo) i posvjedočeno: da je riječ o viziji približavanja kršćanskih crkava s ciljem prevladavanja davnoga raskola, u čemu bi Stepinac trebao biti Alojzije Talac nepromišljene strategije.već odavno rasvijetljeno, samo je čisto i nepatvoreno nerviranje Hrvata i Crkve u Hrvata, bez obzira što je papin cilj ono o čemu sam već pisao a sada je (u razgovoru s Nikolićem, barem po onome što znamo) i posvjedočeno: da je riječ o viziji približavanja kršćanskih crkava s ciljem prevladavanja davnoga raskola, u čemu bi Stepinac trebao biti Alojzije Talac nepromišljene strategije. I posvjedočeno je da papa nema pojma o SPC i Srbima, jer da ima nikada se ne bi tako blamirao. Čudi me jedno: u Argentini je Franjo bio okružen Hrvatima , pa je neobično da ništa od njih nije naučio.

Drama u Dvoru

Da se Hrvatskoj podmeće na raznim stranama, nije ništa novo, kao i da peta kolona u Hrvatskoj radi svoj posao, poduprta hrvatskim državnim novcem. Taj novac je, kako se saznaje, dobrim dijelom i u danskoj produkciji filma „15 minuta – masakr u Dvoru“ o događaju iz kolovoza 1995. kada su hrabri danski uenovci gledali kako vojnici ubijaju mentalne bolesnike u zgradi osnovne škole. Koji vojnici, čiji vojnici? Dobro se sjećam tih dana, i sjećam se kako je zločin u prvi mah „automatski“ pripisan Hrvatskoj vojsci, sve dok ubrzo nije ustanovljeno posve pouzdano da hrvatskih vojnika nije bilo ondje u vrijeme masakra. Hrabri danski plavci samo su gledali, kaže se. A kad su već gledali, ne miješajući se, valjda su mogli vidjeti o kojim je vojnicima riječ. Ili nisu znali razlikovati vojske, a ako nisu – koga vraga su ondje uopće radili ako ni to nisu znali. Nizozemci su barem točno znali da Srbima izručuju muslimane u Srebrenici.

Pa zašto sada Danci snimaju film (hrvatskim novcem)? Pa zato da post festum vele kako im ni sada ništa nije jasno, što znači da su zločinci mogli pripadati i Hrvatskoj vojsci. Da ostane sumnja.Da se malo nabaci blatom i u onim slučajevima kada je nepobitno dokazano da su Hrvati nevini. Da se peta kolona ima čime hraniti.

I na kraju, hrvatski kulturni audiovizualci koji su umočili prste u ovu balsfemiju možda i neinformirani (ha!), mogli su – da su htjeli – kontaktirati Veljka Barbierija, hrvatskoga branitelja i (u trenutku masakra) časnika za vezu s ueonovcima. Barbieri je pouzdan izvor, uz to sjajan pisac i odličan gastromajstor koji kuhinju i kuhanje blistavo povezuje s kulturnom baštinom općenito. Protuhrvatske kuhinje, međutim, zaplotnjački rade daleko od kamera.

Kolinda u BiH

Hrvatska je predsjednica na nekoliko dana preselila mobilni Ured u BiH. Vrlo dobro, s tim da je dobro primljena gdje god došla, pa čak i Banjoj Luci gdje joj je pljeskao ono malo Hrvata što je ostalo u tzv. RS. Govorilo se o održivom povratku Hrvata , što je lijepa zamisao jer je sada svaki povratak Hrvata koji imaju petlje vratiti se – neodrživ i neizdrživ. Ne samo zato što ondje nema posla (a to se krije u frazi o održivosti) nego zato što se rijetkim Hrvatima povratnicima zagorčava život na najbestijalnije načine, od poruka koje nalaze pa do paljenja kuća i ubojstava, dok istodobno „administracija“ tzv. RS glumi srdačnost i otvorenost. Pravu istinu je na svoj, vehementan način, izrekao biskup Komarica koji uzbuđeno i na kraju strpljenja govori ono što treba reći, da Hrvata ondje gotovo više i nema i da su zato i te kako zaslužni i svi hrvatski političari .

A da bi povratkom Hrvata gospodarski procvala i Posavina, uopće nije sporno. Posavljaci su dokazali da i u BiHNakon Mesićevih zuluma i Josipovićeve uporabe BiH kao scene za blaćenje Hrvatske, čini se da je Kolinda pronašla dobru formulu i šarmirala kako Bosnu tako i Hercegovinu, ne otkrivajući do kraja karte i svoje stajalište o trećem, hrvatskom entitetu, nego se za sada ograničila na europsku perspektivu BiH u cjelini. Što zvuči lijepo i uhu ugodno, ali je ponad svega duga sjena Daytona koja uporno ostaje i omogućuje srpski separatizam, muslimanski imperijalizam i zator hrvatskoga naroda. Kraće rečeno, pobjedu dualizma nad trijalizmom.prognaništvu brzo staju na noge i dobro posluju, pa im ne bi „RS“ trebala dati posao kako bi onda tamo „održivo ostali“. To jest, Posavina bi procvala kada „RS“ ne bi postojala (i ne smije postojati), a ovako je srpsko izmotavanje o razlozima nepovratnosti Hrvata samo očekivana farsa.

Još je ljepše Kolinda primljena u Mostaru, naravski, ljudi su skakali od veselja a jedan je skočio i s mosta, te u Novoj Bili. No ono što je mene najviše razveselilo jest trijumfalni prolazak hrvatske predsjednice kroz Jajce koje je više nego išta u Bosni ostalo u hrvatskoj svijesti kao simbol otpora osmanskome osvajaču i hrvatska utvrda koju Turci dugo nisu mogli osvojiti, a to što se u jugoslavenskom totalitarizmu pokušalo Jajce kao pojam vezati isključivo uz komunističke kanone – samo je marginalna epizoda koja je usprkos školskim nasiljima već potpuno zaboravljena.

Ergo, nakon Mesićevih zuluma i Josipovićeve uporabe BiH kao scene za blaćenje Hrvatske, čini se da je Kolinda pronašla dobru formulu i šarmirala kako Bosnu tako i Hercegovinu, ne otkrivajući do kraja karte i svoje stajalište o trećem, hrvatskom entitetu, nego se za sada ograničila na europsku perspektivu BiH u cjelini. Što zvuči lijepo i uhu ugodno, ali je ponad svega duga sjena Daytona koja uporno ostaje i omogućuje srpski separatizam, muslimanski imperijalizam i zator hrvatskoga naroda. Kraće rečeno, pobjedu dualizma nad trijalizmom.

Crni dani hrvatskoga športa

Kada nam baš ništa nije išlo od ruke, kada smo bili (i ostali) u dubokoj depresiji, jedina svijetla točka ostajao je – više ili manje – hrvatski šport. Zadnjih dana i tjedana doživjeli smo niz bolnih udaraca (nogomet, košarka), upravo u momčadskim športovima, što znači da je i njih uhvatila hrvatska politička i ina boljka zajedničkoga djelovanja, pa svatko vuče na svoju stranu i rezultat je izvjestan. Pojedinačno još ide, Blanka i Sandra su u samim vrhovima , pa i Čilić koji je imao nesreću da naleti na Đokovića. I veslači, braća Sinković, kojima nema premca u svijetu. Utješno, barem znamo da nas nitko ne može preveslati kad smo složni kao braća.

Hrvoje Hitrec

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.