Špijunska afera

„Svaki ludi po sebi sudi“ stara je narodna izreka koja u politici, ali i u svakodnevnome životu, uvijek iznova potvrđuje svoju istinitost. Jedan od takvih „ludih“ svakako je srbijanski predsjednik

Aleksandar Vučić, koji u gotovo svakome javnom nastupu upozorava na navodne špijune, tvrdeći da susjedne države, ponajviše Hrvatska, djeluju na štetu Srbije. Gotovo da nema konferencije na kojoj ne spomene mreže i urote koje, prema njegovim riječima, prijete vječito ugroženoj Srbiji.

I dok se vožd bavio „hrvatskim špijunima“, optužujući studente iz Zagreba kako ruše temelje srpske države, izbio je pravi špijunski skandal. I to upravo po pravilima obrnute psihologije – špijuni iz Vučićevih priča doista postoje, ali ne s hrvatske strane.

U središtu ove stvarne afere našao se par koji podsjeća na jeftinu, regionsku inačicu poznatoga filma Gospodin i gospođa Smith: hrvatski vojni pilot J. I., član misije KFOR-a na Kosovu, i njegova dugogodišnja partnerica A. M., sociologinja iz Kosovske Mitrovice koja je radila u međunarodnim misijama EULEX-a i UNMIK-a.

Naime, Beograd već godinama pažljivo pozicionira svoje ljude u međunarodnim institucijama na Kosovu. Cilj je jasan: prikupljanje informacija i utjecaj na pravosuđe, posebno u procesima protiv bivših pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK).

Hrvatski pilot, zahvaljujući svojoj ulozi u misiji, imao je pristup povjerljivim NATO podatcima, planovima i kretanjima jedinica. Njegova partnerica, pak, bila je povezana s političkim strukturama Srpske liste – dominantne stranke srpske zajednice na Kosovu, tijesno povezane s Vladom Srbije i Aleksandrom Vučićem. Prema dostupnim informacijama, A. M. redovito je izvještavala čelnike te stranke o zbivanjima u institucijama u kojima je radila.

Špijunski je par povjerljive informacije razmjenjivao banalno – preko WhatsAppa – i one su potom završavale izvan kontroliranih kanala, u rukama onih koji su neumorno tragali za nepostojećim „hrvatskim špijunima“. Suvišno je isticati da je ovakvo ponašanje za svaku ozbiljnu državu potpuno nedopustivo jer ugrožava nacionalnu sigurnost, podriva sustav zaštite i baca ozbiljnu sjenu na vjerodostojnost i profesionalnost institucija.

WhatsApp špijuni uhićeni su krajem srpnja na jednom otoku splitskoga arhipelaga dok su bili na godišnjem odmoru. Istragu, koja je u tijeku, provode civilna i vojna policija, uz uključenost Europola.

Posljedice ove afere za Hrvatsku su višestruke i ozbiljne: sigurnosno, otkrivaju ozbiljne propuste u zaštiti povjerljivih podataka i nadzoru kadrova; političko-diplomatski, urušavaju vjerodostojnost Hrvatske u međunarodnim misijama i dovode u pitanje sposobnost državnoga vrha da čuva osjetljive informacije. Ukratko, riječ je o sigurnosnome skandalu prvoga reda, s jasnim diplomatskim implikacijama.

Hrvatska vojska posljednjih je godina uložila velike napore da podigne profesionalnost i disciplinu svojih kadrova. Ipak, ovakvi incidenti brišu mukotrpno stečeni kredibilitet i podsjećaju nas da snaga vojske nije samo u opremi niti u strategiji, nego u ljudima koji je čine. Integritet, čast i lojalnost nisu tek poželjni atributi – oni su temelj svakoga vojnika i stup nacionalne sigurnosti. Bez takvih pojedinaca, vojska gubi smisao, a država ostaje ranjiva.

Hrvatska danas vapi za pojedincima s integritetom na svim područjima društva, a poglavito među onima koji odabiru vojni poziv, jer upravo oni moraju biti nositelji discipline, profesionalnosti i predanosti domovini.

Pitanje koje se nameće jest: kako Hrvatska bira, nadzire i provjerava ljude s pristupom povjerljivim informacijama? Nedavni propusti u Udbini, a sada i ova afera, razotkrivaju sustavne slabosti koje traže hitnu i sveobuhvatnu reakciju. Samo odlučna kontrola i dosljedna odgovornost mogu jamčiti da vojni mimohodi – simboli snage i discipline – ne budu samo predstava, nego odraz stvarne sigurnosti.

Na kraju, ostaje i gorka pouka: bratstvo i jedinstvo – pa i ono ljubavno – uvijek završi loše. Po Hrvatsku, dakako.

Barbara Dijanović
Hrvatski tjednik