Umrla najstarija članica Udruge Macelj 1945.

U srijedu 17. rujna u rodnim Zmijavcima, u Imotskom polju, na groblju Svih Svetih pokopana je Ankica Todorić. Odgojena je u postojanoj katoličkoj i hrvatskoj obitelji. Njezino srce od malih nogu kucalo je za Boga i Hrvatsku. Zbog obje te ljubavi, kao mlada djevojka postala je politički nepodobna i smetnja za opaki komunistički režim. Poslije rata 1946. godine bila je uhićena i pretrpjela je montirano suđenje. Vojni sud u Osijeku osudio je mladu djevojku Ankicu na smrtnu kaznu, pa je potom kaznu preinačio na 14 godina robije. Pretrpjela je 4,5 godina robije u ženskom odjelu zloglasne kaznionice u Slavonskoj Požegi, a nakon toga puštena je na slobodu. Potom, ponovno je uhićena godine 1952. te ponovno suđena u Osijeku, te je uslijedila nova kazna od 4 godine.

Godine 1956. domogla se je slobode bijegom u Austriju. Uspjela je doći u Kanadu, u Toronto i postala vrlo angažirana hrvatska aktivistica. Bila je dio naše brojne domoljubne emigracije koja je sanjala slobodnu Hrvatsku. Viđana je uvijek u crkvi, na prosvjedima protiv tadašnje omražene Jugoslavije, pa i na skupovima podrške za slobodnu Hrvatsku. Obvezno je dolazila na predavanja i skupove dr. Franje Tuđmana u vremenu začetaka stvaranja hrvatske države. Bila je angažirana posvuda gdje se nešto radilo za Hrvatsku, pomagalo ili promicalo za dobro i slobodu. Bila je uvijek spremna izložiti se i pomoći kad je trebalo prosvjedovati protiv Jugoslavije i Titovog zločinačkog komunističkog režima. Aktivno je sudjelovala u ostvarivanju hrvatske težnje u osamostaljivanju. I poslije veličanstvene, dragim Bogom dane pobjede i ostvarene slobode u obrambenom Domovinskom ratu, nastavila je raditi na korist Hrvatske.

Ankica se nikad nije udala. Živjela je skromno, ali aktivno i hrabro. Čvrsta i odlučna žena, uvijek uz topli osmjeh. Pod kraj života vratila se iz Kanade i doživjela se u domu časnih sestara u Vrgorcu. Sestre doma Imakulate jako su lijepo brinule i skrbile o Ankici. Ove godine u veljači, Ankica je doživjela svoj 100. rođendan, i proslavila ga u krugu svojih troje nećaka, nećakinje i pranećaka. Još je uvijek bila pokretna i spremna dati intervju o svom životu i političkom djelovanju ( vidi ovdje).

Ankica je postala članica Udruge Macelj 1945. još za vrijeme boravka u Kanadi. Prepoznala je u udruzi želju da se patnja hrvatskog svećenstva i naroda na križnom putu poslije Drugog svjetskog rata ne zaboravi. U jamama Maclja, najvećeg komunističkog stratišta i svetog žrtvoslovnog mjesta u Republici Hrvatskoj, pronalazila je sličnost sa stradanjima u imotskom kraju. S radošću i zadovoljstvom primala je posjete iz Zagreba i vijesti iz Udruge Macelj 1945. pažljivo je pratila. Vrlo dobro je razumjela okolnosti, te uz ostale istinoljubive članove svojim je potpisom omogućila održavanje 7. izvanrednog izbornog sabora Udruge, koji je osigurao stabilnost i put prema istini. U ime Udruge Macelj 1945. i članova u Hrvatskoj i Kanadi, opraštamo se s Ankicom, našom dugogodišnjom i najstarijom članicom.

Teške životne okolnosti kod Ankice nikako nisu uspjele slomili duh domoljuba, duh ponosne Hrvatice i veliku ljubav za slobodom zlatnom i hrvatskom državom! Ankica je bila slika i prilika dobre žene, čvrste i nepokolebljive Hrvatice, uzorne vjernice, istinoljubive i odlučne protivnice svakog ponižavanja Hrvatske.

Dva Thompsonova stiha Ankicu vjerno ocrtavaju:

Geni, geni kameni,
u meni vrište, u meni je sve,
geni, geni kameni,
nikad ne ću prestat voljet te!

Oj, Hrvatska, mati stara,
ljubav si mi jedina,
moja duša tebe sanja,
ti si meni sudbina!

Sretni smo i ponosni, mi koji smo Ankicu poznavali. Bila joj laka hrvatska zemlja i kamen, koje je toliko ljubila!

Počivala u miru Božjem!

Tekst: Damir Borovčak

Fotografije: Jadranka Vujević