Ljubav, mržnja i laž

Najezda elektroničkih medija i likvidacija papirnatoga života časopisa i novina ima svoje dobre strane: sjediš u kućnom haljetku i listaš po malom zaslonu, odabireš tekstove srodnih duhova i duša, preskačeš glupane i mrzitelje tvojega domovinskoga prostora. Ne moraš kupovati novine i časopise ili se još ponekad izlažeš riziku pretplate za neki sentimentom vezani časopis, uzdajući se u iznenađenja pronalaska nečijega iskrenoga zapisa koji će matoševskim skalpelom razuditi ustajale lešine i kaljuže. Zove me neki dan prijatelj, književnik i nakladnik J. P., pa najprije odmjerivši godišta što prohujala su kao skoro sto godina samoće, ustanovismo da ostavljamo danima neotvorenim pretplaćeni i dragi nam Vijenac jer više u njemu iznenađenja pa i nema. Nostalgije, sentimenti i navike upravljaju našim životima pa se teško odričemo papira, tiskovine u kojoj smo desetljećima ispravljali svoje i tuđe pogrješke, iscrtavali i podcrtavali važne rečenice, po marginama šarali svoje primisli i asocijacije, ispravljali lažne misli i dodavali istine s gotovo znanstvenim pozivima na toga i toga auktora. (Sjećam se naših udžbenika povijesti koji su unatoč novoj slobodnoj Hrvatskoj bili u uporabi: rekla bih tada učenicima: podcrtaj ovu rečenicu i na margini napiši :laž! Potom bismo čitali dokument s istinitim opisom događaja!)

Na tim elektroničkim medijima sve je poput holograma – ima ga i nema ga. Tko će zapisivati sve tekstove u kojima se nalazi toliko ljubavi, mržnje i laži, da ih jednoga dana možeš pronaći i ponovno pročitati? Nema slučaja, a ipak baš tako naiđeš na neki stari tekst i pročitaš: „Dana 19. rujna 1991. godine građani Beograda i drugih gradova i naselja bacali cvijeće na tenkove 1. gardijske oklopne divizije JNA koja je krenula na Vukovar da oslobodi braću Srbe.“ Onda se naglo pojavi odnekud drugi tekst. „Srpski general Mile Novaković na ulazu u Dvor na Uni 8. je kolovoza 1995. izdao zapovijed da se tenkovima pregazi kolona srpskih izbjeglica.“

Između ta dva zapisa strašni su ponori mraka jednoga rata, jedne okrvavljene zemlje velikim mrkim bradama opasane, bezbrojnim jamama zatrpane, zgarištima i korovom prodžikale, utihnulim ulicama opjevane i nestalim dušama posvećene. O tome su ispričane bezbrojne istinite infernalne, martirijske priče osobnih sudbina, fatalnih susreta prljavih rakijaških demona i nebranjene djece, žena i muževa. Dehumanizirani ideologijama, kokardama i mrtvačkim kostima okićeni, o vječnoj potrebi otimanja tuđega ovisni, surovim oružjem mržnje naoštreni, kreću već dugi niz desetljeća na susjedne narode. Šiptare klali k'o piliće, kaže njihov uvaženi akademik, muslimane istrijebili, sve do posljednje džamije porušili, Makedonce batinali i ponižavali, Bugare tukli, ali nažalost ne sasvim; „dockan“ stigli na albansku obalu kod Drača i tjerali konje da morsku vodu piju, a konji ne će pa ne će; Crnu su Goru možda doveli konačno u svoje leglo, samo proklete Hrvate kroz krvave šake propustili, pa onda poraženi s pokradenim traktorima i zlatnim lančićima s vratova naših snaša pobjegli, ali „ćeraćemo se do istrage vaše ili naše“, obećali.

Ni za zarez se nije zlobna misao pomakla ili nestala iz toga zova divljine, otuđenosti i rugla od etičnosti. Sada neki mladi tamo pjevaju o atavizmima „njihova“ mora, očajnici se predstavljaju kao sinovi nove pobune, „evropejci“ su oni, vraćaju se vremenima lutanja u podzemljima duha, urlajući u svijet neartikulirane slogove riječi ratničkih bubnjeva, bum-bum-pum-pum-paj-paj, spremni na obračun s malim i velikim vučićima i vukovima jer su ih iznevjerili i iz klete zemlje Hrvatske pobjegli, a trebali su „ćerati“ ustaše sve do Maribora, Teznoga i Bleiburga, pa onda do Gevgelije. Sada šubare traže ono što je bilo: da „džandari“ pendreke nose, oficiri vojsku vode, nepismeni rankovići drže stoku hrvatsku, osobito nju, u stezi.

A što rade naši domaći janjičari i jataci i jatakinje? Puni su urbane europske deteizirane duhovnosti pa čitaju svinjama knjige da i nas pouče kako se može živjeti bez rada i to vrlo dobro. Njima svinjska kuga ne smeta, cijepljeni su protiv truda i rada, protiv hrvatstva, domoljublja, protiv Boga i deset Božjih zapovijedi, protiv časti i istine.

Budući da su oni gradska (zagrebačka) elita, mogu si dopustiti biti nepismeni i beskrupulozni, karanfilima komunizma kititi svoje materijalne i umne imutke i zavijati kao gladni Vuci (Milutina Cihlara Nehajeva) da nam se vrate vremena iz onoga prvoga zapisa od 19. rujna 1991.

Ali oni, ti domaći jataci i jatakinje, ne priznaju taj prvi zapis kao ni onaj drugi. Toga u njihovoj povijesti nema i nema. Kao što ga nema ni u svijesti tamo preko Drine gdje zavijaju neki novi vuci. Toliko je mržnje i laži optočilo njihove mozgove i barbariziralo nikada ne usahle pohlepe za tuđim, da smo umorni od slušanja i vike, pa se umatamo u tugu i ljubavi koje su nam preostale u sjećanjima na naše mrtve.

Ovaj tekst što slijedi u našem zajedničkom zapisu napisao je nekadašnji učenik Nadbiskupske klasične gimnazije koji se upravo vratio iz Matića s obilježavanja 30. obljetnice stradavanja naših učenika u Posavini, susreta s njihovim roditeljima i ljubavi koja nikada ne umire, mili moji.

Nevenka Nekić

__________________

Osmorica mladića – tihi jecaj Bosanske Posavine

Tog vrućeg kolovoškog ponedjeljka prije 30 godina, kada je u večernjem Dnevniku ministar obrane Gojko Šušak lakonski izvijestio: „Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen!“, par sekundi nakon, prema mjestu Matići u Bosanskoj Posavini, iz bijesa zbog svježeg i potpunog vojnog poraza u operaciji Oluja, pripadnik srpskih postrojbi ispalio je minobacački projektil kalibra 120 mm, koji je svoju balističku putanju završio aktiviranjem eksplozivnog punjenja u neposrednoj blizini desetorice hrvatskih mladića. Nakon strahovitog praska i lomljave crijepova i stakala, dima koji je ispunio dvorište, počelo je bolno zapomaganje ranjenih, a sedam beživotnih tijela mladića između 15 i 18 godina ostalo je nepomično ležati. Nakon prvotnog šoka, oni koji su se prvi uspjeli pribrati, krenuli su ranjene užurbano prevoziti u bolnicu. Prašina, vriska, krhotine i sirene jurećih automobila trojicu prevoze u bolnicu. Nažalost, još je jedan mladić podlegao ranama, a dvojica su ostala teški invalidi.

Razlog zašto mnogi od vas tek sada čujete za ovo, nakon tri desetljeća, možda leži u neobjašnjivoj šutnji hrvatskih medija o ovom događaju, pogotovo kad su četvorica od njih bili sjemeništarci, odnosno u formaciji da postanu katolički svećenici. Dvojica su od njih bili moji školski kolege. Rastali smo se radosno na kraju trećeg razreda. Svoje mjesto u školskim klupama Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu, u kojima smo se, napokon, trebali pripremiti za maturu, moji prijatelji zamijenili su trajnim mjestom u svojoj rodnoj Bosanskoj Posavini, na mjesnom groblju u Matićima, gdje u nizu stoji osam crnih spomenika s njihovim imenima i malim portretima.

Pjesma nam govori – Zlatna polja, naša Posavina, grobovi su puni njenih sinova. Hodao sam mnogim grobljima palih vojnika, gdje su postrojeni bijeli križevi, gdje je pala mladost koja je izabrala služenje, gdje je tuga uzvišena i isprepletena s vječnom zahvalnošću. Međutim, groblje u Matićima je drukčije. Ovih osam grobova spomen je na čupanje srca i razdiranje duše majki i očeva, sestara i braće, gdje sve drugo osim tišine biva neprikladno. Možda je i to razlog zašto se u ovih 30 godina tako malo moglo čuti o malom mjestu Matićima. Samo je po sebi herojsko jer je na prvoj crti bojišnice godinama odolijevalo neprijateljskim napadima. Međutim, ipak ostaje zapamćeno kao poprište jedne od onih tragedija koje se vrlo rijetko spominju, no koje zauvijek oblikuju ljude, obitelji i zajednice koje ih prežive. Dječaci i momci, još uvijek bliži školskim klupama nego oružju, ukradeni su ovom životu u jednom trenu.

Za mene će zauvijek ostati prijateljima s kojima sam zajedno učio latinski, dijelio sendviče i snove o budućnosti. I dok smo se mi poslije, svatko na svoj način, borili s vlastitim pozivima, ispitivanjima savjesti, izborima i kušnjama, oni su ostali samo na zajedničkim analognim fotografijama. Ostali su na granici djetinjstva i vječnosti, bez mogućnosti da išta drugo izaberu osim da postanu simboli jednog tihog stradanja, nečega što su Bosna i Sava, koje tiho teku, svjedocima od 1945. kada se tu vodila zadnja bitka na tlu Europe u Drugom svjetskom ratu kod Odžaka ili dok je u Domovinskom ratu oko Orašja srpski agresor neuspješno gubio napad za napadom, gdje je na cijelu općinu ispalio više od 30.000 granata... ali jedna je bila dovoljna da gubitniku podari dijaboličnu satisfakciju. Gubitniku koji nikada zbog toga nije bio procesuiran. Gubitniku kojem s ovog mjesta kažem: Možeš ispaliti minobacačku granatu na dječake i na mjestu ih pobiti, njih osam, a dvojicu učiniti doživotnim teškim invalidima. Možeš živjeti nakon toga već trideset godina a da te nitko ne pozove na odgovornost zbog tog čina. Konačno, možeš trošiti dane kako god hoćeš - no, nećeš dokle hoćeš, jer zaglušuješ uši pred vlastitom savješću - tim jedinim preostalim Božjim darom koji ti se nudi, bez kojeg će ti se duša strmoglaviti u vječni ledeni ponor.

Trideset godina nakon njihove smrti, nas desetak, njihovih školskih kolega, prijatelja i suvremenika, uspjelo se organizirati u nakani pohoda njihovim grobovima. Premda su nam životni putevi prilično različiti, svi smo osjetili da nas oni i dalje povezuju. Nismo u Matiće došli iz obveze, nego iz potrebe. Iz tihe, duboke unutarnje dužnosti prema onima kojima ništa više ne možemo vratiti. Na njihovim grobovima ispričali smo im sve o našim obiteljima koje nam je Bog podario, ali i o svijetu koji je siromašnije mjesto bez njih. Jer što znači izgubiti osam mladića iz jednog sela? U ratu koji je ionako bio nemilosrdan, to znači izgubiti samo srce budućnosti. To znači obitelji koje nikada neće biti zasnovane. To znači majke i očeve koji su ostali bez sinova, sela bez momačke graje, škole bez učenika, sjemeništa bez sjemeništaraca, utakmice bez suigrača. To znači ranu koja ne zarasta. To znači prihvatiti šutnju koja je uslijedila. Nije bilo kamera, nije bilo političkih govora. No, tijekom 30 godina, o njima se ipak govorilo. Ne sumnjam da su najmiliji s njima u snovima čak i razmijenili pokoju riječ. Pripovijedali su oni kojima su istinski nedostajali, oni koji su ih voljeli. I ove redci nastaju iz zahvalnosti što su postojali. Što su nam bili darovani, pa makar na kratko. Što su, premda bez glasa, progovorili o cijeni života, o cijeni ljubljene nam domovine Hrvatske i boli koja će nas uvijek učiti poniznosti.

Neka ovaj zapis bude mali kamen u mozaiku sjećanja. Neka postane jedan od onih tragova koje ne brišu ni vrijeme ni ravnodušnost. I neka nas podsjeća da ljudska lica, osobito ona mladenačka, ne smiju postati brojevi. Jer, dok s ponosom slavimo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, spomen na akciju Oluju, koja simbolizira vrhunac hrvatske oslobodilačke borbe: strateški uspjeh, nacionalno jedinstvo, povratak okupiranog teritorija i dugo sanjanu slobodu, događaj koji se slavi službeno, snažno, ponosno – s mimohodima, govornicima, pjesmom i zastavama, nasuprot tome, Matići i šira Bosanska Posavina predstavljaju tihu, zaboravljenu žrtvu. Tamo nema pobjedničkih govora, a jedini mimohodi su oni usamljenih stamenitih Posavljaka koji koračaju prema grobovima svojih sinova, vječnih dječaka. Jedno malo selo koje je u jednom trenutku dalo skoro sve. To je slava bez slave, herojstvo bez priznanja, osjećaj gubitka koji se ne uklapa lako u narativ pobjede.

Širokim prizorom Domovinskog rata dominira ponosna Oluja, koju poput svjetionika svi vide. Matići su poput svijeće u skromnoj sobi koja gori tiho, ali onima koji su tamo bili i ostali, ta svjetlost nikad ne prestaje grijati srce. Sloboda nije plod samo onih dana kad zvone zvona i vijore zastave. Ona se rađa i u tišini golema gubitka, u selima koje je povijest zaobišla, ali koje je Bog upisao u Vječnost.

U malom posavskom groblju, gdje križevi šute i zemlja pamti, izgovorit ćemo njihova imena: Damir Dominković, Slaven Marković, Ivica Marković, Pejo Mikić, Marinko Mikić, Tomislav Pejičić, Pejo Marković, Iljo Orkić. Nakon svete mise koju je u mjesnoj crkvi Ivana Krstitelja odslužio njihov školski kolega, don Antun Tuna Jozić, u društvu njihovih roditelja i sestara, rođaka i sumještana, nas desetorica smo kraj njihovih grobova upalili svijeće crvene mučeničke boje, preporučili ih neizmjernom milosrđu našega Gospodina Isusa Krista... i stajali dok u nama prolaze godine.

Ivan Ninković