Suvremeno hrvatsko disidentstvo

Riječ disident dolazi od latinskog dissidens, participa prezenta od glagola dissidere u značenju udaljiti, odijeliti. U mrežnoj Hrvatskoj enciklopediji definicija disidenta glasi: ''U političkom životu termin disident odnosi se na pojedince ili skupine koje otvoreno izražavaju nezadovoljstvo određenim društvenim pojavama, stanjima ili se protive napuštanju izvornih programa, pa ih zbog toga na različite načine šikaniraju i progone.'' Uz navedenu definiciju dodaje se i jedno uže određenje: ''Disident je politička oznaka za intelektualca u komunističkim režimima koji se razlikovao od službene politike, pa ga je ova zbog toga proglasila heretikom i onemogućila mu da djeluje i živi. Zbog toga su se mnogi disidenti morali iseliti iz vlastite domovine.'' U suvremenoj Hrvatskoj disidentskim perjem rado su se kitili (i kite) razni kulturnjaci jugoslavenske provenijencije, nezadovoljni što im propala Jugoslavija te su prisiljeni živjeti u državi koju ne vole, ali bez čije sise ipak ne mogu opstati, pa i kada uspiju naći neki angažman vani stalno se vraćaju da pokupe vrhnje u obliku raznih nagrada, priznanja i izdašnih dotacija. Jedan je od takvih dobio i cijelo otočje na korištenje.

Tako da bi se mirne duše moglo reći da u suvremenoj Hrvatskoj pravih disidenata i nema, kad ne bi postojale dvije iznimke. Prva je svakako Goran Babić, koji je, kako javljaju mediji, u nedjelju 26. travnja umro. On je, ne slažući se s postojanjem samostalne i demokratske Hrvatske, početkom devedesetih emigrirao iz zemlje u Beograd. O njemu je Miljenko Jergović, priznajući da je bio ''izdajnik je u punom smislu riječi'',  u jednom svom tekstu iz 2008. ustvrdio: ''Mnogima je bila dodijeljena ta uloga, ali Goran Babić jedini je pravi disident i politički emigrant otkako je stvorena samostalna Hrvatska. Malo pred izbijanje rata prebjegao je u Srbiju, tamo je nedvosmisleno podržao Miloševića, bio aktivan u nečemu što je sebe nazivalo hrvatskom vladom u emigraciji, obilazio je sa srpskom vojskom bosanska bojišta i pisao reportaže u Dugi, nikada nije promijenio mišljenje o ratovima iz devedesetih, niti ga modificirao u skladu s nazorima građanske i demokratske Srbije.'' Iako je tijekom olovnih sedamdesetih i osamdesetih ideološki divljao u maniri najgorih staljinističkih kulturnjaka, Babiću se mora priznati stanovita dosljednost, nikada se nije vratio u Hrvatsku iako bi, ne sumnjam, bio dočekan širom raširenih ruku. Uostalom, Ministarstvo kulture RH već bilo počelo financirati njegove knjige.   

Drugi suvremeni hrvatski disident je Zdravko Mamić. Iako Mamića politika kao takva ne zanima, ostaje činjenica da je ušao u primarno politički sukob s Milanovićevim ministrom Jovanovićem koji se bio nameračio uništiti hrvatski nogomet. Iako se vlast promijenila određene društvene formacije nastavile su djelovati u tom smjeru pa je Mamić sudskim presudama istisnut iz Dinama, hrvatskog nogometa i u konačnici iz zemlje. Svojim djelovanjem iz progonstva ukazao je na korupciju u hrvatskom sudstvu, pa i pokrenuo neke procese u tom smislu, a nije se libio ni političkih izjava, koje ga, doduše, ne legitimiraju kao disidenta zagovornika neke dosljedne ideje, nego kao balkanskog galamdžiju i šićardžiju koji iz svakog hvaljenja ili kuđenja gleda izvući neku korist za sebe. Zdravko Mamić ovaj put nije skrenuo pažnju na sebe odlaskom s pozornice kao netom preminuli Babić, nego specifičnom mamićevskom laudom komunističkom satrapu Josipu Brozu Titu. Mediji javljaju da u emisiji "KIDA Show" srpskog Mozzart Sporta Mamić nije ''birao riječi kako bi obranio svoj stav o Titu.''  Između ostalog, prenijeli su mediji, rekao je i sljedeće: ''Ja zbog Tita imam problema jer ne dam na Tita. Što ćeš ti, klošaru, koji ne znaš nos obrisati, mene uvjeravati da je bio Tito ovakav ili onakav? Operi usta benzinom da izgovaraš ime Tito." Tako je Mamić napravio puni krug od ljutog Hrvata i nacionalista do ljutog titoista, čime se u političkom smislu približio brojnim hrvatskim lažnim disidentima koji se busaju u disidentska prsa i uredno grabe iz hrvatskih državnih jasala. Mamić barem, zahvaljujući korumpiranom sudstvu, Tita hvali onako disidentski, iz daljine. Ponekad i korumpirano sudstvo odradi dobar posao.

Tragikomično je da je suvremeno hrvatsko disidentstvo, budući da je Babić umro, spalo na Zdravka Mamića. S druge strane to je znak da je Hrvatska uistinu demokratska država, a rekao bih i više od toga: podilazi onima koji je destruiraju te oni jednostavno ne dolaze u prigodu da se ostvare kao disidenti.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik