Feljton se u osam nastavaka u užem smislu bavi suodnosom književnosti i umjetne inteligencije, a u širem utjecajem tehnologije na društvo, osobito umjetnost. Svi naraštaji i sve društvene skupine koriste se blagodatima i zamkama novih tehnologija, mahom ne razmišljajući o etičkim zaprjekama.

Stroju stvorenu čovjekovom rukom koristi izostanak autoriteta

Kako dokazati da i ovaj tekst nije napisala umjetna inteligencija? Postao je to golem izazov u novinarstvu, bit će sve veći i u znanosti i umjetnosti. Pojam umjetne inteligencije ušao je u svakodnevne razgovore, promišljanja (i) o etičkim zaprjekama, no unatoč tomu mnogi se koriste njezinom pomoći, bilo iz razbibrige, bilo iz skraćivanja posla, hodeći linijom manjega otpora, uzdajući se u deus ex info-machina kao u vjerodostojnu (!) pratiteljicu, uvijek spremnu pomoći sve umornijem i sve manje mislećem čovjeku. Da, i umjetna inteligencija (UI) plod je čovjekova uma, ali filozofsko je promišljanje o takvoj njezinoj beživotnosti ako znamo da je nadomjestak stvarnomu razgovoru. Brza je provjera podataka (ne nužno istinitih, dakako), tako moćno strojno ažuriranih, da se prethodno „neznanje” UI-ja generira svakom novom „činjenicom” jer upija kao spužva svaki podatak nemjerljivo brže od ograničenoga ljudskoga stvorenja. Doista, teško je i bit će sve teže dokazati tko je stvarni autor teksta – stroj ili čovjek. Ako se prije plagirani tekst mogao dokazati pukim ukucavanjem u svemrežnu tražilicu – otkrivajući posve isti redoslijed riječi u pojedinoj rečenici – prepisivanje i(li) suradnja s umjetnom inteligencijom zahtijevat će nove, mudrije alate, slične onima policijskima kojima dešifriraju kodirane prepiske gangsterskih skupina. Sve se može prepisati, baš sve, od sažetka lektire, preko pjesmuljaka do ljubavnoga romana. Široka je tema UI-ja i globalnoga utjecaja, no ovom prilikom želja je prikazati suodnos književnosti i umjetne inteligencije, odnosno, u razgovorima s hrvatskim književnicama i književnicima dokučiti prednosti, nedostatke, zamke i lukavost – kako samih autora, tako i UI-ja.

Društvo hrvatskih književnika donijelo je o svojoj 125. obljetnici utemeljenja, 27. siječnja ove godine, Deklaraciju o umjetnoj inteligenciji. U njoj su naglasci stavljeni na tri točke: autorska prava, socijalnu sigurnost i bit književne umjetnosti. O istoj temi raspravljalo se i na Đakovačkim susretima hrvatskih književnih kritičara u lipnju, dočim je početkom kolovoza DHK pridružen nizu organizacija i udruga koje otvorenim pismom izražavaju nezadovoljstvo člankom 53. Akta o umjetnoj inteligenciji, kao i Kodeksom prakse umjetne inteligencije opće namjene i Smjernicama za umjetnu inteligenciju opće namjene, smatrajući ih štetnima za europski kulturni i kreativni sektor. Jasno, potvrdit će to i naši sugovornici, hvalevrijedno je promišljati i osuditi još nepojmljivo moćno „oružje“, sve i ako se veoma brzo, ne za pedeset, već za pet godina pokaže da je književnost bez umjetne inteligencije – mrtva. Paradoksalno? Da, jer se i za ukoričene knjige govorilo da će izumrijeti. Odnosno, da će prevladati elektronička izdanja, programi za čitanje knjige na zaslonima, uglavnom, kako će papir postati viškom. Nije se dogodilo, barem zasad, ni s knjigama ni s novinama, još se tiskaju. U kakvim nakladama, drugi je par rukava. Treći par rukava jest, barem kada je o Hrvatskoj riječ, što nije ništa lakše doli objaviti knjigu u ovoj državi. Barem kao samizdat autor. Svatko, ali baš svatko, s minimumom pismenosti i pomoći grafičkoga dizajnera, može odnijeti rukopis u obližnju tiskaru, zatražiti pripadajuće kataloške oznake od Nacionalne i sveučilišne knjižnice, odnijeti im devet otisnutih primjeraka i – eto autora. Življega, najživljega. Lako moguće i priznatoga u RH, osobito ako se tematski dotiče destruktivnih tema – za državu, baštinu, identitet. Sad, zašto izumiru ili su marginalizirani autoriteti koji će goli tekst proglasiti onim bez ikakve književno-umjetničke vrijednosti (neovisno o temi), točnije, zašto svakom knjigom pojedinac može prilično jednostavno upasti u jedno od dvaju hrvatskih književnih društava – dublja je i šira problematika od ovoga feljtona. Nesumnjivo je da umjetna inteligencija može kvalitetnije ispisati dobar dio hrvatske književne produkcije, kao što može napisati većinu estradnih tekstova ili novinarskih članaka. Ne, to ne znači kako je umjetna inteligencija postala umjetnost, ona nikada ne će biti umjetnost, jer nije um sam, ali jest njegova strojno „zarobljena“ produžena ruka.

Pokušala je tako umjetna inteligencija i glasovitomu australskomu glazbeniku i književniku Nicku Caveu napisati novu pjesmu i – iako nije na razini Cavea – dovoljno je dobra da ju potpišu manje talentirani pjesnici i glazbenici. Kada je, prije četvrt stoljeća znanstvenik i redatelj Nikša Sviličić tvrdio da je u prosječnoj hrvatskoj pjesmi dovoljno vrtjeti četiri riječi: „ljubav“, „žena“, „vino“, „sudbina“, studenti su to doživljavali šalom – šalom koja i danas puni džepove ispodprosječnim autori(ca)ma, moguće odnedavno dodatno osokoljenima umjetnom inteligencijom – inteligencijom koja vrijeđa zdrav razum, ali i inteligencijom koja je proizvela upravo rečenu „inteligenciju“. Odmaknemo li se od glazbe i estrade, ostaje pitanje umješnosti da UI piše istovjetnim stilom pokojnih i živih književnih velikana, pa i onih koji (u rečenom izostanku kritičkih autoriteta) sami sebe proglašavaju velikima. Nesumnjivo je da UI može napisati komentar „Ernesta Hemingwaya“ na nedavnu predstavu Trumpa i Putina u Anchorageu, britkim i ubitačnim kratkim rečenicama, kao što može biti „Gabriel Garcia Marquez“ u osvrtu na nepresušne bitke kolumbijskih narkokartela, s nešto duljim rečenicama od „Hemingwayevih“. Ukratko, umjetna inteligencija može imitirati što joj „srce“ želi, to conradovsko „Srce tame“, neistraženo i zlokobno, ako se otme kontroli (kao da već nije).

Što može prosječni hrvatski književnik učiniti – doli pisati? I pokušavati kreativnošću ideje i njezinom obradom doskočiti umjetnoj inteligenciji. Ma kako ona vješto imitirala autorov um, nikada ne će biti taj um, neovisno o dosezima autorove književnosti. Književnik se ne treba opterećivati ni „mrtvom književnošću“, spoznajom o manjem čitateljskom krugu, o trendovima nenaklonjenima književnosti, o njezinoj nesumnjivo manjoj važnosti u odnosu na utjecajnike i društvene mreže. Književnost je u rijetkim slučajevima (mahom vezanima uz englesko govorno područje) omogućavala i omogućuje rješenje egzistencijalnih briga. Poticaj bavljenja književnošću radi materijalne blagodati teško može naći plodno tlo, osobito u Hrvatskoj, gdje ste gotovo građanin drugoga reda ako se usudite javno prisnaživati da ste književnik. Umjetna inteligencija samo je dodatni izazov (u moru izazova) književniku koji mora ionako raditi „glavni“ posao, najčešće ostavljajući noć za pisanje kada uminu profesionalne i privatne obveze. Umjetna inteligencija potiče na ontološka i antropološka pitanja, ali ne će svojim „copyrightom“ nikada doći u prednost pred autorom od krvi i mesa. Zavaravamo li se? Upravo stoga je važno bistriti pa i sučeliti različita promišljanja o sadašnjosti i nesagledivoj budućnosti suodnosa književnosti i umjetne inteligencije. U suprotnom je najbolje prestati pisati i prepustiti stroju da odradi čovjekov posao.

Gledano nakratko i na prvu loptu iz nakladničke pozicije, njima umjetna inteligencija može i „autorstvom“ i „prevoditeljstvom“ uštedjeti troškove (ne ću napisati pridjev „silne“ jer nema kruha ni piscima ni prevoditeljima u ovoj državi od bavljenja književnošću i prevoditeljstvom), skresati mrvice od honorara, no ponovno se postavlja i nezaobilazno pitanje – hoće li tko čitati i zašto bi čitao ono što nije napisao čovjek svojom rukom? Ako pretpostavimo da sve manjemu broju čitatelja išta znači novo djelo popularnoga hrvatskoga autora (o popularnosti mahom odlučuje i marketinška spretnost samoga nakladnika – čitaj državne dotacije), kako će tomu istomu čitatelju što značiti proizvod umjetne inteligencije? Može jedino oskrnaviti ionako krhku socijalnu sigurnost, utjecati na rasprave glede autorskih prava i da, kada smo već na tragu Deklaracije o umjetnoj inteligenciji DHK-a: dovesti u pitanje samu bit književne umjetnosti.  

Naizgled jednostavnim djeluje i odgovor na naslovno pitanje feljtona – hoće li i stroj sutra ući u kanon? Ne će, rekli bismo i vjerojatno pogriješili. Jer, pitanje kanona također je složeno, s obzirom na to da u ovoj državi kanon i nagrade pripadaju većinom članovima Hrvatskoga društva pisaca, kao da Društvo hrvatskih književnika i ne postoji, što je prilično krivnja i samoga DHK-a, odnosno njegovih članova, kojima pripada i potpisnik ovih redaka. Ako se umjetna inteligencija „izbori“ za svoja autorska prava, nesumnjivo će radije zatražiti članstvo u HDP-u, jer joj širom otvara vrata javnoga priznanja, poticaja za književno stvaralaštvo mjerodavnoga ministarstva i medijsku popularnost. Umjetna inteligencija zna što radi, za razliku od čovječanstva koje je širom otvorilo vrata svim njezinim sposobnostima. Samim tim, ako bude dovoljno „mudra“ i „poslušna“, otvorit će samoj sebi i put prema kanonu. Ne možemo napisati i književnoj besmrtnosti, jer o tome ipak ne će odlučiti ni državni gospodari kanona, ni umjetna inteligencija, nego čitatelji koji će u bliskoj i daljnoj budućnosti uzimati u ruke djela napisana – sad umom, rukom ili strojem – ostaje vidjeti novim naraštajima, rođenima s prvom fotografijom mobitelom i pokretima prstiju na tipkovnici. Hoće li „sutra“ uopće komu biti važno – kako dokazati da i ovaj tekst nije napisala umjetna inteligencija?

Tomislav Šovagović

(nastavlja se)

Tekst je dio niza „Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon?“, a na Portalu HKV-a objavljen je u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2025. godini Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu izvora i autorova imena.

Povezano

T. Šovagović: Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon? (2)

T. Šovagović: Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon? (3)

T. Šovagović: Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon? (4)

T. Šovagović: Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon? (5)

T. Šovagović: Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon? (6)

T. Šovagović: Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon? (7)

T. Šovagović: Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon? (8)