Vinka Grgić Šoljan, Priče iz triju gradova

To Vranjic with Love!

UPričama iz triju gradova Vinka Šoljan objavljuje trideset sedam priča. Te priče, smještene u tri grada, Split (s Vranjicem i Solinom), Sarajevo te Grand Haven u SAD-u obuhvaćaju vrijeme od završetka Drugoga svjetskog rata do petnaestak godina nakon Domovinskog rata. 

Izvornost  mjesta i likova te povijesnih događanja utjecali su na autoričin način stvaranja – dokumentaristički u kojem i fikcionalizirani prikazi djeluju uvjerljivo i potresno te ih je gotovo nemoguće odvojiti od fakcionaliziranih.

Autorica je elegantno izbjegla prokazivanje i potkazivanje u svom diskursu. Vinka Šoljan kao da u svom prikazu svijeta koji opisuje teži biti bez ega, bez osobne povijesti, bez želje da bude shvaćena ili potvrđena i prihvaćena, kao da želi nestati iz svoga pisanja. Pisac teško može potpuno nestati iz svog pisanja. Ne, nije njezino kazivanje bljutavo i bezlično. Bez stava. Dapače. Katkad je ono što se sluti jače od onoga što je rečeno, jer je neiskazano tako snažno danas ili privlači da ga prihvatimo ili da mu se suprotstavimo.

S iskrenošću ispovijedi i nesvakidašnjom pripovjednom uvjerljivošću autorica razmiče vremena i prostore vlastitog života, tkajući priče koje postaju naše. Likovi iz ovoga proznog albuma uhvaćeni u sudbinskim  trenutcima lakoćom nas uvlače u svoje svjetove – ranjivi, izgubljeni, katkad dječji napuhani… I oni drugi, u čijim svjetovima nikad, ali baš nikad ne bismo željeli biti, ali bi zato oni htjeli zarobiti naš prostor, zarobiti naše vrijeme (???), uništiti našu dušu.

No svi su oni, i oni na strani dobra i oni na suprotnoj strani, na udaru povijesnih previranja i infernalnih totalitarizama, pogotovo komunizma,  XX. stoljeća. Njihovi životi postaju krhke slamčice u virovima velikih sila. Unatoč tomu, priče o njima ne nestaju – one ostaju sačuvane u spomenaru Priča iz triju gradova.

Autorica je u svom prikazu navela prelamanje poslijekomunističkih zala u Vranjicu i okolici kroz likove, prostore i vrijeme. Vinka Šoljan ne piše riječ zlo niti riječ zločinac.  To bi bilo igranje Boga. Ni zla onih koji su ratom okupirali Hrvatsku i Sarajevo, u širem smislu Bosnu i Hercegovinu, na kraju XX. stoljeća ne naziva zlima. Oni koji su zlo činili iz istog su dijela jedne kace (visoke posude u kojoj se perpetuira zlo), stvarali su gustu atmosferu uzetosti, stupora: preko pisama koja se nisu otvarala, ali uz koja se drhtalo, preko denuncijacija čijem se utjecaju kao plimnom valu nije moglo izbjeći, preko noćnih sastanaka koji su nosili obilježja kuge, ako si na njima obilježen, preostalo ti je da samo veneš.        

Kroz riječi Vinke Šoljan u Pričama iz triju gradova prolazi svjetlost dobroga, lijepoga i istinitoga bez zadržavanja, ona je most između navedenih kanona vrijednosti i čitatelja, a ne prepreka.  

U priči Šjor Jozo Moleti susrećemo se s piturom soboslikarem Moletijem. Ne zna se je li šjor Jozo prilagodio život ličenju ili je ličenje prilagodio životu. Nakon što je nekoliko puta zamahnuo četkom po zidu nestao [je] s namjerom, rekao je, da donese nešto iz svoje kuće. Nije se vratio do sljedećeg dana. … Međutim, šjor Moleti se nije vratio ni nakon marende, ni nakon ručka u podne…

Njegovo dnevno kretanje bilo je pravi misterij, budući da bi istodobno radio kod više obitelji. Počeo bi sa svih pet poslova prije nego što bi završio onaj prvi…

Slično je i s izborom boja.

„Molim te, Jozo, neka… bude svitlo žuta boja, po mogućnosti šporko bila…“ 

„Ma ne brigaj se! Ka' da ti uvik nisan pitura po tvojoj želji.“

…………….

„Ma, Jozo, nismo se dogovorili za pijanu žutu, nego za šporko bilu.“

„Tinel ti nikad nije lipše izgleda. Ma u šta ti gledaš?“ 

Pituravanje po želji prometnulo se u pituravanje po ljepoti, doduše, u Jozinu viđenju ljepote.

Baš kao u majstorskim novelama u predzadnjoj rečenici piše: A svi smo mi znali da je šjor Moleti slijep na jedno oko i da ima loš vid na drugo…            

Želite li ubiti tijelo nekoga naroda, pobijte što više njegovih stanovnika, prisvojite njegove prostore; želite li ubiti duh nekoga naroda, zapalite njegove kulturne i znanstvene ustanove, muzeje i knjižnice, a zatim protjerajte ili ubijte umjetnike i znanstvenike.

Želite li ubiti dušu nekoga naroda, razrušite i zapalite njegove crkve, sinagoge… i svetišta, pobijte njegove svećenike, rabine… i njegove duhovne vođe.

Tragičan dan za našeg župnika i župljane primjer je kako se ubija duša naroda.

Don Ante Braškić, tadašnji vranjički župnik, slavio je svetu misu treće nedjelje u siječnju 1946. Nakon svete mise otišao je u župnu kuću gdje ga je iznenadio dolazak župljanke Mire, partizanke i partijašice, koja ga je, otišavši s partijskog sastanka, došla upozoriti: „Ostavite sve kako je, i bježite, samo bježite!“ Nakon što je čula komunističke istine o župniku na partijskom sastanku.

Skočio je don Ante u more ledeno pokušavajući doplivati do Duja, udaljenih nekoliko stotina metara od Vranjica. U čamcu ga hvataju komunistički pretorijanci pozivajući se na odredbe prijekoga suda (kojih on nema!), obožavanog suda totalitarnih režima. U kaiću su ga stigli i bez ijedne riječi počeli ga tući veslima. Nakon što su ga izvukli u plićak, nastavili su ga tući nogama. Krv je šikljala iz brojnih don Antinih posjekotina ravno na tu dvojicu hrabrih krvoloka… … to zarumenjeno more kao da je… iz njih izmamilo najzvjerskije nagone. [Samo ono što se ima može se izmamiti. Nema tih batina koje bi mogle iz nekoga izvući onoga što u nama nema!] 'Kopile jedno klerofašističko! Još se i opire.'

'Partija je sada tvoj sudac i tvoja pravda [podebljao a.], a ne tvoj nepostojeći bog. Čuješ li nas?' Koliko traje sada iz navedene rečenice.

Priča 'Crka je pas!' ispričana je iz dječjeg rakursa, child's perspective, u kojem se život shvaća doslovno, bez metaforično-licemjernih premaza. Koji bi osudio metaforiku (Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svojega pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!) i zgrozio se na riječi iz naslova, kako li bi se tek trebao zgroziti nad djelima onoga koji je opasan čak i posmrtno, uglavnom preko rodbine kojoj se 'kraj' još nije naslućivao. Žive preko rodbine da bi sijali zlo kako su za života učinili.

Komunističko-partizanski amanetluk!

… i nikada tome ne će biti kraja! (Kraj poznate novele Miroslava Krleže.)

U vezi s pričom Jedno nesvakidašnje prijateljstvo evo nekoliko riječi o zlu. Zlo nije uvijek crno-bijelo. U idealnom svijetu zlo se odmah može prepoznati. Kao što je napisao A. Schopenhauer: među putnicima koji se ukrcavaju na brod, gdje nitko nikoga ne pozna, dvojica bi se zlih već na mostu, gangway,  koji spaja kopno s brodom, prepoznali. U stvarnom životu katkad ono što se čini kao prijetnja može pružiti zaštitu.

Kukolj, u biblijskoj je prispodobi ipak riječ o ljulju, zbog svoga dužega korijenja može izvući na površinu elemente koji su izvan dosega velikom dijelu kultiviranih biljaka, a tako im postaju dostupni; može razbijati stvrdnute slojeve tla između površinskoga sloja i donjih slojeva zemlje te u tako omekšanim slojevima omogućiti kultiviranim biljkama da svojim korijenjem tragaju dublje u tlo kad se ne mogu prehraniti u plitkim slojevima zemlje. Jedna kršna loboda, u razmacima od pedesetak centimetara u svakom redu krumpira, može povećati proizvodnju i unaprijediti kvalitetu krumpirove održivosti.

Usjevi s uravnoteženom količinom korova preživjet će sušne periode lakše nego usjevi koji rastu potpuno bez korova. Isparavanje s površinskoga sloja zemlje zaustavit će vlaga koja se diže s vanjske strane korijena korova. Korov može pružiti i hlad u trenutcima kad sunce naročito prži, a može kod proloma oblaka spriječiti kišu da udarcima zemlju pretvori u cement.

Rast uz korov i svagdanje hrvanje s njim traži od biljke da angažira sve svoje potencijale da bi ostvarila plod. Takav joj život omogućuje da postane snažna i otporna, a bi li takvom postala rastom samo uz pitome biljke.

Što bi ljudski životi bili bez kúkōljā, odnosno, ipak, ljȕljēvā? Bez teškoća, bez problema, bez križa, bez tereta, pa i bez zla?

Svaki korov koji se iščupa, nalazi svoj put natrag u tlo da bi se tamo raspao u humus i ponovno ušao u životni krug. Ali u životni krug i dobra, a ne samo zla. Lako se može zamisliti nekoga tko ima ozbiljnih problema sa zakonom da, primjerice, pogine u osloboditeljskom ratu. I? Zamišljaj odgovor.

Iako je de Saint-Exupéryjeva mudrost iz Malog princa o zlu suprotna biblijskoj, bilo bi potrebno živjeti po lisičjoj mudrosti iz navedenoga djela: Tu deviens responsable pour toujours de ce que tu as apprivoisé. (Zauvijek si odgovoran za osobu koju si pripitomio [zavolio].

„Bog mi je vratio sve, s kamatama! ponovno je odzvanjalo u mojoj glavi. Tako je, čak je i meni Bog vratio sve što smo moja obitelj i ja izgubili u ratu. Također, s kamatama. Dao mi je sklonište u drugoj zemlji iz kojeg sam napravila dom. Omogućio mi je da se usavršavam u svojoj profesiji i da svoje znanje dijelim s onima kojima je potrebno. Dao mi je radost stvaranja novih prijateljstava, dao mi je slobodu da budem svoja.

Nije to bio prvi put da jedna jednostavna, kratka rečenica puna dubokog značenja čeka da je dešifriram. Nisam li možda više pažnje bila posvetila teatralnom pokretu ruku gosp. Ivanuša nego dubini njegovih riječi. Sjetila sam se da nije pokazivao rukom na jedan specifičan predmet u sobi. Pokazivao je na kompletno bogatstvo svojeg životnog iskustva – ponajprije intelektualnog. Postalo mi je jasno kako trebam završiti pismo svojoj prijateljici, jer mogu ponoviti riječi g. Ivanuša, Bog mi je vratio sve što sam izgubila, s kamatama! 'On će se pobrinuti za tebe na sličan način.'

Prijateljevanje sa dr. Ivanušem, profesorom na sveučilištu Notre Dame, bio je dar Božji za nas. A spomenuta lekcija ostat će sa mnom do kraja života.“

Ulomak je to iz priče „… vraćeno mi je sve s kamatama“.

Sklon sam na ovakve stvari gledati ovako: Pretjerana materijalnost ne odgovara našoj duši, a jednom kad to osvijestimo, ni našem tijelu. Ako smo zbog više sile bili prisiljeni napustiti vlastiti dom, Bog će otvoriti prostore za novi dom koji će biti funkcionalno skroman. (Ne, neću te zapustiti i neću te ostaviti. (Heb, 13,5)). Otvorit će prostore za zahvalnost koju su možda materijalna dobra zatrpala. Zahvalnost nije tek najveća vrlina, nego i majka svih ostalih vrlina. Dixit Cicero. Ulazak u plimu zahvalnosti ne da se ni s čim usporediti. Kad smo u toj plimi, u vezi smo sa svima. Gotovo da nemamo želja. Ušuškani smo proljetnom baviželom i zadovoljni stanjem u kojem jesmo, ma kakvo ono bilo. 

Knjiga koja ne zaslužuje da se pročita dvaput, ne zaslužuje da se pročita ni jedanput. Kroz priče Vinke Šoljan ne može se letjeti. Njima se treba otvoriti da bi nas mogle čitati i obogatiti. One donose gustu atmosferu burnih vremena od završetka Drugoga svjetskog rata do drugog desetljeća XXI. stoljeća. One nemaju konfekcijski slador ni literarnu pličinu. Njihov je okus nalik na okus šumskog voća ubrana na krajevima proplanka: okus karakterizira punina osjeta s nanocijanogenim elementima gorčine što je pouzdan znak da rastu i sazrijevanju voća nisu dodavani nikakvi kemijski toksični sastojci. Priče Vinka Šoljan posjeduju puninu izraza, vješto vođenu priču, oblikovane likove u čije psihologije lako ulazimo ili oni u naše, s dojmljivim i neočekivanim završetkom. Te priče nose znake vreménā u kojima su nastajale, u kojima gorčina i tragičnost prelaze mjeru teško shvatljivu onomu tko nije živio u tim vremenima.

Zna se pročitati da svemir odjekuje plačem nerođene djece. Onu drugu mogućnost koja se isto često čuje ne želim spomenuti jer bih joj pridao značenje koje mi se sad čini neprimjerenim. Zato mi se primjerenim čini pitati: gdje odjekuju neizgovorene riječi, šutnje i glasni muk ljudi koji su živjeli, živjeli???, u totalitarnim sustavima, a komunizam je najrasprostranjeniji od njih.

Ili bi bio potreban novi svemir za takve ljude.

Rudolf Ćurković