Jorgos Teotokas, Sati dokolice
preveo Luka Vukušić

Kopaj po nutrini. U nutrini je izvor dobra koji,
dokle god budeš kopao, neće presušiti.
(Marko Aurelije, Meditationes)

U knjizi Sati dokolice pet je tekstova: Proturječja samoće, Pisma prijateljici iz provincije, Žena u vlaku, Muza i Epilog (s Predgovorom i Bilješkom o autoru).

Zanimljivo je kako je autor vrstovno odredio svoje tekstove: okarakterizirao ih je kao psihografske članke u obliku unutarnjih monologa i dijaloga… koje ne bi trebalo prosuđivati kao konačno završeno djelo, nego kao zrcalo određenih unutrašnjih istraživanja i izražajnih eksperimenata (tu će logiku u vrlo širokom i slobodnom smislu slijediti ovaj osvrt).

Nije li svako književno djelo zrcalo određenih autorovih nutarnjih istraživanja i nije li takvom odrednicom Teotokas problematizirao vrstovne podjele koje se baš i ne mogu precizno odrezati da sadržavaju samo sastavnice te vrste i ni jedne druge?

Jasnije se vidi s ruba
i iz dokolice

U Predgovoru autor kaže da su tekstovi napisani spontano u satima dokolice koja se ne bi mogla shvatiti kao rub bitnoga, nego kao temeljna moć čovjekove duše. Ona nas daruje životom, obnavlja i krijepi vraćajući nas radu. Jednostavno: s ruba se stvari vrlo često jasnije i bolje vide nego iz središta. Rub je već pročistio stvari (ljude i događaje), odredio im mjeru i težinu, dok nas središte zasipa svakovrsnim obiljem u kojem se nije lako snaći i prosuđivati što je žito, a što ljulj. Ili u središtu to ni anđeli žeteoci neće moći razriješiti. Možda je najbitnije da rub rasplinjuje iluzije. Da se sad ne spominje, nego uzgred, koliko je promatranje s ruba zdravije, u odnosu na promatranje iz središta koje je impregnirano i svakovrsnim toksinima. 

Josef Pieper u svojoj knjizi Pohvala dokolici upozorava na opasnost društva koje je život pretvorilo u neprekidni rad i korisnost. Takva užurbanost stvara očaj i tjeskobu jer ljudi gube dodir s dokolicom – stanjem dokolice koje nam omogućuje susret sa sobom i sa Stvoriteljem. Dokolica je zapravo iskustvo života u punini. Kroz dokolicu postajemo sposobni za kreativnost, nutarnji mir i istinsku radost, a zatim se osnaženi vraćamo svagdašnjici.

O lijepom

Proturječja samoće nastaju u šetnji Atenom nakon rada u pravničkom uredu. Autor se pita zašto nikad nitko nije napisao ni jednu stranicu o Zapionu, jednim od najljepših kutaka na Zemlji. Je li to iz straha da bi se tako jednostavna i čista ljepota u pisanju pretvorila u hladno opće mjesto?

Ne, nego je ljepotu nemoguće prenijeti riječima: ljepota je iskustvo, a ne samo pojava. Ona djeluje izravno, bez posrednika, dok su riječi posrednici koji pokušavaju oblikovati neizrecivo u forme koje razum smije dopustiti. Ima dosta razloga zašto je ljepota riječima neuhvatljiva, ljepota je prostor bez riječi, trenutci kad osjećamo da je više tu, ali bez imena. Kad to više pokušamo uhvatiti riječima, ljepota se skupi, izblijedi i postane klišej. A klišeji su tragovi nečije bivše istine. Naime, svi su pokušaji već rečeni, pa to djeluje neiskreno.

I fraza ljepota je u oku promatrača toliko puta upotrijebljena, a nedovoljno razmišljena parcijalni je uzorak procesa doživljaja pulchri (lijepoga). Navedena fraza zapravo zamagljuje proces, odnosna doživljaj lijepoga. Jer nema nikakva odjeka iznutra, kao da je netko prerezao nit mogućeg odjeka ili veze s nutarnjim. Ako sebi dopustimo čuti zvuk navedene prerezanosti.

Svijet oko nas emitira vibracije kroz oblike, boje, ritmove, zvukove, mirise i pokrete. Te vibracije imaju frekvencije i ritam, u najširem smislu one su energetske. Svaka osoba ima svoje nutarnje vibracije, personalizirane koje dijele dosta zajedničkih elemenata s drugim ljudima, posebice s onima koji pripadaju istoj kulturi. Personalizirani dio ne dijeli se ni s kim. Svaka osoba ima svoje fiziološke, mentalne, emocionalne i duhovne vibracije. Sve ono što prihvatimo prije nego što smo toga postali svjesni: pokret, misao, osjećaj, empatiju rezultat je tih vibracija. Naše tijelo, srce i svijest mogu rezonirati s izvanjskim vibracijama. Rezonirati znači 'titrati na istoj frekvenciji'; prema tome, kad tijelo vibrira na istoj frekvenciji kao neka izvanjska vibracija, nastaje rezonancija, usklađenost frekvencija.

Primjer poetske rezonancije lako se osjeti u pjesničkoj slici Nikole Šopa: u stihovima O Bože, i neka u ponoć dođu u travi skrivene / krijesnice tihe i za moju dušu dugo gore. njegove pjesme Molitva za vedru smrt.

U nama su pohranjene vibracije: arhetipske mustre uzorci, tjelesni ritmovi, memorije… i slika Božja. Presudna iz koje sve polazi i na što se sve naslanja. Kad izvanjska vibracija pogoduje nutarnjim uzorcima mustrama, nastaje emocionalni ili estetski odjek. Naša svijest interpretira taj odjek kao ljepotu. Dakle, ljepota nije samo u objektu, nego u interakciji između objekta i nutarnjih uzoraka mustra promatrača. Tu nastaje fenomen ljepote u oku promatrača, ali sada shvaćen kroz vibracije: oko vidi, ali biće rezonira. Kad se rezonancija dogodi, tijelo reagira: srce se otvara, miris i ritam tijela usklađuju se, emocije se aktiviraju. To pojačava doživljaj ljepote i stvara harmonijski osjećaj zadovoljstva i skladnosti.

Ukratko: izvanjska ljepota → vibracija → rezonancija s nutarnjim uzorcima mustrama → aktivacija pohranjenih vibracija → osjećaj ljepote → tjelesno i emocionalno pojačanje.

Fraza ljepota je u oku promatrača samo je segment cjelovite slike u kojem je naglašen subjektivni doživljaj. Ta fraza preskače ostale slojeve: kako i zašto uopće dolazi do tog doživljaja, što se u nama budi i koji je dublji razlog da nešto prepoznamo kako pulchrum.

 O duši 

Za svakog čovjeka stvari imaju drugačiji oblik, a riječi drugačije značenje. Ne postoje dvojica koji život osjećaju na isti način. Dvoje se (dakle, dvoje, ne dvojica, ni dvije, ni ono-ni) ipak sjedinjuje i žive kao jedno tijelo čitav svoj život. Ali, kako se mogu složiti dvije duše. Pogotovo što duša ne traži samo dodir, već zajedništvo bez granica, bez distance, bez odvojenosti. Ta je čežnja iz neke dublje stvarnosti – Božje. Što se više duše približavaju, to se više udaljuju. Ta suptilna tragedije bliskosti znači: što te više volim, to me više boli što te ne mogu „dotaknuti“ onako kako želim. Da se duše slože, tajna je u tome da odzvanjaju jedna s drugom kao različite žice koje, ipak, tvore akord. Otajstvo nije da se potpuno stope, nego da nauče gledati i voljeti jedno drugo i u onome što se ne može dodirnuti. Možda je najveća tajna duša u tome što nisu stvorene da budu jedna, nego da budu dvoje koje se nikad ne prestaje tražiti. I ta potraga, nježna, bolna, istinita, već je oblik ljubavi.

O dobru prijevodu

Što dobar prijevod zahtijeva? Prije svega zahtijeva pažnju (Ne pozornost! Jer nije riječ samo o frižanju površina.) prema jeziku, kulturi i namjeni teksta.

Prijevod Luke Vukušića Teotokasovih Sati dokolice doima se kao da je Teotokas pisac hrvatskoga jezika, a Vukušić urednik njegovih Sati…

Izraz je Vukušićev protočan, prozračan, nalik na morsku površinu u utisi u sutonu. Kad se sve čini bestežinsko u nedogledu. Kad Newton nije ni zalutao. Vukušićev se prijevod ne doživljava prijevodom što čitateljima omogućuje razumijevanje i uživanje bez nesporazuma.

Ne postoje u prijevodu Luke Vukušića kulturne reference koje bi čitatelju bile nepoznate zbog kojih bi mogao naići na nejasnoće ili bi se mogao osjećati isključenim.  

Na dubljoj razini osjeća se dosljednost koja osigurava jasnoću i pouzdanost.

Stil i ton zadržavaju duh analitičke oštroumnosti, logičke jasnoće i ton introspektivne elegancije. Takav je Vukušićev prijevod: rečenice ostavljaju prostor za razmišljanje, bez redundancije, podsjećajući na klasičnu grčku disciplinu izraza.

Iza Vukušićeva prijevoda, kao i kod Teotokasa, uvijek se osjeća da je iza riječi racionalna podloga. Teotokas nije samo kritičar već i pripovjedač o vremenu u kojem živi što upućuje na Teotokasov ton introspektivne elegancije.

Lucidnost i ironijski odmak, lakonički stil i logička jasnoća s tonom introspektivne elegancije najvažnije su odlike Teotokasova stila koji se u prijevodima lako osjete.

Ne hvalim ja Luku Vukušića, prevoditelja.

Već je profesorica Dubravka Sesar napisala … svakako i zbog prijevoda Luke Vukušića, koji je potresnu dramu [Život u grobu, Stratisa Mirivillisa] te duše izvrsno prenio u hrvatski jezik [podebljao a.] (D. Sesar, Vijenac 721, 21. listopada 2021.).

Ili prof. dr. Predrag Mutavdžić:

Zahvaljujući odličnom poznavanju suvremenoga grčkog jezika kao i osjećaju za profinjenost i finese, za detalje, za pravi odabir riječi, prevoditelj Luka Vukušić, koji se dosada već dokazao kao iznimno talentiranim, vrsnim i stručnim u prevođenju sa suvremenoga grčkog jezika, i ovog puta uspio je Teotokasovu zbirku priča pretočiti u suptilnu poruku razumljivu svakom čitatelju i na hrvatskom […] govornom području. Dok se čita, prijevod pred očima čitatelja teče lagano te se doima veoma pitkim i krajnje sadržajnim, što na svoj način pridonosi dojmu kao da je Teotokasov tekst napisan upravo na hrvatskom, a ne na suvremenome grčkom jeziku.

Za prijevod Mirivillisova romana Život u grobu ni nakon tri godine nisam se prestao pitati kako je uspio tako gusto prevesti ratni ugođaj da katkad ne možemo izići iz njega pa smo poput vojnika koji su zarobljeni u rovovima, a mi u ratnom očaju Vukušićeva prijevoda.

Kako je tako moguće prevesti?

Nepoznati internetski neznalkeri – neznalica + stalker – (anonymous internet trolls) to se sigurno neće pitati. Njima je dovoljno koprcasto bahaćenje u svom neznanju.

Tekstovi Sati dokolice, zbunjujuće i oštroumne privlačne jednostavnosti, nalik su na dugine bljeskove u prolazu, koji se upisuju u našu svijest, za kojima čeznemo budući da nismo posvetili pozornost njihovim tajnama ljepote da ih rastvorimo i pohranimo u diarium animae (dnevnik duše) koji neće blijedjeti, kojemu ćemo se vraćati. 

Rudolf Ćurković