Tea Marinović, Dnevnik pomorskog časnika
                     stranice morem natopljene

More
Duši mojoj / Valovi njegovi / Plavo mrmore.

Muzej općine Jelsa objavio je u petak, 19. rujna knjigu Dnevnik pomorskog časnika, stranice morem natopljene, u prijevodu Tee Marinović, s poglavljima: Proslov, Uvod, Obitelj Duboković Nadalini, Jedrenjaci obitelji Duboković Nadalini, Brodski dnevnik, Oporuka Antona Dubokovića pok. Ivana, Popis literature, Tumač riječi i pojmova, Mjerne jedinice.

Knjigu je na Trgu svetoga Ivana u Jelsi predstavio urednik Duje Dorotka, magistar etnologije i kulturne antropologije i magistar antropologije, smireno, s dostojanstvom i pouzdanošću, lišeno afektacije i pretjerivanja. Kako se i pristoji sadržaju Dnevnika.

Između predstavljača i uvodnih riječi ravnateljice muzeja Marije Plenković, magistrice etnologije i kulturne antropologije (čini se kako je, kao prava domaćica, odahnula tek kad je svatko mogao sjesti, i oni koji su opravdano zakasnili) i uvoda, glazbom nas je svojim kristalnim zvukom na violončelu oduševila Csillag Odor skladbama Sonatina za solo čelo, Antona Dobronića, Arioso, J. S. Bacha i Rumunjski plesovi Béle Bartóka. Tko je pomislio da se iz violončela ne može izvući nježnost, mogao se sjetiti da prava nježnost dolazi samo iz snažnih ljudi. Pa i iz snažnih instrumenata.

Središnji je i najopsežniji dio knjige Brodski dnevnik koji je od 25. kolovoza 1858. do 28. rujna 1860. bilježio na talijanskome jeziku prvi časnik brika Genitor Nicolò Anton Duboković.

U svome prikazu osvrnut ću se samo na poglavlje Brodski dnevnik koji je s talijanskoga prevela Tea Marinović. Izvan toga pisat ću samo kad budem govorio o autoričinu radu u ostalim poglavljima.  

Psihogramska rečenica

Psihogramska rečenica Brodskoga dnevnika i ključ za razumijevanje njegova sadržaja na dubljoj analitičkoj, ujedno i duhovnoj, razini nalazi se u zapisu sa subote 31. prosinca na nedjelju 1. siječnja 1860.

Naši su brodovi primjer potpune predanosti Bogu u velikoj opasnosti i nevolji [podebljao a.], strpljivo podižemo pogled, dajemo se u ruke Svevišnjega Boga [podebljao a.], kojemu predajemo sva svoja trpljenja.  

Čini se da pisac Brodskog dnevnika nije samo slušatelj koji zavarava samoga sebe. Nalik na čovjeka koji motri svoje lice u zrcalu, a onda kad se promotri, ode i odmah zabravi kakav bijaše. Pisac je dnevnika vršitelj riječi, s ljubavlju. (Usp. Jak 1,22-24). U hiperinflaciji riječi s ispražnjenim sadržajem (lanci modernog čovjeka nisu više napravljeni od papira kako je napisao F. Kafka, nego od – ispražnjenih riječi!), svojstvu vremena u kojem živimo, Brodski dnevnik može biti uzor ne samo u duhovnosti. Mnogi govore o potpunoj predanosti Bogu, o davanju svega u ruke Svevišnjega, a imaju rojeve visceralnih reakcija kad se trebaju odreći stvari na koje su navezani, koje im je Bog omogućio da posjeduju. Iako se u takvim stanjima navezanosti više ne zna tko koga posjeduje: čovjek stvari ili – stvari čovjeka. (Dovoljno je pozorno promotriti kako ljudi drže i prinose ustima električnu cigaretu. Ni jedna se namirnica ne prenosi s takvom čežnjom i takvim ushitom. O navezanosti za automobile nije potrebno ni govoriti.)        

Onovremeni zapis 

Tko hoće, može iz, uglavnom cijeloga, dnevničkog zapisa od subote 31. prosinca na nedjelju 1. siječnja 1860. vidjeti da je riječ o vršitelju riječi. Evo toga zapisa:

Ponoć je. Ovdje završava 1859. godina. Čemu dati prevagu je li bila dobra ili loša? Nije moguće sjetiti se prošle godine bez nelagode na tužne posljedice za našu mornaricu, a bez suosjećanja na brodolome, utapljanja uplašenih, bezbroj izgubljenih života. Očevidna je velika nebriga, nemar onih koji su trebali voditi brigu o mornarici. Da je ovo barem posljednji teški pretrpljeni udar i zalog da se više neće povećavati propast austrijske mornarice!

Naši su brodovi primjer potpune predanosti Bogu u velikoj opasnosti i nevolji, strpljivo podižemo pogled, dajemo se u ruke Svevišnjega Boga, kojemu predajemo sva naša trpljenja.  

Stavio sam sve svoje patnje u ruke Božje i, začudo, to je moja prva i najvažnija osobnost. Zahvalan sam Bogu što me štiti u mojim dužnostima, podsjeća me tko sam, zahvalan sam Bogu što me štiti u dobru, što me štiti u velikim nevoljama, ne dopušta da se zavadim i omrznem nekomu. Nadam se dobroj sudbini da će nova godina 1860. biti bolja nego prethodna.

Bog koji je sišao na zemlju i uskrsnuo, taj Bog koji je posljednji sud, taj Bog koji kažnjava i koji nagrađuje, taj Bog koji donosi radost za sve na Zemlju, takav koji odagna opasnost, vraća dobrim kao nagradu za patnje. U takvoj nadi ja živim. Onaj koji će donijeti veselje na zemlju, neka odagna pogibeljnost pomoraca svojom milošću, kao nadoknadu za sve njihove nevolje i jad. Neka bude mir u svijetu! Ovo je ponizna molitva iz dna duše časnika broda.

U svojoj neobuzdanoj zavisti (dioptrijskoj pogrešci jer ne poznaje udaljenost, kako je napisao E. de Luca) netko bi mogao posumnjati u autentičnost zapisa: kako netko, ili bilo tko, može napisati ovakvo nešto (i smisleno, i skladno, i nadahnuto…) u brodskome dnevniku, u kratku vremenu, jer uskoro slijedi novi zapis: nedjelja 1. na ponedjeljak 2. siječnja 1860. Kako se ovako nešto cjelovito, što bi moglo biti zajedničko svima nama, s potpunim predanjem Bogu, može gotovo u hipu napisati. Suosjećanje s poginulima, potpuna predanost Bogu, želja za mirom u svijetu, zahvala Bogu: … ne dopušta da se zavadim i omrznem nekomu. Autorove rečenice bude nadu, ali nas i posramljuju: tko zahvaljuje Bogu na tome što ne dopušta da se zavadim i omrznem nekomu. Ovo i ovakvo mogao bi zapisati onaj tko ovo i ovako živi.

To je epifànija jer se izražava duh u riječima i slikama tako da postajemo svjesni dubljega smisla stvari, gotovo Božje nazočnost u njima.

Nekomu tko napiše Stavio sam sve svoje patnje u ruke Božje i, začudo, to je moja prva i najvažnija osobnost., vjerujem, Bog ne može molbu ne uslišiti. Pisac brodskoga dnevnika zorno nam pokazuje kad molitva za mir u svijetu ima smisla: Bog nije dopustio da Duboković bude u zavadi ni s kim niti da omrzne komu, u miru je sa sobom i s onima s kojima život dijeli. Na tome autor zahvaljuje Bogu. Tada i molitva za mir u svijetu ima smisla. Kakva značenja ima molitva za mir u svijetu onoga koji nije izmiren sa sobom, a i s mnogima je oko sebe u neprijateljstvu, mržnji, sukobu, koji mrzi građane vlastite države, susjedne narode. I moli za mir u svijetu, a vlastitim ponašanjem sije nemir i mržnju.  

Treba li sablažnjiva ljepota

U Iznevjerenim oporukama Kundera piše: Želim naglasiti: da bismo temeljito upoznali bilo koju pojavu, moramo upoznati njezinu ljepotu, stvarnu ili potencijalnu. Bilo koju pojavu, znači ni jedna nije lišena ljepote. Uostalom sve ih je Bog stvorio.

Određena jeziva pojava može biti pokazana, znači da nije lišena svoje ljepote, kakva ona u svojoj biti jest – lijepa, koliko god pojava bila strahovita. Ako je ta pojava prokazana, lišena svoje ljepote i pokazana ružnom, bila bi to prijevara, potvora. Određena pojava takva nije. Ni jedna pojava takva nije. Da netko kaže kako tornado ima svoju ljepotu, bio bi nepodnošljivo sablažnjiv (prema Kunderi). Kundera kaže: Ako ne shvatimo tu sablazan, ako ne proniknemo u nju do dna, nećemo potpuno razumjeti čovjeka. Kundera otprilike dalje kaže: upravo zato što je ta pojava (primjerice, tornado) lijepa, tako je užasna. Bez elemenata te ljepote, mi bismo pojavu, zapravo, propagirali, nudili njezinu lažnu sliku, to i jest zadaća propagande.

Kad je već riječ o sablazni i njezinu uznemiravanju, jasno je da neki njezin oblik već živi u nama uznemiruje li nas nečije ponašanje ili zbivanje u prirodi. Kako bi nešto što nije u nama, moglo zatitrati i biti odgovor onomu izvana, onomu što nas sablažnjava. Amharski jezik (njime govore najpoznatiji svjetski dugoprugaši) nikakve vibracije ne izaziva u meni jer ništa u meni nema njegovo, ali kad bih htio otpozdraviti na amharskom jeziku, ali se ne mogu sjetiti otpozdrava, a baš bih htio, osjetio bih mješavinu nemira, nelagode, muke jer pozdrav koji mi je upućen odzvonio bi na mjestu gdje leži zaboravljen potisnut otpozdrav. Boli li nas neka istina, znači da u nama postoji rana te istine koja se odaziva izgovorenoj istini izvana. Umjesto šoka koji sablazan izaziva u nama, bolje bi bilo da osvijestimo mjesto sablazni u vlastitoj nutrini i pokušamo ga izvući na razinu svjesnosti te razumjeti i tu sablazan i to mjesto. Jako me se dojmila rečenica iz Biblijskoga leksikona: Povod je za našu sablazan kad Bog drugačije djeluje nego što mi 'pobožno' zamišljamo ili možemo shvatiti. Pa u Mk 6,3 zapisano je: „'Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama!' I sablažnjavahu se o njega.“ U onima koji slušahu Isusa bijaše zapisana slika o njemu koja se nije slagala s Isusovim ponašanjem.

U zapisu sa srijede 29. na četvrtak 30. prosinca 1858. čitamo: 

Jak vjetar i visoki valovi udaraju u provu iz smjera ponente-maestral (WNW). Poslije 4 h vjetar mijenja u tramontanu (N) i vidjelo se da dolazi orkansko nevrijeme, olujni vjetar s kovitlacima u atmosferi, sa sijevanjem i grmljavinom. Sunce je bilo pokriveno različitim nakupinama crnih i teških oblaka iz smjera tramontane. Dolazi do sakupljanja i zgušnjivanja crnih oblaka koji se spuštaju na obzorju, more se muti. Stvara se nevjerojatan prizor, čudesan i nestvaran [podebljao a.]. Nasuprot crnoj masi koja se na obzorju, gdje se nebo spaja s morem, kretala prema nama, nebo je bilo čisto, sunčano, jasno. Sve je to trajalo kratko vrijeme. Oluja se približila s gustim olujnim oblacima, udari uraganskog vjetra bili su jaki i česti. Randa je rastrgana u komadiće i trinketina u veće komade. Udari vjetra rušili su i jedra, dobro zatvorena i vezana. Ruše se i križevi jedara. Između dvaju udara skratili smo gabiju za dvije ruke. Otišao je i gris. Trpimo promjene smjera vjetra u tramontanu, jaku kišu, grmljavinu, nevrijeme, pljusak, oluju. Visoki valovi kao propeti konj, dižu se, prelijevaju brod i ruše se na palubu koja je neprekidno pod vodom. Jedan za drugim prekrivaju kućicu kuhinje i ona se potpuno ruši [podebljao a.]. More je odnijelo sve što se nalazilo u njoj. Val je za sobom vukao i sve s palube. Odneseno je spremište hrane i sve što je bilo unutra. Mornari neprekidno rade na sisaljkama i izvlače četiri i pol pollija vode svaki sat. Tijekom noći vjetar se smiruje.

U Brodskom dnevniku ovo je zapisano poslije divljanja prirode. Osim glagola trpimo (i on možda više kazuje nesnalaženje u naglim promjenama smjera vjetrova, dezorijentaciju, negoli bol) nema riječi kojima se izražava patnja, negodovanje. Bože, sačuvaj, kletva ili psovka! Nema ruminiranja u emocionalnoj starudiji. Htio-ne htio čovjek, ako već ne vidi ljepotu, zatečen je brutalnom snagom i breakneck speed vjetra i mora. Da nas je autor uskratio u ljepoti prikaza ove divlje ekstaze, bila bi to potvora, laž.   

Kako izbjeći banalnost

Čini se (ipak sam u najboljem slučaju amater) kako prevoditeljica u poljima vezanima uz jedrenjake, i sve ono s čim su jedrenjaci povezani (osim njihove izradbe) kad su na moru, posjeduje specifična znanja i sposobnosti. To je već pokazala u svome opsežnom djelu Korčulanski jedrenjaci (587 str.). Kao čitatelj divim se njezinu besprijekornu razumijevanju vjetrova. Ne prebiva li ona u ruži vjetrova, a ako ne, onda je Eolova ili Striborova potomkinja.

U prijevodu zapisa iz Brodskoga dnevnika izbjegla je banalnost i bezličnost koje monotona svagdašnjica s pučine nudi. Baš poput autora koji je pojave i obične stvari promatrao i bilježio iz dječjeg rakursa, kao da ih vidi prvi put – otuda svježina njegovih zapažanja (D. Cesarić, Prije trideset godina), tako je njezin prevoditeljski ton zadržao svježinu prijevoda Dubokovićeve sumotriteljice.

Na kraju Brodskoga dnevnika Duboković je zapisao:

Belfast, 28. rujna 1860.

Ispravnost i vjerodostojnost ovoga Posebnog dnevnika putovanja što ga je vodio prvi časnik Antonio Duboković i koji je sada završen na brodu, potvrđujem da je sve navedeno istinito napisano.

U dobroj vjeri.

Komu je dano istinsko spoznavanje

Potrebno je znati da oholima, uobraženima, egoističnima, nasilnima… istina nije dostupna. Zbog dvaju razloga: njih istina ne zanima; frekvencije istine nalaze se izvan njihovih temeljnih frekvencija. Zavibrira istina u njima, kako ćeš utišati glas Božji u sebi!, ali ta vibracija kratko traje jer je oni ne žele čuti. Istina (dobrota i ljepota) otvara se skromnima i poniznima. Istina, a ne njezine imitacije, laži i potvore.

Samo nam poniznost daje pravu spoznaju samih sebe, jer je čista istina [podebljao a.], približava nas Bogu i tako nam daje pravu veličinu koju uzalud tražimo izvan Boga. (L. Lallemant).

Stavio sam sve svoje patnje u ruke Božje i, začudo, to je moja prva i najvažnija osobnost. Napisao je autor Brodskoga dnevnika.

Anton Duboković ima najmanje još jednu supotpisnicu kojoj treba s naklonom zahvaliti što nam je otkrila ovo vrijedno djelo koje ispituje našu oholost, našu vjeru, naš strah i sumnje da nas Bog ne prati ili da se ne brine o nama jer je pratio orahovu ljusku na moru [posadu brika Genitor Nicolò] … na njihovu putu, nije ih nikada ispustio iz vida [kako je u prepisci sa mnom napisala autorica]. 

Ljudi besramno govore da nemaju vremena. Želite li biti gospodari svog vremena (a ne notorni lažljivci i govoriti: Nemam vremena., koji satarluk od loše navike da ne govorimo istinu! Pa, čije je vrijeme koje je nama darovano? Zar da ga ispunjamo stvarima, novinama, internetom…? Zato i lažemo da ga nemamo jer ga ne ispunjamo ljudima, sobom, Bogom. Baš kao što lažemo o nevrijednoj stvari da je nemamo jer smo je skupo platili, nemamo je jer smo uludo bacili novac. Kao možemo imati ono što smo uludo bacili. 

Emotivna i duhovna prisutnost

Dnevnik pomorskog časnika, stranice morem natopljene na neizravan nas način upućuje da promislimo o tome što znači biti emocionalno, a što duhovno prisutan. U vremenu kad svjedočimo da smo pokraj nekoga, a pitamo se jesmo li fizički prisutni. To se možda najjasnije vidi iz svakidašnje komunikacije kad nas netko pita gdje smo, a mi odgovaramo. „Tu sam.“

Iz dnevničkih zapisa Antona Dubokovića može se osjetiti njegova emocionalna prisutnost u životima mornara i posade s kojima dijeli kruh sa sedam kora. Duboković je posvećeno uvremenjen u ono što se sada događa. On sluša i osjeća što drugi proživljava. Može se reći da više sluša i osjeća tišinu drugih nego njihove riječi. To je slušanje i osjećanje na višoj razini, to znači biti emocionalno prisutan: otvoren srcem i empatijom. Bog … ne dopušta da se zavadim i omrznem nekomu. Može napisati netko komu je emocionalna prisutnost svagdanji život.

Njegova je duhovna prisutnost u životima njegove posade možda čak i naglašenija. Kao da Antonio Duboković u svemu što doživljava vidi dublji i viši cilj, a doživljava i vidi. Na vanjske okolnosti Duboković, kao što je navedeno, postupa s nutarnjim mirom i prihvaćanjem. Ponašanje i mir A. Dubokovića na nekoj su dubljoj razini u nutarnjoj tišini. Zato se kod njega i može javiti zahvalnost i smislenost neovisno o vanjskim okolnostima. Ljudi koji su duhovno prisutni često zrače mirom i inspiriraju druge da pronađu dublju povezanost sa sobom, svijetom oko sebe i s Bogom.

Za ovakvo štivo trebalo bi imati vremena jer će nas susret s njim, ako ničemu, onda bar poučiti da se kaže Danas slavimo [podebljao a.]  Svetu misu, a ne ono drugo.

Rudolf Ćurković