Prije godinu dana, 28. veljače 2005., skupina intelektualaca dala je javnu Izjavu o stanju hrvatske kulture i nacije. Taj istup značio je prekid šutnje o ključnim pitanjima hrvatskoga društva i države. Posebnu pozornost Izjava je posvetila stanju u kulturi, uključujući medije, jer je to polje bilo gotovo u potpunosti prepušteno predstavnicima svjetonazora koji je duboko suprotan hrvatskoj kulturnoj tradiciji.
Izjava Hrvatskoga kulturnog vijeća izazvala je pozornost javnosti, ali i bjesomučne reakcije interesno povezanoga kruga osoba, koje se sustavno nameću kao arbitri u društvenome, a poglavito kulturnom životu Republike Hrvatske. Napadi na potpisnike Izjave podsjetili su na olovna vremena hrvatske neslobode, te do kraja razotkrili narav i namjere agresivne manjine, koja je zauzela utjecajne položaje na javnoj sceni. Simptomatične su bile i reakcije državne vlasti, koja je, premda svjesna istinitosti Izjave, pokušala ignorirati stavove uglednih umjetnika i znanstvenika.

KULTURA KAO PREDIGRA

Odjeci Izjave i zbivanja u zadnjih godinu dana, pokazali su točnost zaključka da je kultura ciljano izabrana kao pokusni poligon za ostvarenje scenarija koji ima dalekosežne nakane. Slabljenju i dezintegraciji hrvatske države trebala je prethoditi duhovna dezintegracija, koja se provodi sustavnim razaranjem temeljnih vrijednosti hrvatskoga društva i dezorijentacijom javnosti, relativiziranjem, krivotvorenjem i prešućivanjem te istodobnim poticanjem potrošačke groznice i stupidnih oblika zabave. Uz snažnu potporu većine medija publici se nameću pseudoznanstvena, književna, glazbena, kazališna i filmska djela nastala na podlozi rasapa hrvatskoga kulturnog i nacionalnog identiteta.

NOVI TOTALITARIZAM

Protagonisti destrukcije proglasili su rođenje postnacionalnog društva, u kojemu bi trebao vladati sustav vrijednosti neoliberalnoga kapitalizma. Taj u biti neeuropski, pa po tome i nehrvatski sustav lažnih vrijednosti, emanacija je globalne opasnosti od novoga totalitarizma, koji prijeti jedinki, obitelji i naciji.
Za pisce pogubnoga scenarija u Hrvatskoj i njihove međunarodne savjetnike taj je sustav, međutim, samo pomoćno sredstvo za stvaranje klime u kojoj bi rastrojeno hrvatsko narodno biće nijemo pratilo duhovnu i političku rekonstrukciju balkanskoga ponora.
Na pustošenju hrvatske kulture i društva rade osobe i krugovi koji su isti posao obavljali i prije stvaranja samostalne hrvatske države, te njihovi duhovni sljednici. Sustav koji su prihvatili nakon propasti komunizma ima velikih sličnosti s propalim sistemom: potpuni nadzor nad ljudskim životom i radom, manipuliranje informacijama, internacionalizam kao plašt za imperijalne apetite, prijezir prema životu i očuvanju planeta, te prema nacionalnim i vjerskim osjećajima građana. U taj patološki nauk lako su ugradili stare difamacije, te sve što im se protivi prikazuju retrogradnim, desnim i nacionalističkim, svako drukčije mišljenje govorom mržnje. Usuprot Rezoluciji Vijeća Europe, novo jednoumlje relativizira zločinački karakter i praksu komunizma, predstavljajući ga bezočno kao manje zlo od fašizma.
Pred silinom te agresije ustuknuo je dio zbunjene javnosti, ustuknuli su mnogi hrvatski intelektualci, te i politička elita.

IGNORIRANA UPOZORENJA

Hrvatska opet jednom proživljava teške trenutke. Još traju neizliječene rane dugotrajne jugokomunističke vladavine i srpske agresije, još se osjećaju traume neodgovorno provedene privatizacije, a usporedo djeluju razorne silnice globalizma i nove opasnosti od neželjenih integracija.
Potpisnici Izjave od veljače prošle godine upozorili su da će se s početkom pregovora za ulazak Hrvatske u EU pojačati diktati i ucjene. Nema susjedne ili zemljopisno bliske države (pa i udaljenije) koja ne želi naplatiti potporu Hrvatskoj i ostvariti svoje interese. Tome, takoreći individualnom pristupu Hrvatskoj, pridružuje se i zajednički, pa upravo iz Europske unije dolaze nemoralne ponude o balkanskoj uniji, koja zaudara po već dvaput propalom projektu. Uz tu zonu koja se uglavnom poklapa s granicama bivše SFRJ, iz EU je došla i ideja o jadranskoj euroregiji koja se uglavnom poklapa sa starim kartama talijanskog imperijalizma. I napokon, iz euroatlanskih krugova stižu i zloguke najave pogoršanja ionako lošeg položaja hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.
Otpor tim zamislima je nejak ili ga uopće nema, ili se svodi na dovijanje kako amortizirati nezadovoljstvo javnosti, traženjem smokvina lista koji će prikriti prihvaćanje tuđinskih naloga, a oni su sve više u izravnoj koliziji s hrvatskim Ustavom. Čak ni otvorena najava protuustavnih autonomija ne nailazi na odlučan odgovor.

PROTIV NARODNE VOLJE

Europski put, posut dobrim nakanama, pretvara se u put na Balkan. Ploveći prema zapadu Hrvatska je doplovila do ruba istoka. Oni koji su iz Hrvatske i u ime Hrvatske, suprotno volji naroda, poduprli politički projekt zapadnoga Balkana, kao i oni koji su šutke primili optužnicu po kojoj je Republika Hrvatska nastala na zločinu, izravno su radili u korist hrvatske propasti. Oni koji ne razumiju ili ne žele razumjeti da u pozadini regionalnog amalgamiranja nije samo preglednije tržište za velike europske sile, nego i gotovo iracionalna želja nekih od njih da se osvete Hrvatskoj za krimen osamostaljenja – ti i takvi političari ne mogu zastupati hrvatski narod.
Svim nedaćama Hrvatska se može suprostaviti na samo jedan način: samostalnom politikom samostalne hrvatske države, svjesne hrvatskih interesa. Tim interesima nije strana ni zapadna ni istočna, ni sredjoeuropska ni sredozemna ni balkanska suradnja na trgovinskom, kulturnom ili drugom polju, ukoliko proizlazi iz prirodnih i pragmatičnih pobuda, ukoliko nije nametnuta ili na bilo koji način institucionalizirana, posebno ne u obliku koji podsjeća na tragičnu prošlost.

JEDINA NUŽNA INTEGRACIJA

Jedina integracija koja je sada nužna, jest ponovna integracija hrvatskog društva. Snage razdora i rasapa izazvale su tjeskobu, koja rađa tragedije u najosjetljivijim skupinama, poput hrvatskih branitelja, ali još nije bitno nagrizla volju i državotovornu energiju hrvatskoga naroda. Sve su jasniji glasovi nezadovoljstva nesamostalnom hrvatskom politikom i sve je jasnija spoznaja o pravom smislu destabilizacije hrvatske države. Otpor koji ima elemente preporoda, uspješno se blokira, ali ni takvo stanje ne može trajati unedogled.
Neznatni pomaci, vidljivi u ponekim medijima, za sada su više plod komercijalnoga zaključka o neprirodnoj ravnoteži nego istinskoga zaokreta prema hrvatskoj publici. Javna televizija ostaje izvan utjecaja javnosti, a pojedini dijelovi programa izravno su i izazovno suprotstavljeni duhu i ukusu pretplatnika. Jezična praksa je i nadalje kaotična u većini tiskovnih i elektroničkih medija. Nastavlja se bagateliziranje starih hrvatskih kulturnih institucija. Privatni poduzetnici i poslenici u kulturi, sve više postaju ovisnicima o državnim potporama, što rađa klijentelističku nevoljkost da se jasno progovori o problemima u hrvatskoj kuturi i društvu uopće. Nekompetentno upravljanje mnogim kulturnim ustanovama izaziva ogorčenost umjetnika i stvara nekreativnu atmosferu. S državne razine, pak, nije vidljiva strategija razvitka kulture ni otpor opstrukcijama, razvidnim od glumišta do zabavne glazbe, koju preplavljuje istočnjački melos. Štoviše, na visokim položajima ostaju i one osobe, čije je protuhrvatsko, pa i izrazito velikosrpsko djelovanje nepobitno utvrđeno.
Područje školstva i znanosti karakterizira formalistički pristup prilagodbama europskim standardima. Bolonjski proces u visokoj naobrazbi nije iskorišten za kvalitetno vrednovanje novih nastavnih programa. U sustavu znanosti prilazi se novim istraživačkim projektima bez dublje analize prethodnih postignuća. Povratku i zapošljanju mladih istraživača ne posvećuje se dovoljna pozornost. Nije primijećen ni napredak u društvenom i materijalnom položaju nastavnika i učitelja, što posebno ugrožava ambiciozno zamišljene planove u osnovnom školstvu, a uspješnost tih promjena temelj je uspjeha hrvatskoga društva.

IDENTITET I SUVERENITET

Hrvatsko kulturno vijeće je u zadnjih godinu dana reagiralo na zbivanja i pojave u kulturi, znanosti i u cjelini hrvatske zbilje. Činilo je to priopćenjima, deklaracijama i organiziranjem tribina, s namjerom da ne samo upozorava nego i predlaže rješenja u cilju očuvanja hrvatskoga nacionalnog identiteta i državnoga suvereniteta. Stajališta HKV-a teško se probijaju do javnosti premda i nisu drugo do artikuliranje mišljenja njezina pretežitoga dijela. Usprkos prešućivanjima, HKV je preraslo u snažan organizam i postalo prepoznatljivom adresom hrvatskih građana koji su uvjereni da sadašnje stanje ne može biti i budućnost hrvatskoga društva i države.

HRVATSKO KULTURNO VIJEĆE
predsjednik
Hrvoje Hitrec

U Zagrebu, 28. veljače 2006