Razgovor s dr. sc. Tihomirom Rajčićem

U domaćoj i međunarodnoj historiografiji pitanje krivnje za izbijanje Prvoga svjetskog rata više od stoljeća ostaje predmet prijepora, manipulacija i političkih mitova. Dok je službena jugoslavenska i srpska propaganda tijekom 20. stoljeća uporno njegovala sliku Srbije kao isključivo „slobodarske“ i „junačke“ zemlje, povijesna dokumentacija otkriva posve drukčiju sliku. Na temelju četverogodišnjega istraživanja arhiva u Beogradu i šire, dr. sc. Tihomir Rajčić u svojoj novoj knjizi Krivnja Srbije za Prvi svjetski rat rekonstruira mrežu srpskoga državnog terorizma, koja je izravno vodila do sarajevskoga atentata i eskalacije sukoba 1914. godine.

U razgovoru za naš medij Rajčić govori o najzahtjevnijim dijelovima svoje povijesno-obavještajne slagalice, dokumentima koji potvrđuju spregu srbijanske vlade i terorističkih organizacija, ulozi Nikole Pašića i vojnih krugova u pripremi atentata te o važnosti „zaboravljenih“ dopisa koji razotkrivaju beogradsku politiku. Pritom podsjeća da bez državnog sponzoriranja terorizma u Srbiji Prvoga svjetskog rata vjerojatno ne bi ni bilo.

U vašoj najnovijoj knjizi „Krivnja Srbije za Prvi svjetski rat“ detaljno ste rekonstruirali srpski državni terorizam. Koji dio vaše, mogu slobodno reći, obavještajne slagalice je bio najzahtjevniji?

Najteže je bilo probiti zid srbojugoslavenske propagande koja je je tijekom 20. stoljeća Srbiju lažno portretirala kao isključivo slobodarsku zemlju. Ova propaganda je još uvijek prisutna u Hrvatskoj i na zapadu.

Ipak, u moru dokumenata i knjiga koje sam četiri godine proučavao skriva se jasna povezanost službenog Beograda sa sarajevskim atentatom, ali i s eskalacijom Prvoga svjetskog rata. Da je 1914. provedena prava europska istraga o srpskom terorizmu, Prvoga svjetskog rata ne bi bilo.

U svojoj knjizi rekonstruirate državnu i paralelnu obavještajno-revolucionarnu mrežu koja vodi prema Sarajevu i atentatu na Ferdinanda. Koji je najčvršći lanac dokaza?

Ključni su tajni dokumenti beogradske vlade koji pokazuju da je srpski državni terorizam od 1905. djelovao iz konzularnog odjeljenja Ministarstva vanjskih poslova u Beogradu. Riječ je bila o državnoj terorističkoj organizaciji koja se od 1905. zvala „Srpska odbrana“, a od 1908. „Narodna odbrana“. Na čelu te organizacije je bio ministar vanjskih poslova, a njenu su upravu činili ljudi iz političkog i vojnog vrha Srbije.

Osim Nikole Pašića, tajnim srpskim terorizmom upravljao je poznati srbijanski državnik dr. Milovan Milovanović, generali, kasnije feldmaršali Radomir Putnik i Stepa Stepanović. Administrativne poslove ove terorističke organizacije vodio je tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova čiji su djelatnici istovremeno bili i djelatnici srpskoga državnog terorizma.

Tvrdite da se „službena“ i „tajna“ politika Beograda prelijevaju jedna u drugu. Možete li razgraničiti institucijske točke gdje državna politika prelazi u tajnu operativu i obratno?

Kad je u pitanu Srbija to je vječita igra i čovjek nikad nije siguran ima li posla s njezinom službenom ili njezinom tajnom politikom.

Tako je bilo i početkom 20. stoljeća nakon krvavog beogradskog prevrata 1903. kada su vojni časnici-zavjerenici revolverima izrešetali, sabljama izmesarili i kroz prozor kraljevskog dvora bacili kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu. Novi kralj Petar Karađorđević, kako je pisao europski tisak, krvavo srpsko prijestolje je dugovao ubojicama koje je, u stvarnosti, trebalo osuditi na smrt. Umjesto toga kraljoubojice su proglašeni osloboditeljima i iza kulisa su oblikovali politiku Srbije. Rezultat je bila totalna politička nestabilnost u kojoj su časnici zavjerenici smjenjivali i postavljali vlade i prijetili političarima sabljama i bombama.

U ovakvom zapaljivom okružju kralj i vlada su, da bi se zaštitili od mogućeg novog prevrata, zavjerenicima dali slobodne ruke u tajnoj prekograničnoj terorističkoj djelatnosti u Osmanskom Carstvu i u Austro-Ugarskoj. Štoviše, u toj djelatnosti je sudjelovao politički i vojni vrh zemlje. Primjer toga je Nikola Pašić koji je 1905. kao ministar vanjskih poslova krijumčario oružje za četnike u osmanskoj Makedoniji. Isto je radio i kućni prijatelj kralja Petra I., srbijanski diplomat Živojin Balugdžić koji je ciljao stvoriti srpsko-četničku autonomiju u okolici Skopja. Dakle, riječ je o istoj stvari koju je Srbija radila od 1990. do 1995. kada je u okolici Knina najprije stvorila autonomiju, a onda pokušala napraviti kvazidržavicu koja se trebala priključiti Srbiji.

Za svoju terorističku djelatnost vlada u Beogradu je tajno izdvajala otprilike 5 milijuna eura u današnjem novcu. Četnici i ostali djelatnici srpskog državnog terorizma dobivali su plaće od 900 do 5000 eura mjesečno u današnjem novcu. Na plaći srpskog državnog terorizma bio je i vođa „Mlade Bosne“ Vladimir Gaćinović koji je nakon terorističke službe u Bosni i Hercegovini 1913. dobio stipendiju od oko 1000 eura u današnjem novcu za studij u Švicarskoj.

Za Europu je zanimljivo što je srbijanski premijer Nikola Pašić četiri dana prije sarajevskog atentata priznao da se Srbija bavi državnim terorizmom te se bojao da će Europa raskrinkati Srbiju. Koliko je Pašićev strah bio realističan svjedoči podatak iz 1907. kada ga je britanski poslanik u Beogradu upozorio da službeni London znade za srpski terorizam i ubijanje Bugara u osmanskoj Makedoniji.

Kako u ovoj knjizi postavljate odnose „Narodne odbrane“, vojnih krugova (npr. Apisov krug) i političkog vrha? Što je bio centar gravitacije mreže 1905.–1914.?

Priča o Dragutinu Dimitrijeviću – Apisu i „Crnoj ruci“ predstavlja pokušaj skretanja odgovornosti službenog Beograda za sarajevski atentat i Prvi svjetski rat. U čitavoj priči stalno na umu valja imati terorističku organizaciju vlade Kraljevine Srbije „Narodna odbrana“ koja je od 1908. djelovala u Bosni i Hercegovini. „Crna ruka“ je polutajna organizacija jednog dijela kraljoubojica iz 1903. Ta je organizacija smjerala izvesti novi državni prevrat u Srbiji, a planirala je stvoriti Veliku Srbiji koja se imala protezati od Makedonije do Hrvatske. U planovima „Crne ruke“ Hrvatska nije postojala. Za njih smo bili niz pokrajina koje su, navodno, bile etnički srpske. Dakle, ista stvar koju priča i današnji službeni Beograd koji nije odustao od velikosrpskih ambicija. Nikoli Pašiću i beogradskoj vladi nije smetao terorizam „Crne ruke“. Smetalo im je što „Crna ruka“ provodi terorizam mimo vlade. To je ključno.

U mračnim zakulisnim igrama u tadašnjem Beogradu mnogi vladini teroristi su bili članovi i osnivači „Crne ruke“. Za hrvatsku i europsku javnost je važno da su ove dvije grane srpskog terorizma zakulisno surađivale u organizaciji zloglasnog sarajevskog atentata. U svemu je ključan bojnik i državni četnik-terorist Vojislav Tankosić koji je bio član vodstva „Crne ruke“. Da je Tankosić 1914. propisno uhićen i ispitan Europa bi već onda doznala za srpski terorizam i, što je ključno, izbjegla bi Prvi svjetski rat. Zato stalno treba naglašavati opasnost od srpskog državnog terorizma s Prvim svjetskim ratom.

U jednom nedavnom razgovoru povodom izdavanje vaše knjige naglasili ste dopis srbijanskog premijera Nikole Pašića od 24. lipnja 1914. kao ključan dokaz protiv srpskog državnog terorizma. Po čemu taj dokument mijenja dosadašnje interpretacije?

Riječ je o dokumentu kojeg se još uvijek skriva od javnosti upravo zato jer razotkriva odgovornost Srbije za izbijanja Prvog svjetskog rata. Nikola Pašić je 24. lipnja 1914., dakle četiri dana prije zloglasnog sarajevskog atentata, u jednom povjerljivom dopisu priznao da njegova vlada organizira državni terorizam i izrazio strah da će Europa raskrinkati Srbiju. Među ostalim, Pašić je u dopisu napisao sljedeće: „Svi naši saveznici i prijatelji Srbije, kada bi saznali šta naši časnici i dočasnici rade, ne samo da bi nas napustili, već bi stali na stranu Austro-Ugarske i ovu pustili da kazni svog nemirnog i nelojalnog susjeda koji priprema bune i atentate na njezinom teritoriju“. Ove Pašićeve riječi sažeto opisuju djelatnost srpskog državnog terorizma u Bosni i Hercegovini koji je Austro-Ugarska skoro sasvim raskrinkala i o svemu obavijestila velike europske sile.

Pašićevo priznanje srpskog državnog terorizma dokument je koji jasno pokazuje da svi trebaju prihvatiti činjenicu da je zbog svoga državnog terorizma Srbija odgovorna za izbijanje Prvoga svjetskog rata. U tome smislu moja knjiga nudi katarzu Srbiji koja je još uvijek duboko uronjena u mit o vlastitoj nedužnosti i junaštvu koji je čitavo 20. stoljeće imao vrlo veliki utjecaj na Zapadu. Gledano iz Hrvatske taj je mit sastavni dio hrvatskog jugoslavenstva koje je živo i danas.

Što vam je istraživački bilo najvrjednije u beogradskim i drugim arhivima te koje fondove preporučujete sljedećoj generaciji istraživača?

Uf. Tijekom četiri godine povjesničarsko-detektivske istrage proučio sam puno različitih izvora. Na prvom mjestu valja istaknuti ediciju „Dokumenti o spoljnoj politici Kraljevine Srbije“ koja u 42 debela toma donosi podatke o beogradskom državnom terorizmu koje Srbi skrivaju sami od sebe. Važna je i golema edicija „British Documents on the Origins of the War“ koja vrlo detaljno razotkriva britanski način razmišljanja, ali i donosi vrlo zanimljive podatke o držanju Srbije. Važna je i u svijetu vrlo poznata trotomna zbirka povijesnih svjedočanstava o uzrocima Prvoga svjetskog rata talijanskog novinara Luigija Albertinija pod nazivom „The Origins of the War of 1914“. Pored obilja drugih izvora svima preporučujem memoare kontroverznog srbijanskog prestolonasljednika Đorđa Karađorđevića „Istina o mome životu“ koja donosi mračne tajne beogradske politike i mračne tajne obitelji Karađorđević i koja je napisana vrlo korektnim hrvatskim jezikom.

S obzirom da je moja knjiga „Krivnja Srbije za Prvi svjetski rat“ znanstveno djelo ona donosi opširan popis arhivskih podataka i najkvalitetnije globalne historiografske literature.

U knjizi „Krivnja Srbije za Prvi svjetski rat“ pišete da je „Narodna odbrana“ djelovala pod Ministarstvom vanjskih poslova i da je redovno financirana iz proračuna. Što nam ta institucionalna arhitektura govori o strateškim prioritetima Srbije uoči 1914.?

Za današnju europsku Hrvatsku je vrlo važno što ste istaknuli taj podatak. Naime, teroristička i propagandna djelatnost beogradske vlade iza 1905. u različitim oblicima je trajala tijekom 20. stoljeća. S utjecajem te propagande suočili smo se u doba Domovinskog rata kada je na Zapadu bilo vrlo izraženo uvjerenje kako je Srbija logično središte južnih Slavena. Isto postupa i današnja Srbija koji troši goleme novce na antihrvatsku propagandu u historiografiji, medijima, filmovima, javnim predavanjima.

Moja knjiga „Krivnja Srbije za Prvi svjetski rat“ donosi promišljeni i analitički napor usmjeren na suzbijanje beogradske propagande. U svemu je najvažniji detaljni opis mehanizma srpskoga državnog terorizma. Također, činjenica da zbog tog terorizma Srbija snosi svoj dio odgovornosti za izbijanje Prvog svjetskog rata ukazuje na potrebu katarze među Srbima koji se mora suočiti sa ovom mračnom epizodom svoje povijesti.

Vratimo se na Pašića. Koliko je njegov povjerljivi dopis (četiri dana prije atentata) važan kao most između znanja i odgovornosti vrha države — i kakve bi posljedice imalo da je tada dopuštena neutralna europska istraga u Beogradu?

Vaše pitanje pogađa bit strateških interesa današnje europske Hrvatske koja mora uložiti više napora u raskrinkavanje srpskog državnog terorizma. Naime, u realnoj stvarnosti Europe 1914. uhićenje srpskog državnog terorista Vojislava Tankosića, kako je to tražila Austro-Ugarska, bilo bi početak rasplitanja odgovornosti Srbije. Koliko je to istina svjedoči činjenica da je Vojislav Tankosić još od 1907. bio povjerljivi čovjek Nikole Pašića i beogradske vlade koji su bili detaljno upućeni u njegov teroristički rad. Europska istraga u koju bi, osim Austro-Ugarske bile uključene Velika Britanija, Francuska, Rusija, i Njemačka već bi 1914. otkrila mehanizam srpskog terorizma. Da je Tankosić, da se izrazim policijski, barem malo „propjevao“ čitava Europa bi saznala za tadanji srpski državni terorizam.

Moja knjiga „Krivnja Srbije za prvi svjetski rat“ objašnjava mehanizam srpskog državnog terorizma koji je krajem 20. stoljeća zaprijetio Hrvatskoj i koji danas djeluje na Kosovu i u Crnoj Gori.

U središte, dakle, stavljate Vojislava Tankosića kao operativnog organizatora. Kako precizno crtate lanac zapovijedanja od političkog vrha do terena – i gdje su, po vašem mišljenju, točke formalne političke odgovornosti?

Srbija je kao država odgovorna jer je organizirala tajnu terorističku organizaciju „Narodna odbrana“. Ta je organizacija sjedište imala u Ministarstvu vanjskih poslova koje, dakle nije bilo normalna državna institucija nego središte terorizma. Postoje vjerodostojni srbijanski dokumenti koji jasno pokazuju da su Nikola Pašić i državni vrh Srbije od 1905. do 1914. organizirali, nadzirali i plaćali četničke teroriste, brojne agente među kojima su bili pravoslavni svećenici, učitelji i srbijanski državni dužnosnici. „Mlada Bosna“, čiji su članovi počinili zloglasni sarajevski atentat, nije bila organizacija mladih idealističkih zanesenjaka koji su, navodno, sanjali Jugoslaviju. Riječ je bila o terorističkoj mladeži koja je bila povezana i s „Narodnom odbranom“ i s „Crnom rukom“. Vođa „Mlade Bosne“ Vladimir Gaćinović je, kao što sam rekao, bio agent srpskog državnog terorizma kojega je „Narodna odbrana“ nagradila sa stipendijom za studij u Švicarskoj. Ponavljam, riječ je o srpskom državnom terorizmu. To uvijek treba naglašavati.

Poglavlje „Beogradska vještina zataškavanja“ (primjer: poslanik J. B. Whitehead i Pašićevi odgovori 1907.) – koje su epizode po vama najzornije i što one znače za današnju kulturu sjećanja?

Za srpsku kulturu sjećanja najvažnije je suočavanje sa laganjem njihove elite koja je iza priča o junaštvu skrivala terorizam i zločine. Primjer toga je razgovor Nikole Pašića s britanskim poslanikom 1907. Britanija je znala da je Srbija za državni terorizam trošila otprilike 5 milijuna eura današnjem novcu i da za taj terorizam angažira vojne časnike i državne dužnosnike. Usprkos tome Nikola Pašić je britanskom poslaniku otvoreno lagao kako nije riječ o državnom terorizmu nego da Srbija, tobože, pomaže izbjeglice iz osmanske Makedonije. Sedam godina kasnije, nakon sarajevskog atentata 1914., kada je Austro-Ugarska rekonstruirala mrežu srpskog državnog terorizma i zatražila objektivnu istragu Pašić odbio suradnju službenog Beča u istrazi. Iako je Pašić tvrdio da je austrougarski zahtjev ugroza državnog suvereniteta Srbije, pravi razlog je bio taj što je službeni Beč tražio uhićenje i ispitivanje bojnika i državnog terorista četnika Vojislava Tankosića. Naime, da je Tankosić uhićen i propisni ispitan vrlo brzo bi se počeli rasplitati konci srpskog državnog terorizma koji su vodili do Nikole Pašića i srbijanskog Ministarstva vanjskih poslova. Dakle, Pašić je opet lagao da bi prikrio srpski državni terorizam.

Tridesetak stranica svoje knjige ste posvetili detaljnom prikazu europskog konteksta pitanja krivnje Srbije za Prvi svjetski rat. Što vas je potaklo na takav istraživački pothvat?

Razumijevanje europskog konteksta je od presudne važnosti. Srpska i jugoslavenska propaganda krivnju Srbije su skrivale iza teze kako je Njemačka apsolutni krivac za Prvi svjetski rat. Na taj način je tijekom 20. stoljeća u stranu gurnuta raspra o odgovornosti Srbije. No kada se stvari pogledaju realno vidimo kako je u Europi od 1905. do 1914. rasla politička, diplomatska i vojna napetost. U takvim okolnostima Prvi svjetski rat je mogao izbiti u više navrata. Mogla ga je zapaliti Velika Britanija zbog grada Agadira na atlantskoj obali Maroka. Rat je mogao izbiti 1908. i 1909. kada se Srbija pripremala napasti Austro-Ugarsku zbog aneksije Bosne i Hercegovine, posebno zato što su se u tu priču uplele Njemačka, Rusija i Velika Britanija. Europski rat je mogao izbiti i u prosincu 1912. kada su Rusija i Austro Ugarska mobilizirale vojsku zbog napetosti na Balkanu.

Dakle, srpski državni terorizam i sarajevski atentat zapalili su već postojeće europske napetosti. Srbijanski vojni i politički vrh bio je svjestan svoje odgovornosti. Čak štoviše, dio srbijanskog vrha je priželjkivao rat. Primjer toga je Pašićev povjerljivi čovjek i srbijanski poslanik u Rusiji dr. Miroslav Spalajković koji je krajem srpnja 1914. zahvaljivao Bogu za europski rat, jer je u svemu vidio priliku za stvaranje velike Srbije. Prema Pašićevim planovima ta je velika Srbija trebala sezati do Klagenfurta u Austriji.

Kako se iz Europe gledalo na tadašnju Srbiju?

Nakon krvavog prevrata u Beogradu 1903. Srbija je tri godine bila pod britanskim sankcijama. Službeni London je na Srbiju gledao vrlo podcjenjivački pa ne treba čuditi što je jedan britanski diplomat u Srbiji zapisao da je to svinjarska zemlja. Austro-Ugarska i Rusija pragmatično su, svaka iz svojih razloga, prihvatile uspon Karađorđevića na krvavo srpsko prijestolje. Francuska je postala strateški kreditor Srbije koja je u pariškim bankama uzela lihvarski kredit od milijardu eura u današnjem novcu za naoružanje i izgradnju željeznica. Srbija je zbog toga iza 1918. bila štićenica Francuske.

Rusija je u zakulisnim pregovorima 1908. pristala na austrougarsku aneksiju Bosne i Hercegovine zanemarujući srpske velikodržavne ambicije. Ipak, Rusija je u srpnju 1914. zbog Srbije potegla oružje i apsorbirala veliku većinu austrougarskih vojnih snaga i time omogućila srpske vojne pobjede 1914. koje srpska nacionalna mitologija pogrješno pripisuje isključivo srpskom junaštvu. Naravno, ovo je samo mali odlomak složene europske slagalice koja je u knjizi detaljno objašnjena.

U knjizi, ali i u svojim javnim nastupima navodite dimenziju mitološke psihoze (Kosovski mit) u motivaciji atentatora te procjenu da Gavrilo Princip nije bio potpuno svjestan sudbonosne težine čina. Kako to uklapate u model osobna vs. institucionalna odgovornost?

Srpski nacionalizam počiva na višestoljetnom Kosovskom mitu. Taj je mit je uobličila Pećka patrijaršija koja je nastojala sakriti realnu stvarnost osmanske vladavine u kojoj su Srbi bili vjerne sluge muslimanskom sultanu u Carigradu. Također taj Kosovski mit ciljao je proširiti srpsku nacionalnu svijest na Rumunje, Bugare, Makedonce, Albance, Crnogorce i Hrvate koje je Pećka patrijaršija, koristeći sultanovo pokroviteljstvo, od 16. do 18. stoljeća posrbila.

Rezultat je nadnaravna priča koja je oblikovala razmišljanje i ponašanje sarajevskih atentatora. Koliko je ta mitološka indoktrinacija išla daleko svjedoči činjenica da su sarajevski atentatori sebe vidjeli kao osvetnike Kosova pri čemu im se austrougarski prestolonasljednik Franjo Ferdinand pričinjao kao osmanski sultan.

Dakle, odgovor na vaše pitanje je činjenica da su teroristi beogradske vlade zlorabili neukost i iracionalnost šačice mladića okupljenih u organizaciji „Mlada Bosna“. To je ključno.

Kada izlaze njemačko i englesko izdanje?

Dok vodimo ovaj razgovor Društvo Austrijsko-hrvatskog prijateljstva vodi pregovore sa jednim austrijskim izdavačem. Iza svega je naš Hrvat i bivši savjetnik u austrijskoj vladi dr. sc. Marijan Brajnović. Austrijsko-njemačko izdanje je važno kao početak rasplitanja beogradskih propagandnih laži u Europi.

Usporedno s time moji prijatelji u hrvatskoj emigraciji i u Hrvatskoj traže odgovarajućeg američkog ili britanskog izdavača koji bi objavio prijevod moju knjigu za golemo anglosaksonsko tržište. Jednom kad izađe taj će prijevod biti početak globalnog razotkrivanja laganja beogradske propagande koja Srbiju još uvijek predstavlja kao miroljubivu žrtvu i koja tezama isključivo slobodarskom duhu Srba skriva stvarnost beogradskog državnog terorizma koji je zapalio Prvi svjetski rat.

Knjiga „Krivnja Srbije za Prvi svjetski rat“ stoji 40 eura i možete je naručiti kod autora na Whatsappu, broj 098 1679 666 ili na mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..

Javni rad dr. Tihomira Rajčića možete pratiti na društvenim mrežama:

You Tube

Facebook

Instagram

TikTok

Razgovarao: Davor Dijanović