Srednja Europa očima hrvatskih intelektualaca – knjiga Domagoja Tomasa i Tomislava Karduma

O Srednjoj Europi stoljećima se vode rasprave – gdje počinje, gdje završava, i koje su njezine glavne značajke. Hrvatska je pritom često smještana na rubne točke različitih kulturnih i političkih zona: dok je danas gotovo „normalno“ čuti kako nas se ubraja u Balkan, povijesna iskustva i intelektualne rasprave svjedoče o snažnoj ukorijenjenosti Hrvatske u srednjoeuropski krug. Upravo tim pitanjem bavi se knjiga Srednja Europa očima hrvatskih intelektualaca u 20. stoljeću, čiji su autori Domagoj Tomas, izvanredni profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Osijeku, i Tomislav Kardum s Hrvatskog instituta za povijest.

Djelo donosi pregled ideja i stavova hrvatskih intelektualaca koji su u turbulentnom 20. stoljeću promišljali položaj Hrvatske između Istoka i Zapada, ali i između imperijalnih pritisaka s njemačke i ruske strane. U knjizi se obrađuju raznoliki autori – od onih koji su djelovali u domovini do onih u emigraciji.

Razgovarali smo s autorima o kriterijima odabira intelektualaca, o njihovim ključnim idejama, o posebnostima srednjoeuropskog identiteta i poveznicama s današnjim inicijativama poput Triju mora, ali i o tome što te rasprave mogu značiti za hrvatski identitet u 21. stoljeću.

Za početak, što uopće podrazumijevamo pod pojmom Srednje Europe? U prošlosti su se vodile velike rasprave o tome gdje ona počinje i završava, pa me zanima kako vi, u kontekstu knjige, definirate Srednju Europu?

Domagoj Tomas: Pojam Srednje Europe je višeznačan, kao što je riječ i s drugim sličnim kulturno-civilizacijskim i (geo)političkim pojmovima, poput Balkana (jugoistočne Europe), Sredozemlja (Mediterana) i dr. Naš cilj u knjizi nije bio donijeti konačan zaključak o tome što taj pojam predstavlja, već izvesti sintezu postojećih pogleda, s posebnim naglaskom na razmišljanja hrvatskih intelektualaca o Srednjoj Europi kroz 20. st. Njihovi se pogledi odnose na položaj hrvatskih zemalja u odnosu na taj (geo)politički okvir, kao i hrvatske kulture u odnosu na širi srednjoeuropski kontekst. Naravno, ti su se pogledi mijenjali, ovisno o društvenim, kulturnim i političkim zbivanjima, posebice imajući u vidu velike povijesno-političke razdjelnice, poput 1918., 1941., 1945. i 1989., ali i one 1929., 1939. ili 1971. Stoga se u knjizi kronološki može pratiti geneza i razvoj hrvatskih intelektualnih perspektiva o Srednjoj Europi.

Ono što se u toj evoluciji može izdvojiti kao konstanta, bez obzira na heterogen ideološki i duhovno-intelektualni profil autora, jest njihovo prepoznavanje srednjoeuropskih obilježja hrvatskoga kulturnog, intelektualnog i političkog identiteta, kao dominantne ili važne odrednice. Kod stranih pak intelektualaca u istom razdoblju situacija je nešto složenija, premda i kod njih zapravo prevladava svrstavanje prostora hrvatskih zemalja, posebno nekadašnje Kraljevine Hrvatske i Slavonije, u srednjoeuropski kontekst, odnosno pobliže njegov južni rub. Pritom je kod svih autora, domaćih i stranih, primjetan visok stupanj podudaranja u doživljavanju prostora koji se može shvatiti kao srednjoeuropski, a najčešće se uvelike poklapa s političkim granicama Austro-Ugarske. Ujedno, habsburški politički prostor često je shvaćen i kao svojevrsni generator srednjoeuropskog identiteta.

Domagoj Tomas

Danas je postalo gotovo „normalno“ Hrvatsku smještati na Balkan. Je li to uopće točno? I gdje je, prema vašem mišljenju, povijesno i kulturno stvarno mjesto Hrvatske – između Balkana i Srednje Europe?

Tomislav Kardum: Prije svega valja napomenuti da je Balkan iz geografske perspektive sporan pojam, dok granice Srednje Europe također ne možemo čvrsto geografski odrediti – nekada je primjerice bilo uobičajeno Njemačku svrstavati u Srednju Europu, što je danas rijetkost. Dakle, i Balkan i Srednju Europu treba u tom smislu promatrati iz kulturne i povijesne perspektive. Neprijeporno obilježje Balkana je da je riječ o prostoru čiji je identitet oblikovala osmanska ekspanzija, dok prevladavaju pravoslavlje i islam koji uvjetuju odvojenost od zapadnoeuropskih intelektualnih kretanja. Usprkos tome, neozbiljno bi bilo reći da ne postoje balkanske odrednice hrvatskog identiteta, posebno izražene u krajevima koji su dugo bili pod osmanskom vlašću.

Međutim, hrvatska nacionalna integracija provodila se iz zagrebačkog središta, odnosno iz srednjoeuropskog konteksta u jednoj eminentno srednjoeuropskoj tvorevini (Austro-Ugarskoj). U tom se prostoru pod kontrolom Hrvatskog sabora oblikovala specifična politička kultura, kulturni i intelektualni život primarno srednjoeuropskih obilježja koji je dominantan u odnosu na mediteranske i balkanske hrvatske komponente. Hrvatska politička, intelektualna i gospodarska elita uvijek je primarno bila povezana sa zapadnijim prijestolnicama iz kojih je i crpila idejna nagnuća.

U knjizi pišete o srednjoeuropskom identitetu. Koje su, po vama, njegove glavne osobitosti i u čemu se razlikuje od zapadnoeuropskog ili balkanskog identiteta?

Tomislav Kardum: Srednja Europa prostor je koji je povijesno bio ugrožen od tri različita imperijalizma – ruskog, osmanskog i njemačkog. Regiju odlikuje svojevrsna stiješnjenost između ekspanzionističkih sila sa zapada i istoka. Naime, nema baš puno primjera ekspanzije iz političkog središta u Srednjoj Europi prema istoku ili zapadu barem u recentnijoj povijesti. Zbog navedenog, u nacionalnim narativima brojnih naroda u tom prostoru, poput Hrvata ili Mađara, prisutni su tzv. mitovi o predziđu koji imaju u svojoj potki pouku da je riječ o prostoru koji trenutno komparativno zaostaje za zapadnom Europom jer se nekada u prošlosti žrtvovao kako bi suzbio ekspanziju s istoka.

Zemlje Srednje Europe generalno imaju težnju emancipiranja od Balkana i Istočne Europe u geopolitičkom smislu i napuštanja poluperifernog statusa. Prisutna je težnja za pripadnošću zapadnoj ili „zapadnijoj“ Europi s kojom Srednju Europu veže zapadno kršćanstvo pa i ne čudi da Samuel Huntington u svojoj čuvenoj knjizi svrstava Srednju Europu u zapadnu civilizaciju. No, s druge strane, Srednja Europa je i znatno drugačija od Zapadne Europe. Politička nestabilnost, manjak vjere u napredak i optimizma, ratovi, tektonski društveni poremećaji, pogotovo u posljednjih sto godina, čine Srednju Europu, barem po spomenutim aspektima, bližima istočnijim europskim područjima nego zapadnoj Europi.

Tomislav Kardum

Ističete da je srednjoeuropski identitet nezamisliv bez židovske zajednice. Na koji je način židovska kultura i intelektualna tradicija oblikovala taj identitet i kako se to odrazilo i na Hrvatsku?

Domagoj Tomas: Židovi su, posebno u srednjoeuropskim urbanim sredinama, u drugoj polovici 19. st. i početkom 20. st. postali društvenim agensima modernizacijskih procesa te političkoga, gospodarskoga, kulturnoga i intelektualnoga razvoja. Ponajviše se radilo o aškenaskim Židovima, koji su bili dobro integrirani u domicilna društva, pa tako i ono hrvatsko, a u tome su prednjačile dvije urbane sredine – Zagreb i Osijek. Društvenoj vidljivosti Židova na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije uvelike je pomogla i izmjena zakonodavnih okvira, odnosno donošenje Zakona o ravnopravnosti Izraelićana 1873., kojim su Židovi izjednačeni s pripadnicima ostalih zakonom priznatih vjeroispovijedi. Taj je emancipacijski zamah slijedio trendove s područja Ugarske, gdje je sličan akt donesen nakon uspostave dualizma 1867.

Ipak, nedugo zatim, ranije nesuglasice u pogledu oblika vjerske prakse unutar židovske zajednice na području Ugarske kulminirale su raskolom, što se odrazilo i na područje Hrvatske i Slavonije. Veći dio tih zajednica u konačnici se svrstao među neološke, koje su bile sklonije usvajanju dijela tekovina društvene modernizacije, dok je manji bio ortodoksan. U svakom slučaju, srednjoeuropski identitet nezamisliv je bez intelektualnoga nasljeđa Kafke, Zweiga, Werfela, Freuda, Konráda, Kiša i dr. Međutim, višestoljetna tradicija sudjelovanja Židova u oblikovanju srednjoeuropske kulture i društvenoga života naprasno je prekinuta Drugim svjetskim ratom i Holokaustom, od kojega se židovska zajednica na prostoru Srednje Europe do danas nije uspjela oporaviti.

Koji su bili kriteriji uvrštavanja pojedinih intelektualaca u knjigu? Jesu li zastupljeni i oni koje bismo uvjetno mogli nazvati „lijevima“ i „desnima“?

Domagoj Tomas: Čini mi se da je ta pojednostavljena binarna opreka „lijevo-desno“ tipološki anakronizam koji nažalost još uvijek preživljava u javnosti, no zapravo i ne govori mnogo toga o nositeljima tih odrednica, jer je ideološki spektar znatno složeniji i raznovrsniji. U svakom slučaju, naši kriteriji nisu bili određeni ideološkom selektivnošću, tako da su u knjizi zastupljeni svjetonazorski vrlo heterogeni autori, među kojima su zagovornici agrarizma, nacionalizma, katolicizma, liberalizma i socijalizma. Isto tako, svoje mjesto u knjizi pronašli su i nositelji ideja hrvatskoga suverenizma, kao i oni skloniji jugoslavenskom udruživanju.

Primjerice, u knjizi se tako nalaze tekstovi Stjepana Radića, Ive Pilara, Augusta Cesarca, Ive Lendića, Bogdana Radice, Predraga Matvejevića i dr. Dakle, uz tematski, nacionalni i kronološki kriterij, koji bi trebali biti jasni iz samoga naslova knjige, vrlo važno nam je bilo da autori tekstova pripadaju intelektualnim krugovima, odnosno da su prepoznati kao društveno aktivni i/ili politički relevantni subjekti. Naravno, uzeli smo u obzir i opseg njihovih tekstova, odabirući kraće samostalne tekstove ili pak poglavlja u okviru širih studija.

Koji su ključni intelektualci koje spominjete u knjizi i koje biste njihove ideje posebno izdvojili?

Tomislav Kardum: Teško mi je posebno izdvojiti intelektualce među odabranima u hrestomatiji. Jedni su tekstovi nastali kada je Hrvatska bila dio Austro-Ugarske (Antun i Stjepan Radić, Nikola Zvonimir Bjelovučić, Ivo Pilar), drugi za vrijeme Kraljevine Jugoslavije (Ivo Frank, Alfons Hribar, Emilio Pallua, August Cesarec), dok je jedan tekst nastao za vrijeme Drugog svjetskog rata (Dinko Tomašić), a dobar dio za vrijeme socijalističke Jugoslavije (Ivo Lendić, Vinko Krišković, Ivan Oršanić, Bogdan Radica, Predrag Matvejević).

No, ono što odlikuje većinu tekstova promišljanja su o položaju Hrvatske u srednjoeuropskom kontekstu iz kojih se može dosta toga naučiti i dobiti poticaj za daljnje promišljanje o hrvatskom položaju u Srednjoj Europi te odnosu prema srednjoeuropskim narodima.

Spominjete kako su hrvatski intelektualci u 20. stoljeću odbijali i njemački imperijalni utjecaj i ruski panslavizam. Možete li navesti neke konkretne primjere i pojasniti što je za njih značilo „biti srednjoeuropski“?

Domagoj Tomas: Ideje političkoga i kulturnoga zbližavanja srednjoeuropskih malih nacija kod hrvatskih intelektualaca u 20. st. u pravilu su nastajale kao autohtoni odgovori na srodna strujanja u srednjoeuropskom susjedstvu. Te su ideje u prvoj polovici 20. st. najčešće predstavljale platformu za političku, ekonomsku i kulturnu suradnju na načelu ravnopravnosti te ujedno i alat za obranu od širenja njemačkog i ruskog političkoga te ekonomskoga utjecaja. U tom smjeru razmišljali su i Ivo Frank, Ante Trumbić, Ivo Lendić i dr. Nisam siguran koliko današnje inicijative (npr. Inicijativa tri mora) idu u tom smjeru ili se ipak svode tek na instrument širenja američkoga političkog i ekonomskog utjecaja.

Zanimljiv je primjer Lendićeve geopolitičke vizije nakon Drugoga svjetskog rata. On je već 1949. godine, u eseju u Glasu sv. Antuna u Buenos Airesu, zacrtao viziju buduće geopolitičke uređenosti Srednje Europe. Kako je izgledala ta vizija i koliko je bila dalekovidna?

Domagoj Tomas: Lendićev esej „Hrvatska u Podunavlju i Evropi“, objavljen u Glasu sv. Antuna u Buenos Airesu ističe se među odabranim iseljeničkim autorima svojim obujmom i sadržajem iz više razloga. Naime, Lendić je 1949. u tom eseju među prvima u intelektualnim krugovima hrvatskoga iseljeništva u doba Hladnoga rata ponudio jasnu i zaokruženu viziju budućega (geo)političkog uređenja Srednje Europe, unutar koje vidi i neku buduću hrvatsku državu. Pritom je ključnim integrativnim čimbenikom toga prostora između Baltika i Jadrana smatrao katoličku kulturu, a zatim i austro-ugarsko političko i ekonomsko nasljeđe, kao dodatne integrativne elemente.

Opasnost za taj prostor prepoznavao je i u „germanskom protestantskom“ i u „ruskom pravoslavnom“ imperijalizmu, promatrajući buduću samostalnu hrvatsku državu dijelom Podunavlja, a ne Balkana, dok je Mačeka smatrao najsposobnijim hrvatskim političarem u iseljeništvu, u kojega je polagao najveće nade. Za ocjenu njegove dalekovidnosti valjalo bi detaljnije analizirati recentnu (geo)političku situaciju na tom prostoru, od pada Berlinskoga zida 1989. naovamo, pa i ulogu te smjer djelovanja Višegradske skupine i sličnih organizacija, no time se u knjizi nismo bavili.

Već su ranije postojale ideje o zajednici naroda između Jadrana i Baltika, a danas imamo Inicijativu triju mora. Može li se tu povući određena poveznica i kontinuitet?

Tomislav Kardum: Prostor između Jadrana i Baltika bio je ujedinjen kratko pod jednim vladarom kada je litavska kraljevska obitelj (Jagelovići) bila vladajuća i u Poljskoj i u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu. No, takva je situacija povijesna aberacija. Prostor je bio fragmentiran između nekoliko carstava koja su uvelike suzbijala nacionalne težnje srednjoeuropskih naroda. Kao jedan od odgovora na nemogućnost otpora imperijalnoj ekspanziji sa zapada i istoka u 20. stoljeću javljaju se ideje o suradnji između naroda u srednjoeuropskom prostoru. Sličnu suradnju zagovarao je i sociolog blizak HSS-u Dinko Tomašić u tekstu „Rekonstrukcija u Srednjoj Europi“ koji smo uvrstili u hrestomatiju, a u jednom neobjavljenom tekstu i ekonomist i član HSS-a Rudolf Bićanić. U oba slučaja zapravo se računa na slom moći imperija koji su nastojali ovladati srednjoeuropskim prostorom, odnosno njemačkog i ruskog/sovjetskog. Tomašićev tekst objavljen u znanstvenom časopisu The American Political Science Review 1943. kada nije bilo jasno da će Sovjetski Savez ovladati srednjoeuropskim prostorom, odnosno on je svojevrsni „prijedlog“ zapadnim saveznicima za rekonstrukciju srednjoeuropskog prostora nakon očekivanog poraza nacističke Njemačke, pri čemu bi srednjoeuropska suradnja predstavljala svojevrsni sanitarni kordon između SSSR-a i Njemačke u savezu s Londonom i Washingtonom. Lendićev tekst također računa na raspad sovjetskog imperija koji bi omogućio takvo srednjoeuropsko povezivanje uz potporu udaljenih zapadnih sila.

Koliko su u oblikovanju srednjoeuropskog identiteta imali ulogu pisci i književnici i na koji način je književnost pridonijela tom kulturnom prostoru?

Domagoj Tomas: Njihova je uloga u svakom slučaju velika, jer su kroz svoja prozna djela, likove i radnju oblikovali srednjoeuropski identitet te mu na neki način izražavali vlastitu pripadnost. Također, neki od njih i teorijski su promišljali o pojmu Srednje Europe, nudeći autohtone i danas nezaobilazne poglede kada se analitički želi pristupiti razumijevanju toga pojma. Dakle, smatram da je nemoguće shvatiti srednjoeuropski identitet bez poznavanja, barem dijela, opusa književnika poput Franza Kafke, Roberta Musila, Stefana Zweiga, Sándora Máraija, Karela Čapeka i dr. ili pak disidentske književnosti i publicistike u hladnoratovskom razdoblju, koje je iznjedrilo velikane poput Milana Kundere, Danila Kiša, Györgya Konráda i dr.

Vaša knjiga pokazuje da su ideje Srednje Europe imale poticajnu i inspirativnu ulogu za hrvatske intelektualce. Koje biste ideje iz tog razdoblja istaknuli kao i danas relevantne?

Tomislav Kardum: Neki aspekti ideja koje su promicali autori iz knjige ovisni su o specifičnom tadašnjem kontekstu. Primjerice, ideje preuređenja Austro-Ugarske u Radićevom, Pilarovom ili Bjelovučićevom tekstu nisu pretjerano relevantne za današnjicu same po sebi, dok antikomunizam koji odlikuje iseljeničke autore ne može biti toliko relevantan nakon sloma Sovjetskog Saveza i svjetskog komunizma. Međutim, argumentiranje nužnosti povezivanja s civilizacijski srodnim srednjoeuropskim narodima koji u mnogim aspektima imaju i iste interese što je prisutno u, između ostalih, tekstovima Vinka Kriškovića, Dinka Tomašića, Ivana Oršanića ili Bogdana Radice, može poslužiti i danas kao orijentir. Svi su oni progovarali iz hrvatske perspektive, ali su shvaćali da Hrvatska ne može biti izolirana, što je refleks često prisutan u hrvatskoj javnosti. Takva je pozicija razumljiva zbog negativnog hrvatskog iskustva u višenacionalnim državnim tvorevinama, ali ono što ti tekstovi pokazuju su prijedlozi suradnje s drugim narodima koji istovremeno ne podrazumijevanju narušavanje vrhovnog principa hrvatske suverenosti.

Na koncu, čini se da je knjiga i poziv na preispitivanje hrvatskog identiteta danas. Što bi suvremena Hrvatska mogla naučiti iz tih intelektualnih rasprava o Srednjoj Europi? I možete li, prema vlastitom nahođenju, istaknuti neke posebne zanimljivosti iz knjige koje bi posebno zaintrigirale čitatelje?

Tomislav Kardum: Posebno je zanimljivo da svi autori koji iznose prijedloge to čine na realističan način, bez fantaziranja. Njihovi prijedlozi su konkretni, ostvarivi i smješteni u realne povijesne i političke okvire, a ne u neku utopijsku viziju budućnosti. Naravno, u knjizi se nalaze i tekstovi koji nisu usmjereni na davanje prijedloga, nego na kritiku Srednje Europe. Primjerice, tekst Augusta Cesarca pruža snažnu kritiku njemačke imperijalne ideje Srednje Europe iz lijeve, jugoslavenske perspektive. Za suvremenu Hrvatsku ova knjiga može biti poticaj da preispita vlastiti identitet i odnose sa susjednim zemljama. Kroz odabrane tekstove može se naučiti puno o tome kako su druge srednjoeuropske zemlje u različitim povijesnim trenutcima gledale na regiju, što ih je zbližavalo, a što udaljavalo. Na taj način čitatelji mogu bolje razumjeti ne samo vlastitu poziciju unutar Srednje Europe, nego i širu dinamiku regije.

Razgovarao: Davor Dijanović