Govor nobelovca Aleksandra Solženjicina (1918. – 2008.), održan 8. lipnja 1978. na svečanoj dodjeli diploma na Sveučilištu Harvard, s vremenom se pokazao u mnogočemu proročkim. Iako je nastao u ozračju hladnoratovske podjele svijeta, izrečene misli nadilaze povijesni trenutak i snažno odjekuju i danas, ne kao politička – nego kao civilizacijska poruka. 

Solženjicin je tada na Zapadu bio istican ponajprije kao neumoljivi kritičar sovjetskoga totalitarizma i svjedok komunističkih zločina pa je njegovo harvardsko obraćanje izazvalo nelagodu i nerazumijevanje: umjesto da govori o Istočnom bloku, on se odlučio obratiti Zapadu, i to tonom prijateljskoga, ali beskompromisnoga upozorenja. Kao duboki poznavatelj istočnih sustava i čovjek koji je osobno iskusio represiju i duhovno razaranje totalitarizma, Solženjicin je s posebnom jasnoćom prepoznao unutarnje slabosti zapadne civilizacije.

U središtu njegova govora nalazi se dijagnoza duhovne krize Zapada: gubitak moralne hrabrosti, pretjerano oslanjanje na legalizam, podvrgavanje svega mjerilima materijalnoga blagostanja, slabljenje osjećaja odgovornosti i duhovne dimenzije ljudskoga života. Solženjicin upozorava da sloboda bez moralnih obveza ne vodi oslobođenju, nego postupnoj eroziji društva iznutra. Posebno oštro kritizira dominaciju medija, površnost javnoga diskursa, relativizaciju dobra i zla te uvjerenje da tehnički i ekonomski napredak sam po sebi jamči ljudsku sreću i sigurnost.

S današnjim odmakom, u svijetu obilježenom novim podjelama i ratovima, krizom povjerenja u institucije i slabljenjem javne odgovornosti, nedostatkom stvarnih autoriteta i uzora te strahovima, dvojbama i posrtajima suvremenoga čovjeka pred novim društvenim izazovima, ovaj govor ne čini se kao povijesni dokument, nego kao ozbiljna opomena. Objavljujemo ga kao poticaj na preispitivanje odnosa slobode i odgovornosti, prava i dužnosti te kao podsjetnik da ni jedno društvo – bez obzira na to koliko se slobodnim i bogatim smatralo – ne može dugoročno opstati bez moralne i duhovne osnove. (hkv)

Aleksandar Solženjicin: Podijeljeni svijet

Govor na svečanoj dodjeli diploma, Sveučilište Harvard, 8. lipnja 1978.

Iskreno sam sretan što sam danas ovdje s vama u povodu 327. promocije ovoga staroga i uglednoga sveučilišta. Upućujem svoje čestitke i najbolje želje svim današnjim diplomantima.

Harvardsko geslo glasi: „Veritas“ [Istina]. Mnogi od vas već su otkrili, a ostali će to otkriti tijekom života, da nam istina izmiče čim nam počne slabjeti usredotočenost, a istodobno nam ostaje iluzija da ju i dalje slijedimo. U tom leži izvor mnogih razdora. Osim toga, istina rijetko kad biva slatka; gotovo je uvijek gorka. U mojem današnjem govoru sadržana je doza gorke istine, ali nudim ju kao prijatelj, a ne kao protivnik.

Prije tri godine u Sjedinjenim Američkim Državama izrekao sam određene tvrdnje koje su bile odbačene i činile su se neprihvatljivima. Danas se, međutim, mnogi slažu s onim što sam tada rekao…

Rascjep u današnjem svijetu uočljiv je već i letimičnim pogledom. Svaki naš suvremenik lako prepoznaje dvije svjetske sile, od kojih je svaka već sposobna potpuno uništiti onu drugu. No razumijevanje tog rascjepa prečesto je ograničeno na političku koncepciju: iluziju prema kojoj se opasnost može ukloniti uspješnim diplomatskim pregovorima ili postizanjem ravnoteže naoružanja. Istina je, međutim, da je taj rascjep mnogo dublji i otuđujući, da su pukotine brojnije nego što se na prvi pogled čini. Ti duboki, mnogostruki rascjepi nose opasnost jednako mnogostrukih katastrofa za sve nas, u skladu s drevnom istinom da kraljevstvo – u ovom slučaju naša Zemlja – podijeljeno samo protiv sebe ne može opstati.

Suvremeni svjetovi

Postoji pojam Trećega svijeta; dakle, već imamo tri svijeta. Nesumnjivo je, međutim, da je taj broj još veći – jednostavno smo previše udaljeni da bismo ih sve razabrali. Svaka drevna i duboko ukorijenjena samodostatna kultura, osobito ako je rasprostranjena na velikom dijelu Zemljine površine, čini zaseban svijet, pun zagonetaka i iznenađenja za zapadnjačko razmišljanje. U najmanju ruku u tu kategoriju moramo ubrojiti Kinu, Indiju, muslimanski svijet i Afriku, ako uopće prihvatimo približno promatranje posljednjih dvaju kao jedinstvenih cjelina. Tisuću godina Rusija je pripadala toj kategoriji, iako je zapadnjačko razmišljanje sustavno griješilo poričući njezin poseban karakter i stoga ju nikad nije razumjelo, baš kao što danas Zapad ne razumije Rusiju u komunističkom zatočeništvu. I dok je moguće da je Japan posljednjih godina sve više postao svojevrsni Daleki zapad, sve bliži zapadnjačkim načinima (o tom nisam sudac), Izrael, po mojem mišljenju, ne bi trebalo ubrajati u Zapad, barem zbog odlučujuće činjenice što je njegov državni sustav temeljno povezan s religijom.

Ne tako davno mali svijet moderne Europe lako je osvajao kolonije diljem planeta, ne samo bez očekivanja stvarnoga otpora nego često i s prijezirom prema mogućim vrijednostima u načinu života osvojenih naroda. Sve je izgledalo kao golem uspjeh, bez zemljopisnih granica. Zapadno se društvo širilo u trijumfu ljudske neovisnosti i moći. A onda je dvadeseto stoljeće iznenada donijelo jasnu spoznaju krhkosti toga društva. Danas vidimo da su ta osvajanja bila kratkotrajna i nesigurna (što pak upućuje na nedostatke u zapadnom pogledu na svijet koji su do njih doveli). Odnosi s bivšim kolonijalnim svijetom prešli su u svoju suprotnost: Zapad danas često pokazuje pretjeranu poniznost, ali još je teško procijeniti koliki će račun bivše kolonijalne zemlje ispostaviti Zapadu i hoće li odricanje ne samo od posljednjih kolonija nego od svega što posjeduje biti dovoljno da Zapad taj dug podmiri.

Konvergencija

Postojana sljepoća osjećaja nadmoći i dalje održava uvjerenje da bi se sva golema područja našega planeta trebala razvijati i sazrijevati do razine suvremenih zapadnih sustava, najboljih u teoriji i najprivlačnijih u praksi; da su svi ti drugi svjetovi samo privremeno spriječeni (zlim vođama, teškim krizama ili vlastitim navodnim barbarizmom i nerazumijevanjem) u nastojanju da slijede zapadnu pluralističku demokraciju i usvoje zapadni način života. Države se vrjednuju prema stupnju napretka u tom smjeru. No takva je koncepcija zapravo plod zapadnjačkoga nerazumijevanja biti drugih svjetova, rezultat pogrješnoga mjerenja svih istim zapadnim mjerilom. Stvarna slika razvoja našega planeta malo nalikuje na tu predodžbu.

Iz tjeskobe podijeljenoga svijeta rodila se teorija konvergencije između vodećih zapadnih zemalja i Sovjetskoga Saveza. To je umirujuća teorija koja zanemaruje činjenicu da se ti svjetovi uopće ne razvijaju jedan prema drugomu i da se ni jedan ne može pretvoriti u drugi bez nasilja. Osim toga, konvergencija neizbježno znači i prihvaćanje nedostataka druge strane, a to je teško ikomu poželjno.

Da se danas obraćam publici u svojoj zemlji, u razmatranju općega obrasca svjetskih rascjepa usredotočio bih se na nesreće Istoka. No budući da moje prisilno progonstvo na Zapadu traje već četiri godine i da mi je publika zapadna, smatram da će biti zanimljivije usredotočiti se na neke aspekte suvremenoga Zapada, onako kako ih ja vidim.

Pad hrabrosti

Pad hrabrosti možda je najuočljivija značajka koju vanjski promatrač danas zamjećuje na Zapadu. Zapadni je svijet izgubio svoju građansku hrabrost – i kao cjelina i pojedinačno – u svakoj zemlji, u svakoj vladi, u svakoj političkoj stranci i, naravno, u Ujedinjenim narodima. Takav pad hrabrosti osobito je uočljiv među vladajućim i intelektualnim elitama, ostavljajući dojam gubitka hrabrosti čitava društva. Ostaje mnogo hrabrih pojedinaca, ali oni nemaju odlučujući utjecaj na javni život. Politički i intelektualni dužnosnici pokazuju tu potištenost, pasivnost i zbunjenost u svojim djelima i u svojim izjavama, a još više u svojim sebičnim opravdanjima o tom kako je realno, razumno i intelektualno, pa čak i moralno opravdano, temeljiti državnu politiku na slabosti i kukavištvu. Taj pad hrabrosti, koji katkad dolazi do onoga što bi se moglo nazvati nedostatkom muževnosti, ironično se ističe povremenim ispadima grubosti i nepopustljivosti istih tih dužnosnika prema slabim vladama i nezaštićenim zemljama ili osuđenim strujama koje očito ne mogu pružiti nikakav otpor. Ali isti ti ljudi ostaju nijemi i paralizirani pred snažnim državama i prijetećim silama, pred agresorima i međunarodnim teroristima.

Zar treba podsjećati da se od davnina pad hrabrosti smatrao prvim znakom kraja?

Blagostanje

Kad su nastajale moderne zapadne države, proglašeno je kao načelo da vlade postoje kako bi služile čovjeku i da čovjek živi kako bi bio slobodan i slijedio sreću. (Vidi, na primjer, Američku deklaraciju neovisnosti.) Tek su posljednjih desetljeća tehnički i društveni napredak omogućili ostvarenje takvih težnja: država blagostanja. Svakomu je građaninu dodijeljena željena sloboda i materijalna dobra u takvoj količini i takvoj kvaliteti da u teoriji jamče postizanje sreće – u obezvrijeđenom smislu riječi koji je nastao upravo tijekom istih tih desetljeća. (U tom je procesu, međutim, previđen jedan psihološki detalj: stalna želja da se ima još više stvari i još bolji život, a borba u tu svrhu učinila je mnoge Zapadnjake vidljivo zabrinutima, pa čak i potištenima, premda je uobičajeno takve osjećaje pažljivo prikrivati. Ta aktivna i napeta konkurencija počinje dominirati svim ljudskim mislima i nimalo ne otvara put slobodnomu duhovnomu razvoju.) Zajamčena je neovisnost pojedinca od mnogih vrsta državnoga pritiska; većini ljudi zajamčeno je blagostanje u mjeri o kakvoj njihovi očevi i djedovi nisu mogli ni sanjati; postalo je moguće odgajati mladež prema tim idealima, pripremajući ih i pozivajući ih na tjelesni procvat, sreću, posjedovanje materijalnih dobara, novca i dokolice, na gotovo neograničenu slobodu u izboru užitaka. Pa tko bi se sada svega toga odrekao, zašto i radi čega bi netko riskirao svoj dragocjeni život u obrani općega dobra, a osobito u maglovitom slučaju kad se sigurnost vlastite nacije mora braniti u još udaljenoj zemlji?

Čak nam i biologija govori da visok stupanj naviknutoga blagostanja nije povoljan za živi organizam. Danas je blagostanje u životu zapadnoga društva počelo skidati svoju pogubnu masku.

Legalistički život

Zapadno je društvo izabralo za sebe organizaciju najprikladniju svojim svrhama, onu koju bih mogao nazvati legalističkom. Granice ljudskih prava i ispravnosti određuje sustav zakona; te su granice vrlo široke. Ljudi na Zapadu stekli su veliku vještinu u primjeni zakona, njegovu tumačenju i manipulaciji (premda su zakoni obično previše složeni da bi ih prosječan čovjek razumio bez pomoći stručnjaka). Svaki se sukob rješava prema slovu zakona i to se smatra konačnim rješenjem. Ako je tko u pravu s pravnoga stajališta, ništa više nije potrebno; nitko ne smije spomenuti da netko ipak možda nije u potpunosti u pravu, ni poticati na suzdržanost ili odricanje od tih prava, pozivati na žrtvu i nesebičan rizik: to bi jednostavno zvučalo apsurdno. Dobrovoljna suzdržanost gotovo je nepoznata: svi teže daljnjemu širenju do krajnje granice pravnih okvira. (Naftna je kompanija pravno besprijekorna kad otkupi izum nove vrste energije kako bi spriječila njegovu uporabu. Proizvođač prehrambenoga proizvoda pravno je besprijekoran kad otruje svoje proizvode da bi dulje trajali: naposljetku, ljudi su slobodni da ih ne kupuju.)

Cijeli sam život proveo pod komunističkim režimom i reći ću vam da je društvo bez ikakve objektivne pravne ljestvice doista strašno. Ali društvo koje nema druge ljestvice osim pravne također je manje nego dostojno čovjeka. Društvo utemeljeno na slovu zakona, koje nikada ne doseže ništa više, propušta iskoristiti puni raspon ljudskih mogućnosti. Slovo zakona prehladno je i formalno da bi blagotvorno utjecalo na društvo. Kad god je tkivo života ispleteno od legalističkih odnosa, stvara se ozračje duhovne osrednjosti koja paralizira čovjekova najplemenitija htijenja.

I bit će jednostavno nemoguće izdržati kušnje ovoga prijetećega stoljeća ni s čim osim osloncima legalističke strukture.

Smjer slobode

Današnje je zapadno društvo razotkrilo nejednakost između slobode za dobra djela i slobode za zla djela. Državnik koji želi postići nešto važno i vrlo konstruktivno za svoju zemlju mora se kretati oprezno pa čak i plašljivo; tisuće brzopletih (i neodgovornih) kritičara neprestano se lijepe uz njega; parlament i tisak stalno ga odbijaju. On mora dokazivati da je svaki njegov korak utemeljen i apsolutno besprijekoran. Uistinu, izvanredna, doista velika osoba koja ima neobične i neočekivane inicijative u vidu, ne dobiva nikakvu priliku potvrditi se; od samoga početka bit će joj postavljeni desetci zamki. Tako osrednjost trijumfira pod krinkom demokratskih ograničenja.

Posvud je moguće i lako potkopati upravnu vlast i ona je zapravo drastično oslabljena u svim zapadnim zemljama. Obrana individualnih prava dosegnula je takve krajnosti da je društvo kao cjelina postalo bespomoćno pred određenim pojedincima. Vrijeme je, na Zapadu, da se brane ne toliko ljudska prava koliko ljudske obveze.

S druge strane, razornoj i neodgovornoj slobodi dano je bezgranično polje. Pokazalo se da društvo ima oskudnu obranu od ponora ljudske dekadencije, na primjer od zloporabe slobode za moralno nasilje nad mladima, kao što su filmovi puni pornografije, zločina i užasa. Sve se to smatra dijelom slobode i, u teoriji, treba biti uravnoteženo pravom mladih da ne gledaju i ne prihvate. Legalistički organiziran život tako je pokazao svoju nesposobnost da se obrani od korozije zla.

A što ćemo reći o mračnim područjima otvorenoga kriminala? Pravne granice (osobito u Sjedinjenim Državama) dovoljno su široke da potiču ne samo individualnu slobodu nego i određene zloporabe te slobode. Krivac može proći nekažnjeno ili dobiti nezasluženu blagost – sve uz potporu tisuća branitelja u društvu. Kad se vlada ozbiljno prihvati iskorjenjivanja terorizma, javno ju mnijenje odmah optuži da krši građanska prava terorista. Takvih je slučajeva podosta.

To preusmjerenje slobode prema zlu nastalo je postupno, ali očito proizlazi iz humanističkoga i dobrohotnoga shvaćanja prema kojemu čovjek – gospodar ovoga svijeta – u sebi ne nosi nikakvo zlo, a svi nedostatci života uzrokovani su pogrješno uređenim društvenim sustavima, koje stoga treba ispraviti. Pa ipak, začudo, premda su na Zapadu postignuti najbolji društveni uvjeti, i dalje ima mnogo kriminala; čak ga je znatno više nego u osiromašenom i bezakonitom sovjetskom društvu. (U našim logorima postoji mnoštvo zatvorenika koje nazivaju kriminalcima, ali većina njih nikada nije počinila nikakav zločin; oni su se samo pokušali obraniti od bezakonite države pribjegavajući sredstvima izvan pravnoga okvira.)

Smjer tiska

I tisak, naravno, uživa najširu slobodu. (Riječ „tisak“ rabit ću tako da obuhvati sve medije.) Ali kakvu koristi ima od nje?

I ovdje je nadređena briga ne povrijediti slovo zakona. Ne postoji istinska moralna odgovornost za iskrivljenje ili nerazmjer. Kakvu odgovornost novinar ili novine imaju prema čitateljstvu ili prema povijesti? Ako su zavarali javno mnijenje netočnim informacijama ili pogrješnim zaključcima, čak i ako su pridonijeli pogrješkama na državnoj razini, znamo li i za jedan slučaj javnoga žaljenja koje bi izrazio taj novinar ili te novine? Ne; to bi naštetilo prodaji. Narod može ispaštati zbog takve pogrješke, ali novinar se uvijek izvuče. Najvjerojatnije je da će s obnovljenom samouvjerenošću početi pisati upravo suprotno od svojih prijašnjih tvrdnja.

Budući da se traže trenutačne i vjerodostojne informacije, postaje nužno pribjegavati nagađanjima, glasinama i pretpostavkama kako bi se popunile praznine, a ni jedna od njih nikad ne će biti opovrgnuta; one se talože u pamćenju čitatelja. Koliko se brzopletih, nezrelih, površnih i zavaravajućih prosudaba svakoga dana izrekne, zbunjujući čitatelje, a zatim ostane visjeti u zraku? Tisak može igrati ulogu javnoga mnijenja ili ga krivo odgajati. Tako možemo vidjeti kako se teroristi heroiziraju, ili kako se tajne stvari koje se tiču obrane nacije javno razotkrivaju, ili kad svjedočimo bestidnomu zadiranju u privatnost poznatih ljudi pod sloganom „Svatko ima pravo znati sve“. (Ali to je lažni slogan lažnoga doba; mnogo je vrjednije izgubljeno pravo ljudi da ne znaju, da im se njihove božanske duše ne pune tračevima, besmislicama, ispraznim govorom. Osobi koja radi i vodi smislen život ne treba taj prekomjerni i opterećujući tok informacija.)

Brzopletost i površnost – to su psihičke bolesti dvadesetoga stoljeća, a nigdje se one ne očituju više nego u tisku. Dubinska analiza problema tisku je mrska; protivi se njegovoj prirodi. Tisak samo izdvaja senzacionalne formule.

Takav kakav jest, tisak je postao najveća sila unutar zapadnih zemalja, nadmašujući zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. A ipak bi se čovjek htio zapitati: prema kojemu je zakonu izabran i komu je odgovoran? U komunističkom Istoku novinar je otvoreno imenovan državnim službenikom. Ali tko je zapadne novinare izglasovao na njihove položaje moći, na koliko dugo, i s kojim ovlastima?

Postoji još jedno iznenađenje za nekoga tko dolazi iz totalitarnoga Istoka sa strogo ujedinjenim tiskom: otkriva se zajednički trend sklonosti unutar zapadnoga tiska kao cjeline (duh vremena), općeprihvaćeni obrasci prosuđivanja, a možda i zajednički korporativni interesi, čiji ukupni učinak nije konkurencija nego ujednačavanje. Neobuzdana sloboda postoji za tisak, ali ne i za čitateljstvo, jer novine uglavnom prenose snažno i naglašeno ona mišljenja koja ne proturječe previše otvoreno njihovim vlastitima i tomu općemu trendu.

Moda u mišljenju

Bez ikakve cenzure na Zapadu, pomodni trendovi misli i ideja pedantno se odvajaju od onih koji nisu pomodni, a ovi drugi, premda nikada nisu zabranjeni, imaju malo izgleda da si nađu put u časopise ili knjige ili da se čuju na fakultetima. Vaši su znanstvenici slobodni u pravnom smislu, ali su omeđeni idolima prevladavajuće mode. Nema otvorenoga nasilja, kao na Istoku; ipak, selekcija koju diktira moda i potreba prilagodbe masovnim standardima često sprječava najsamostalnije umove da pridonesu javnomu životu i rađa opasne stadaške instinkte koji blokiraju uspješan razvoj. U Americi sam dobio pisma vrlo inteligentnih ljudi – možda učitelja u nekom dalekom malom koledžu koji bi mogao mnogo učiniti za obnovu i spas svoje zemlje, ali zemlja ga ne može čuti jer mu mediji ne će pružiti prostor. To rađa snažnim masovnim predrasudama, sljepoćom koja je pogubna u našem dinamičnom dobu. Primjer je samozavaravajuće tumačenje stanja stvari u suvremenom svijetu koje djeluje kao neka vrsta okamenjenoga oklopa oko ljudskih umova, do te mjere da ljudski glasovi iz sedamnaest zemalja istočne Europe i istočne Azije ne mogu probiti taj oklop. Razbit će ga tek neumoljiva poluga događaja.

Spomenuo sam nekoliko obilježja zapadnoga života koja iznenađuju i šokiraju novopridošlicu u ovaj svijet. Svrha i opseg ovoga govora ne dopuštaju mi da nastavim takav pregled, osobito da pogledam utjecaj tih obilježja na važne aspekte života jedne nacije, kao što su osnovno obrazovanje, napredno obrazovanje u humanističkim znanostima, i umjetnost.

Socijalizam

Gotovo je općepriznato da Zapad cijelomu svijetu pokazuje put uspješnoga gospodarskoga razvoja, iako je posljednjih godina taj uspjeh bio oštro zasjenjen kaotičnom inflacijom. Ipak, mnogi ljudi koji žive na Zapadu nezadovoljni su vlastitim društvom. Preziru ga ili mu predbacuju da više nije doraslo razini zrelosti koju je čovječanstvo postiglo. I to mnoge navodi da se nagnu prema socijalizmu, lažnoj i opasnoj struji.

Nadam se da nitko nazočan ne će posumnjati da iznosim svoju djelomičnu kritiku zapadnoga sustava kako bih predložio socijalizam kao alternativu. Ne; s iskustvom zemlje u kojoj je socijalizam ostvaren, zasigurno ne ću govoriti u prilog takvoj alternativi. Matematičar Igor Šafarevič, član Sovjetske akademije znanosti, napisao je briljantno argumentiranu knjigu pod naslovom Socijalizam; to je prodorna povijesna analiza koja pokazuje da socijalizam bilo koje vrste i nijanse vodi potpunomu uništenju ljudskoga duha i srozavanju čovječanstva u smrt. Šafarevičeva je knjiga objavljena u Francuskoj prije gotovo dvije godine i dosad se nije našao nitko tko bi ju pobio. Uskoro će biti objavljena na engleskom u Sjedinjenim Državama.

Ne kao uzor

Ali kad bi me tko umjesto toga pitao bih li predložio Zapad, ovakav kakav je danas, kao uzor svojoj zemlji, morao bih iskreno odgovoriti negativno. Ne, ne bih mogao preporučiti vaše društvo kao ideal za preobrazbu našega. Kroz duboku patnju ljudi u našoj zemlji sada su postignuli duhovni razvoj takva intenziteta da zapadni sustav u svojem sadašnjem stanju duhovne iscrpljenosti ne izgleda privlačno. Čak su i ona obilježja vašega života koja sam upravo nabrojio iznimno žalosna.

Činjenica koja se ne može osporiti jest slabljenje ljudske osobnosti na Zapadu, koja je na Istoku postala čvršćom i jačom. Šest desetljeća za naš narod i tri desetljeća za narode Istočne Europe; tijekom toga vremena prošli smo duhovne vježbe daleko ispred zapadnoga iskustva. Složeni i smrtonosni pritisak života proizveo je snažnije, dublje i zanimljivije osobnosti od onih koje je proizvelo standardizirano zapadno blagostanje. Stoga, kada bi se naše društvo preobrazilo u vaše, to bi značilo poboljšanje u određenim aspektima, ali i promjenu na gore u nekim posebice važnim točkama. Naravno, društvo ne može ostati u ponoru bezakonja, kao što je slučaj u našoj zemlji. Ali jednako je ponižavajuće ostati na tako bezdušnoj i glatkoj ravnini legalizma, kao što je slučaj u vašoj. Nakon patnje desetljeća nasilja i ugnjetavanja ljudska duša žudi za nečim višim, toplijim i čišćim od onoga što nude današnje masovne životne navike, predstavljene poput posjetnice odvratnom invazijom komercijalnoga oglašavanja, televizijskom otupjelošću i nepodnošljivom glazbom.

Sve to uočavaju brojni promatrači iz svih svjetova našega planeta. Sve je manje vjerojatno da će zapadni način života postati vodeći uzor.

Postoje znakoviti simptomi kojima povijest upozorava ugroženo ili propadajuće društvo. Takvi su, na primjer, pad umjetnosti ili manjak velikih državnika. Doista, ponekad su upozorenja sasvim izričita i konkretna. Središte vaše demokracije i vaše kulture ostane bez električne energije samo nekoliko sati, i odjednom gomile američkih građana počnu pljačkati i stvarati kaos. Taj glatki površinski film mora biti vrlo tanak, dakle, društveni sustav prilično nestabilan i nezdrav.

Ali borba za naš planet, tjelesna i duhovna, borba kozmičkih razmjera, nije maglovita stvar budućnosti; ona je već počela. Sile Zla započele su svoju odlučujuću ofenzivu. Možete osjetiti njihov pritisak, a ipak su vaši zasloni i publikacije puni propisanih osmijeha i podignutih čaša. Čemu ta radost?

Kratkovidnost

Vrlo poznati predstavnici vašega društva, poput Georgea Kennana, kažu: „Ne možemo primjenjivati moralne kriterije na politiku.“ Tako miješamo dobro i zlo, pravo i krivo, i pravimo mjesta apsolutnomu trijumfu apsolutnoga zla u svijetu. Samo moralni kriteriji mogu pomoći Zapadu protiv dobro planirane svjetske strategije komunizma. Drugih kriterija nema. Strategija će neizbježno pomesti praktična ili povremena razmatranja bilo koje vrste. Kad se dosegne određena razina problema, legalističko mišljenje izaziva paralizu; ono sprječava da se vidi razmjer i smisao događaja.

Unatoč obilju informacija, ili možda djelomice upravo zbog njega, Zapad s velikom poteškoćom pronalazi orijentir usred suvremenih događaja. Bilo je naivnih predviđanja nekih američkih stručnjaka koji su vjerovali da će Angola postati Sovjetskomu Savezu ono što je Vijetnam bio Americi, ili da bi bezobrazne kubanske ekspedicije u Africi najbolje bilo zaustaviti posebnom američkom uljudnošću prema Kubi. Kennanov savjet svojoj zemlji da započne jednostrano razoružanje pripada istoj kategoriji. Kad biste samo znali kako se najmlađi službenici u moskovskom Starom trgu [Kremlj] grohotom smiju vašim političkim čarobnjacima! Što se tiče Fidela Castra, on otvoreno prezire Sjedinjene Države, smjelo šaljući svoje trupe u udaljene pustolovine iz zemlje tik uz vašu.

Ipak, najokrutnija pogrješka dogodila se u nerazumijevanju Vijetnamskoga rata. Neki su iskreno željeli da svi ratovi prestanu što prije; drugi su vjerovali da treba ostaviti otvoren put nacionalnomu, ili komunističkomu, samoopredjeljenju u Vijetnamu (ili u Kambodži, kako danas vidimo s osobitom jasnoćom). Ali zapravo su pripadnici američkoga proturatnoga pokreta postali sudionici u izdaji dalekoistočnih naroda, u genocidu i patnji koja se danas nameće nad trideset milijuna ljudi ondje. Čuju li ti uvjereni pacifisti danas jauke koji odande dolaze? Razumiju li danas svoju odgovornost? Ili radije ne žele čuti? Američka inteligencija izgubila je živce i posljedica je da je opasnost došla mnogo bliže Sjedinjenim Državama. Ali o tome nema svijesti. Vaš kratkovidni političar koji je potpisao prenagljenu vijetnamsku kapitulaciju naizgled je Americi dao bezbrižan predah; međutim, stostruki Vijetnam sada se nadvija nad vama. Mali Vijetnam bio je upozorenje i prilika da se mobilizira hrabrost nacije. Ali ako je puna moć Amerike doživjela potpun poraz od male komunističke poluzemlje, kako se Zapad može nadati da će u budućnosti ostati čvrst?

Rekao sam drugom prilikom da zapadna demokracija u dvadesetom stoljeću nije sama dobila ni jedan veliki rat; svaki put se štitila saveznikom koji je imao moćnu kopnenu vojsku, čiju filozofiju nije dovodila u pitanje. U Drugom svjetskom ratu protiv Hitlera, umjesto da sukob dobije vlastitim snagama – koje bi zasigurno bile dovoljne – zapadna demokracija podignula je drugoga neprijatelja, koji će se pokazati gorim i moćnijim, jer Hitler nije imao ni resurse ni ljude ni ideje široke privlačnosti, ni tako velik broj pristaša na Zapadu – petu kolonu – kakvu je posjedovao Sovjetski Savez. Neki zapadni glasovi već su govorili o potrebi zaštitnoga štita protiv neprijateljskih sila u sljedećem svjetskom sukobu; u tom slučaju štit bi bila Kina. Ali takav ishod ne bih poželio ni jednoj zemlji na svijetu. Prije svega, to je opet osuđen savez sa zlom; dao bi Sjedinjenim Državama predah, ali kad bi se poslije Kina sa svojih milijardu ljudi okrenula, naoružana američkim oružjem, i sama bi Amerika postala žrtvom kambodžanskoga genocida.

Gubitak volje

Pa ipak, nikakvo oružje, ma koliko moćno, ne može pomoći Zapadu dok ne nadvlada svoj gubitak volje. U stanju psihološke slabosti oružje čak postaje teret za stranu koja kapitulira. Da bi se čovjek obranio, mora biti spreman i umrijeti; malo je takve spremnosti u društvu odgojenom u kultu materijalnoga blagostanja. U tom slučaju ne preostaje ništa osim ustupaka, pokušaja kupovanja vremena i izdaje. Tako su na sramotnoj beogradskoj konferenciji slobodni zapadni diplomati, u svojoj slabosti, predali crtu obrane za koju porobljeni članovi helsinških promatračkih skupina žrtvuju svoje živote.

Zapadno mišljenje postalo je konzervativno: svjetska situacija mora ostati takva kakva jest pod svaku cijenu; ne smije biti promjena. Taj iscrpljujući san o statusu quo simptom je društva koje se prestalo razvijati. Ali čovjek mora biti slijep da ne vidi da oceani više ne pripadaju Zapadu i da se kopno pod njegovom dominacijom sve više smanjuje. Dva takozvana svjetska rata (oni nikako nisu bili na svjetskoj razini – još ne) predstavljala su unutarnje samouništenje maloga progresivnoga Zapada koji je time pripremio vlastiti kraj. Sljedeći rat (koji ne mora biti atomski; ne vjerujem da će biti) mogao bi pokopati zapadnu civilizaciju zauvijek.

Pred takvom opasnošću, s takvim povijesnim vrijednostima u vašoj prošlosti, s tako visokom razinom postignute slobode i, naizgled, odanosti toj slobodi, kako je moguće izgubiti u tolikoj mjeri volju za obranom?

Humanizam i njegove posljedice

Kako je došlo do toga nepovoljnoga odnosa snaga? Kako je Zapad pao od svojega trijumfalnoga hoda do sadašnje nemoći? Jesu li u njegovu razvoju bili fatalni zaokreti i gubitci smjera? Ne čini se tako. Zapad je stalno napredovao u skladu sa svojim proglašenim društvenim namjerama, ruku pod ruku sa zasljepljujućim napretkom tehnologije. A onda se odjednom našao u svojem sadašnjem stanju slabosti.

To znači da pogrješka mora biti u korijenu, u samom temelju mišljenja modernoga doba. Mislim na prevladavajući zapadni pogled na svijet koji je rođen u renesansi i našao politički izraz od doba prosvjetiteljstva. Postao je osnovom političke i društvene doktrine i mogao bi se nazvati racionalističkim humanizmom ili humanističkom autonomijom: proglašenom i prakticiranom autonomijom čovjeka od bilo koje više sile iznad njega. Mogao bi se nazvati i antropocentričnošću, s čovjekom kao središtem svega.

Zaokret koji je uvela renesansa vjerojatno je povijesno bio neizbježan: srednji je vijek došao do svojega prirodnoga kraja iscrpljenošću, postavši nepodnošljiva despotska represija čovjekove tjelesne prirode u korist duhovne. Ali tada smo se odmaknuli od duha i prigrlili sve što je materijalno – pretjerano i nerazmjerno. Humanistički način mišljenja, koji se proglasio našim vodičem, nije dopuštao postojanje unutarnjega zla u čovjeku, niti je vidio ikakav zadatak viši od postizanja sreće na zemlji. On je modernu zapadnu civilizaciju usmjerio na opasni trend obožavanja čovjeka i njegovih materijalnih potreba. Sve izvan tjelesnoga blagostanja i gomilanja materijalnih dobara – sve druge ljudske potrebe i obilježja suptilnije i više prirode – ostavljeno je izvan područja pozornosti državnih i društvenih sustava, kao da ljudski život nema nikakvo više značenje. Tako su ostavljene praznine kroz koje danas slobodno struje propusi zla. Sama sloboda po sebi nimalo ne rješava sve probleme ljudskoga života, pa čak dodaje i niz novih.

A ipak, u ranim demokracijama, kao u američkoj demokraciji u vrijeme njezina nastanka, sva su individualna ljudska prava bila dodijeljena na temelju toga da je čovjek Božje stvorenje. To jest, sloboda je bila dana pojedincu uvjetno, pod pretpostavkom njegove stalne religiozne odgovornosti. Takvo je bilo nasljeđe prethodnih tisuću godina. Prije dvjesto ili čak pedeset godina činilo bi se posve nemogućim u Americi da se pojedincu dodijeli bezgranična sloboda bez svrhe, tek radi zadovoljenja njegovih hirova. Poslije su, međutim, sva takva ograničenja posvud na Zapadu erodirala; nastupila je potpuna emancipacija od moralne baštine kršćanskih stoljeća s njihovim velikim zalihama milosrđa i žrtve. Državni su sustavi postajali sve materijalističkiji. Zapad je napokon postigao prava čovjeka, pa čak i prekomjerno, ali čovjekov osjećaj odgovornosti prema Bogu i društvu postajao je sve slabiji i slabiji. U posljednjim desetljećima legalistička sebičnost zapadnoga pristupa svijetu dosegnula je vrhunac, i svijet se našao u oštroj duhovnoj krizi i političkom zastoju. Sva slavljena tehnološka postignuća napretka, uključujući osvajanje svemira, ne iskupljuju moralno siromaštvo dvadesetoga stoljeća, koje nitko ne bi mogao ni zamisliti još u devetnaestom stoljeću.

Neočekivano srodstvo

Kako je humanizam u svojem razvoju postajao sve materijalističkiji, tako je sve više dopuštao da njegove pojmove najprije upotrijebi socijalizam, a zatim komunizam. Tako je Karl Marx 1844. mogao reći da je „komunizam naturalizirani humanizam“.

Ta se tvrdnja pokazala ne posve nerazumnom. Doista se vide isti kameni u temeljima istrošenoga humanizma i bilo koje vrste socijalizma: bezgranični materijalizam; oslobođenost od religije i religiozne odgovornosti (koja pod komunističkim režimima doseže stupanj antireligijske diktature); usredotočenost na društvene strukture s navodno znanstvenim pristupom. (To je posljednje svojstveno i prosvjetiteljstvu i marksizmu.) Nije slučajno da se sva komunistička retorička obećanja vrte oko Čovjeka (s velikim Č) i njegove zemaljske sreće. Na prvi pogled to izgleda kao ružna paralela: zajedničke crte u mišljenju i načinu života današnjega Zapada i današnjega Istoka? Ali takva je logika materijalističkoga razvoja.

Štoviše, međuodnos je takav da se struja materijalizma koja je najdalje ulijevo, i stoga najdosljednija, uvijek pokazuje jačom, privlačnijom i pobjedonosnom. Humanizam koji je izgubio svoju kršćansku baštinu ne može prevladati u toj konkurenciji. Tako je tijekom proteklih stoljeća, a osobito u posljednjim desetljećima, kako je proces postajao oštriji, raspored snaga bio ovakav: liberalizam je neizbježno potisnut radikalizmom, radikalizam je morao ustuknuti pred socijalizmom, a socijalizam se nije mogao oduprijeti komunizmu. Komunistički režim na Istoku mogao je opstati i rasti zahvaljujući oduševljenoj potpori golema broja zapadnih intelektualaca koji (osjećaj srodstva!) nisu htjeli vidjeti zločine komunizma, a kad to više nisu mogli, pokušavali su ih opravdati. Problem traje: u našim istočnim zemljama komunizam je pretrpio potpuni ideološki poraz; on je nula i manje od nule. Pa ipak, zapadni intelektualci još uvijek ga promatraju s velikim zanimanjem i empatijom, i upravo to čini Zapadu neizmjerno teškim da se odupre Istoku.

Prije zaokreta

Ne razmatram slučaj katastrofe izazvane svjetskim ratom i promjene koje bi on proizveo u društvu. No dok god se budimo svakoga jutra pod mirnim suncem, moramo voditi svakodnevni život. Ipak, postoji katastrofa koja je već itekako s nama. Mislim na pogibelj autonomne, nereligiozne humanističke svijesti.

Ona je učinila čovjeka mjerilom svih stvari na zemlji – nesavršena čovjeka koji nikada nije slobodan od oholosti, vlastitoga interesa, zavisti, taštine i desetaka drugih mana. Sada plaćamo za pogrješke koje na početku puta nisu bile ispravno procijenjene. Na putu od renesanse do naših dana obogatili smo svoje iskustvo, ali smo izgubili pojam Vrhovnoga Potpunoga Bića koje je nekoć obuzdavalo naše strasti i našu neodgovornost. Previše smo nade polagali u politiku i društvene reforme, da bismo na kraju otkrili da nam je uskraćen naš najdragocjeniji posjed: naš duhovni život. Njega gazi partijska rulja na Istoku, a komercijalna na Zapadu. U tome je bit krize: rascjep u svijetu manje je zastrašujući od sličnosti bolesti koja pogađa njegove glavne dijelove.

Kad bi, kako tvrdi humanizam, čovjek bio rođen samo da bude sretan, ne bi bio rođen da umre. Budući da je njegovo tijelo osuđeno na smrt, njegov zadatak na zemlji očito mora biti duhovniji: ne potpuno uranjanje u svakodnevicu, ne traženje najboljih načina da se pribave materijalna dobra i potom njihovo bezbrižno trošenje. To mora biti ispunjenje trajne, ozbiljne dužnosti kako bi čovjekovo životno putovanje postalo prije svega iskustvo moralnoga rasta: da iz života ode kao bolji čovjek nego što je u njega ušao. Nužno je ponovno procijeniti ljestvicu uobičajenih ljudskih vrijednosti; njezina je sadašnja pogrješnost zapanjujuća. Ne može biti da se procjena predsjednikova učinka svede na pitanje koliko se novca zarađuje ili na dostupnost benzina. Samo dobrovoljnim njegovanjem u sebi slobodno prihvaćene i smirene suzdržanosti čovječanstvo se može uzdignuti iznad struje materijalizma.

Danas bi bilo retrogradno držati se okamenjenih formula prosvjetiteljstva. Takav društveni dogmatizam ostavlja nas bespomoćnima pred kušnjama našega vremena.

Čak i ako budemo pošteđeni uništenja ratom, život će se morati promijeniti kako ne bi propao sam od sebe. Ne možemo izbjeći ponovno promišljanje temeljnih određenja ljudskoga života i ljudskoga društva. Je li istina da je čovjek iznad svega? Nema li nad njim Višega Duha? Je li ispravno da čovjekov život i društvene djelatnosti prije svega budu vođeni materijalnim širenjem? Je li dopušteno promicati takvo širenje na štetu našega cjelovitoga duhovnoga života?

Ako svijet nije prišao svojemu kraju, došao je do velikoga povijesnoga razmeđa, jednako važnoga kao i zaokret od srednjega vijeka prema renesansi. Od nas će se zahtijevati duhovni plamen; morat ćemo se uzdignuti na novu visinu viđenja, na novu razinu života, gdje naša tjelesna priroda ne će biti prokleta, kao u srednjem vijeku, ali još važnije, gdje naše duhovno biće ne će biti zgaženo, kao u modernom dobu.

To uzdizanje slično je penjanju na sljedeći antropološki stupanj. Nitko na zemlji nema drugoga puta osim – prema gore.

Izvor: ​The Aleksandr Solzhenitsyn Center