Turska infrastrukturna politika

Džamija Namazgah u glavnom gradu Albanije, Tirani, sa svojim minaretima visokim 50 metara i prostorom za oko 8.000 vjernika, spada među najimpresivnije islamske bogomolje na zapadnom Balkanu. Njezinu izgradnju je, među ostalima, s oko 30 milijuna eura financirala turska vjerska uprava Diyanet. Arhitektonski uzor bila je Ahmedija ili Džamija Sultana Ahmeda – poznata i kao Plava džamija – u Istanbulu.

U listopadu 2024. godine, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan došao je u Tiranu na otvaranje džamije, nakon otprilike deset godina izgradnje. Tom prilikom potpisao je sporazum o suradnji s Albanijom u području poljoprivrede i obrazovanja te poklonio zemlji nekoliko dronova turske proizvodnje. Također je Diyanetu osiguran utjecaj u upravnom odboru nove džamije, a imenovan je i turski imam – što je izazvalo nezadovoljstvo u albanskom društvu.

Prije ove džamije, u Tirani su nakon pada komunizma 1990. godine već bile izgrađene reprezentativna katolička i pravoslavna crkva, 2001. i 2014. godine. Pod diktatorom Enverom Hoxhom, Albanija se proglasila prvom ateističkom državom. Od 1967. godine religije su bile zabranjene, a sve vjerske institucije zatvorene.

„Primjer džamije Namazgah pokazuje kako Turska djeluje kao regionalna sila na zapadnom Balkanu i pokušava proširiti svoj utjecaj putem izgradnje džamija", kaže Natalie Clayer, sociologinja s Visoke škole za društvene znanosti (EHESS) u Parizu. Izgradnja džamija kao oblik „meke moći“ usko je povezana s ekonomskim, političkim i vojnim interesima. „Međutim, lokalni akteri imaju određeni manevarski prostor i koriste ga“, dodaje Clayer.

Turska je dosljedno zastupala svoje interese: tako su od 2017. do 2019. godine radovi na džamiji Namazgah bili obustavljeni jer je Turska od Albanije tražila izručenje nekoliko osoba za koje se tvrdilo da su bliske pokretu Fethullaha Gülena. Nakon pokušaja puča 2016. godine, Erdoğan je za neuspjeli državni udar okrivio pokret sada pokojnog propovjednika Gülena i progoni njegove članove kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Tek nakon što su te osobe izručene Turskoj, radovi su nastavljeni.

Turska je zamijenila Saudijsku Arabiju

Danas je Turska vodeći financijer izgradnje džamija na zapadnom Balkanu. To nije bio slučaj u prvim godinama nakon raspada bivše Jugoslavije.

Tijekom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, oko 600 džamija je potpuno uništeno, a stotine drugih oštećene, piše stručnjak Robin Cognée u svojoj studiji o izgradnji džamija u BiH.

Nakon završetka rata 1995. godine, Saudijska Arabija bila je glavni sponzor obnove i izgradnje novih džamija u BiH. Tek nakon napada 11. rujna 2001. i dolaska Erdoğana na vlast 2002. godine, Turska je postupno preuzela vodeću ulogu.

Nacionalizam umjesto vjere

Saudijska Arabija se, s druge strane, pod prijestolonasljednikom Mohammedom bin Salmanom, sve više povlači. Projekti džamija koje je financirala Saudijska Arabija prepušteni su lokalnim zajednicama. Bin Salman je u svojoj „Viziji 2030", koja definira prioritete saudijske politike do kraja desetljeća, stavio naglasak na restauraciju povijesnih džamija u samoj Saudijskoj Arabiji i očuvanje vlastite kulturne baštine.

„Danas je u Saudijskoj Arabiji manje u prvom planu vehabijski islam, a više nacionalizam“, kaže Kristin Smith Diwan iz Instituta za države Perzijskog zaljeva u Washingtonu. Bin Salman se, barem službeno, distancirao od vehabijskog islama koji je dugo bio izvozni proizvod Saudijske Arabije: u televizijskom govoru 2021. godine nazvao ga je prevladanim.

Erdoğanov „infrastrukturni imperijalizam“

Turska sebe vidi kao nasljednicu Osmanskog Carstva na zapadnom Balkanu i naglašava svoj status regionalne sile. Tu se ne radi samo o vjerskoj politici Erdoğanove Stranke pravde i razvoja (AKP). Izgradnja džamija samo je jedan dio turske infrastrukturne politike – ne samo na zapadnom Balkanu, već i na Kavkazu, u srednjoj Aziji, sjevernoj Africi i podsaharskoj Africi, kaže Rebecca Bryant, profesorica kulturne antropologije na Sveučilištu u Utrechtu. Izgradnju džamija treba promatrati u širem geopolitičkom kontekstu.

Bilo da se radi o željezničkim prugama, lukama, hotelima ili trgovačkim centrima – turski investitori su nazočni u velikom obimu od Bosne i Hercegovine, Gruzije i Kazahstana, do sjevernog Cipra i Senegala. Na mnogim natječajima poslovi su dodijeljeni tvrtkama bliskim Erdoğanu. Bryant ovu vrstu političkog utjecaja naziva „infrastrukturnim imperijalizmom".

Mega-projekti poput kompleksa u turskom dijelu Nikozije, na sjevernom Cipru, koji je Erdoğan otvorio u svibnju 2024. godine nakon pet godina izgradnje – a koji obuhvaća predsjedničku palaču, zgradu parlamenta, velike hotele i džamiju (koja u trenutku otvaranja još nije bila završena) – predstavljaju „geopolitičke prostore u kojima Turska izražava svoju viziju budućnosti“.

Erdoğan tu cilja na etničke, vjerske ili povijesne sličnosti i koristi retoriku „bratstva" i „zajedničke sudbine“ koja povezuje Tursku s tim zemljama. Projekti trebaju poslati poruku: „Mi smo budućnost. Mi smo moderniji od Zapada“, objašnjava antropologinja Bryant. Tako su izgradnje džamija, ali ne samo džamija, dio turske vizije budućnosti u kojoj Zapad više nije krajnja točka progresa.

Claudia Mende
Deutsche Welle