Financijska kriza eurozone - ne žele sve zemlje biti konkurentne

Zajedno s francuskim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem, njemačka se kancelarka želi izboriti za užu koordinaciju gospodarskih politika u eurozoni. No reakcija brojnih šefova država i vlada u najboljem je slučaju bila suzdržana. Irska, Velika Britanija, Belgija, Poljska, Austrija pa čak i Španjolska, čiji je premijer još prije nekoliko dana podržavao takav pakt, žestoko su kritizirali prijedlog kancelarke Angele Merkel kojoj nakon toga nije preostalo ništa drugo doli pokušati ublažiti štetu.

„O sadržajima pakta još se nije detaljno govorilo", naglasila je Merkel. „Partneri su odlučili da se Pakt za konkurentnost uključi u širi paket za stabilizaciju eurozone." Osim pakta, spominju se i proširenje aktualnog fonda za spas eura, uspostava stalnog mehanizma za sprječavanje kriza te reforma Pakta o stabilnosti.

U svim tim točkama Merkel je već morala pristati na ustupke. S Paktom za konkurentnost ona sada želi postići dva cilja: probuditi dojam da upravo ona vodi cijelu raspravu i spriječiti da Francuzi i dalje „guraju" svoju ideju o gospodarskoj vlasti. Prema programu Pakta koji se sastoji od šest točaka nužno je uskladiti mirovinsku, poreznu, obrazovnu politiku, ali se ne traži postizanje dogovora oko konkretnih ciljeva. Političke pristanke trebali bi dati šefovi država i vlada članica eurozone na svom izvanrednom sastanku koji se održava jednom godišnje.

No zemlje poput Velike Britanije i Poljske oštro su osudile tu zamisao uz argument da bi se time stvorio zaseban klub unutar Europske unije koji bi narušavao integraciju i unutarnje tržište. S druge strane, Europskoj se komisiji ne sviđa to što bi u tom slučaju ostala po strani te što bi imala samo savjetodavnu ulogu. Ipak, daleko su teže kritike samih članica eurozone. Tako primjerice Irska i Cipar ne pristaju na usklađivanje porezne politike, dok Belgija, Austrija, pa čak i Francuska, koja je suinicijatorica pakta, ne pristaju na zadiranje u politiku plaća. A ako na kraju svaka država izuzme one točke koje bi joj bile bolne, onda Pakt nema smisla. Te je bolne istine svjestan i službeni Berlin.

Predstavnici članica eurozone trebali bi se nakon 9. ožujka okupiti na izvanrednom samitu i dogovoriti se oko detalja. To nije moguće učiniti ranije zbog izbora u Irskoj. Dakle, na redovnom bi samitu krajem ožujka već trebao biti dorađen cijeli paket. Ključno pitanje za Njemačku jest na koji način proširiti fond za spas eura. Prema aktualnim informacijama ostalo bi se pri iznosu od 750 milijardi eura. Ali trenutno taj iznos nije moguće koristiti u cijelosti. Zasada zemljama članicama na raspolaganju stoji samo 250 milijardi eura od MMF-a i 60 milijardi eura iz proračuna Europske unije.

Od 440 milijardi eura iz EFSF-a, za koje jamče članice eurozone, fond trenutno može plasirati samo 250 milijardi eura. Kako bi se mogao zaduživati po povoljnim uvjetima, fond bi morao imati najvišu ocjenu rejtinga (AAA). A tu ocjenu može dobiti samo za iznos za koji jamči šest članica eurozone čiji je rejting sličan rejtingu Njemačke. Da bi bilo moguće raspodijeliti svih 440 milijardi eura, osim navedenog postoje još dva načina: ili članice koje nemaju najvišu ocjenu rejtinga moraju deponirati svoj doprinos u fondu umjesto da za taj iznos samo daju svoja jamstva, ili pak zemlje s ocjenom AAA moraju jamčiti za veći udio.

Potonja bi opcija za Njemačku značila udvostručenje doprinosa koje bi onda doseglo gotovo 250 milijardi eura. Pretpostavlja se da će se na kraju zemlje odlučiti za zlatnu sredinu. Ipak, Njemačka bi u barem u jednom pitanju mogla osvojiti pobjedu. U zaključcima sa samita prvotno je trebalo stajati da bi fond za spas eura trebao postati fleksibilniji. Komisija je to protumačila tako da dodjela kredita ne mora biti nužno vezana za paket spasa uz sudjelovanje MMF-a i stroge uvjete. Tada bi moglo biti dovoljno da posrnula članica eurozone ispuni uvjete iz Pakta o stabilnosti. Zasada je riječ fleksibilnost prekrižena. Ali to još uvijek nije jamstvo da će tako ostati i u ukupnom paketu i da se uvjeti neće dodatno ublažavati.

FAZ (6. veljače 2011.)