Ispljuvak u lice povijesti

Temeljna zadaća Haaškog suda je očuvanje povijesnog sjećanja. To se može učiniti pravednim kažnjavanjem krivaca i cjelovitim razumijevanjem povijesti. Krivci moraju biti imenovani i kažnjeni, sve žrtve moraju biti identificirane i pokopane. U slučaju rata u bivšoj Jugoslaviji, Haaški sud je pogriješio na cijeloj crti. Presude koje je sud u zadnjem desetljeću izrekao, a ponajprije one koje nije izrekao, jeftinom su logikom razdiobe krivnje ponovno napisale povijest te obiteljima žrtava uzele još tu zadnju mogućnost za dostojanstveni oproštaj od 200.000 ubijenih u suvremenim jugoslavenskim ratovima.

Nešto malo hladne statistike:

Prvi srebrenički koljač general Ratko Mladić još je uvijek na slobodi. Međunarodna zajednica ga nije privela, onda kada je to mogla. Srbijanska vlast za Mladićevo uhićenje nikada nije bila doista zainteresirana. Princeza bosanskog mraka Biljana Plavšić, koja je priznala osobnu odgovornost za progon muslimanskog pučanstva u 37 bošnjačkih općina, prijevremeno je bila puštena iz zatvora u Švedskoj te je već godinu i pol dana na slobodi. Goran Hadžić, otac etničkog čišćenja hrvatskog pučanstva, već se dugi niz godina skriva pred, kako se to kaže, „rukom pravde". Ona pak u slučaju ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida na području bivše Jugoslavije, ne postoji. Na slobodi su generali Veljko Kadijević i Blagoje Adžić, dvojica glavnih planera jugoslavenskih ratova - kojih se dobro sjećaju i Slovenci, koji su od balkanskog prolijevanja krvi tako jako distancirani. Radovan Karadžić, planer genocida nad bošnjačkim pučanstvom, optužen je za zločin protiv čovječnosti, ali ne i za genocid nad cjelokupnim muškim pučanstvom Srebrenice. U dogovoru s međunarodnom zajednicom (sjeća li se još itko pokojnog američkog diplomata Richarda Holbrooka?), Karadžić se više od jednog desetljeća smijao u brk žrtvama te u ulozi alternativnog liječnika Dragana Dabića postao televizijska zvijezda, koja si u haaškim sudskim dvoranama može priuštiti štogod poželi. Slobodan Milošević je umro prije nego je bio osuđen.

Momčilo Krajišnik, jedan od najokrutnijih vođa bosanskih Srba, za svoje je zločine dobio kaznu zatvora u trajanju od dvadeset godina: četiri manje, nego što je sud jučer dosudio hrvatskom generalu Anti Gotovini (svi zločini moraju biti kažnjeni). Veselinu Šljivančaninu, ubojici iz Vukovara, Haaški je sud smanjio kaznu sa sedamnaest na deset godina. U domaćoj Vojvodini pustili su ga iz zatvora i prihvatili kao junaka. Ejupa Ganića, bivšeg predsjednika Bosne i Hercegovine, timovi INTERPOL-a love po europskim zračnim lukama. Početkom ožujka, austrijske vlasti su u bečkoj zračnoj luci privele bošnjačkog generala srpskog roda Jovana Divjaka, koji se nakon početka srpske opsade Sarajeva pridružio stanovnicima u obrani napadnutog grada.

Ni Srbija, ni Hrvatska, a ni Bosna i Hercegovina - ovdje bi mogli spomenuti i Kosovo - nakon završetka balkanskih ratova nisu doživjeli prijeko potrebne katarze. Budući da „lokalno" pravosuđe nigdje ne djeluje i budući da se lokalna politika i dalje napaja iz ratnih rana, nacionalizama i različitih interpretacija povijesnih događaja, jedina mogućnost za oslobođenje srpskog, hrvatskog i bošnjačkog društva je ležala u pravednosti i odlučnosti Haaškog suda. A Haaški sud se umjesto za pravednost odlučio za neku vrstu kopije Daytonskog sporazuma, te je nasilnim ujednačavanjem krivnje legitimizirao etničko čišćenje i genocid kao sredstvo za postizanje političkih i teritorijalnih ciljeva.

Haaški sud bi balkanske ratove morao simbolično zaključiti. A učinak je suprotan. Postoji utemeljeni strah od mogućnosti da takve presude postanu simbolični uvod u nova razmimoilaženja. Nove ratove?

Boštjan Videmšek
Delo