Rezolutna rezolucija

Kada se pročita tekst rezolucije »Očuvanje sjećanja na žrtve poslijeratnoga komunističkoga razdoblja u Sloveniji« koju je Europski parlament izglasao u utorak 8. srpnja u Strasbourgu, ne čudi što je taj dokument gotovo mahom prešućen među političarima u Hrvatskoj i u većini medija, to jest među svima kojima je osuda komunističkih režima najčešće tek kozmetički zahvat. Više mjesta u rezoluciji, naime, izravno se tiče i Hrvatske i užasa koji je njezin narod prošao pod komunističkim zločinima. S jedne strane šutnja je nakon izglasavanja rezolucije pogodovala hajkašima nakon domoljubnoga koncerta na zagrebačkom hipodromu koji su stigmatizirali taj događaj, a nije previše pomoglo ni to što je dva dana nakon izglasavanja rezolucije Vlada Republike Hrvatske osnovala Povjerenstvo za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata – koje zapravo nema nikakve ovlasti i više miriše na metodu političkoga odvlačenja pozornosti negoli na suočavanje sa zločinima iz prošlosti.

Iako je Hrvatska djelovanjem hrabrih pojedinaca iz Ministarstva branitelja napravila posljednjih godina iskorake u pronalasku, ekshumaciji i pokapanju posmrtnih ostataka žrtava komunističkih zločina, u širu javnost rijetko dopire svijest o karakteru zločinaca i režima koji je provodio te zločine, a još manje o drami koju su prošle žrtve. To, naime, upućuje da još uvijek postoji strah od suočavanja i s tim zločinima, ali i s izdancima zločinačkoga režima koji još migolje raznim sustavima. Ako sadašnje vlasti imaju dovoljno političke hrabrosti i mudrosti, iskoristit će većinom zastupnika izglasanu rezoluciju da bi otkočili ono što Hrvatsku sprječava da u punini istine i slobode zakorači prema budućnosti. Jer, kako stoji u izglasanom tekstu, zločini totalitarnoga jugoslavenskoga komunističkoga režima nisu bili ograničeni na Sloveniju i žrtve postoje u svim bivšim jugoslavenskim republikama i autonomnim pokrajinama. Rezolucija stoga poziva na »sveobuhvatno ispitivanje arhiva jugoslavenskih tajnih službi, posebno KOS-a i UDBA-e«.

Rezolucija je nedvosmislena i umnogome tvrdi upravo suprotno dezinformcijama određenih političkih struktura u Hrvatskoj: jugoslavenski komunistički režim izvansudski je smaknuo desetke tisuća civila i ratnih zarobljenika, a samo 1945. tisuće su pogubljene odmah nakon završetka rata. Parlament ne skriva da postoje sustavni napori za prikrivanje tih zločina – brojna mjesta pogubljenja nisu pronađena i žrtve nisu primjereno pokopane – te podsjeća da su masovne grobnice desetljećima bile zataškavane. U totalitarnom režimu javna rasprava o tim zločinima bila je strogo zabranjena, čime je zakopana povijesna istina i onemogućen proces pomirenja. Jasno se stoga ističe da poštovanje povijesnoga sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima pridonosi izgradnji pravednoga i demokratskoga društva.

Rezolucijom se, nadalje, tvrdi da bi sjećanje na zločine koje su počinili totalitarni režimi trebalo biti dio kolektivnog sjećanja koje čini suvremenu europsku povijest te se podsjeća da zločini protiv čovječnosti ne zastarijevaju i da bi se svi trebali prosuđivati i rješavati prema istim kriterijima. Posebno treba zastati nad pozivom da se očuva sjećanje na sve nedužne žrtve komunističkog režima i to »od njegova začetka do pada«, čime se rezolucija ne zaustavlja samo na poslijeratnim zločinima.

Neki politički dušobrižnici pitat će se tko će sve to platiti. Zahvaljujući Rezoluciji doznalo se da Europska komisija osigurava financijska sredstva u sklopu programa Građani, ravnopravnost, prava i vrijednosti kako bi poduprla aktivnosti sjećanja te istraživačke i obrazovne projekte koji se bave uzrocima totalitarnih režima, posebno nacizma, ali i fašizma, staljinizma i komunističkih režima, te kako bi odala počast žrtvama njihovih zločina. Dakle, financijska sredstva ne mogu biti zaprjeka u potpunom suočavanju s istinom. Sada je jedino pitanje: koga ili što se čeka?

Branimir Stanić
Glas Koncila