Zahvalnost, a ne apstinencija

Trideseta obljetnica vojno-redarstvene operacije »Oluja« koja je postala temelj za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja s pravom u Hrvatskoj izaziva nove društvene analize i prisjećanja na tu veličanstvenu hrvatsku pobjedu u Domovinskom ratu, kao i na ljudske žrtve koje su dovele do toga. No samo duhovno neinteligentna bića mogla bi pomisliti da se tim pothvatom na blagdan Gospe Snježne 1995. godine nije dogodilo više od oslobođenja okupiranih hrvatskih područja.

Vjerujemo da je sam Bog blagoslovio plemenitu želju hrvatskoga naroda da nakon što se to nije uspjelo pregovorima, uz tadašnje mudro državno vodstvo i hrvatske branitelje vrati ono što su Hrvatskoj oteli pobunjeni pripadnici srpskoga naroda, uz izravnu pomoć srbijanske države i njezinih vojnih i paravojnih postrojba. Naime, kada Bog nešto blagoslovi i vodi, nikada ne rješava samo jednu stvar. Tijekom »Oluje« i nakon nje nije, dakle, samo oslobođen hrvatski teritorij, nego se dogodilo više oslobođenja. To su Božji darovi hrvatskomu narodu i ako se s njima ne postupa sa zahvalnošću, vrijeđa se Darivatelj.

U »Oluji« se završno iskovala hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu, što znači da su hrvatski vojnici i redarstvenici zauvijek pobjednici. Zato ne čudi da je nakon »Oluje« slijedio režirani progon hrvatskih branitelja i generala kako bi se poništio taj pobjednički predznak. U tom smislu oslobađajuća presuda hrvatskim generalima 2012. u Haagu bila je definitivna potvrda te pobjede pred čitavim svijetom. Božji je dar taj pobjednički karakter na koji se s istinskim ponosom može pozivati svaka hrvatska vlast.

Jer, barem na području Europske unije – ali i šire – ne postoji ni jedna država koja je nakon Drugoga svjetskoga rata oslobodila svoj okupirani teritorij i pobijedila agresora uz poštovanje svih međunarodnih prava. Zato se prema Hrvatskoj u međunarodnim odnosima ne može postupati posve jednako kao s drugima. Iako je njezina demokracija mlada, njezina se zrelost kovala u drugim nezamislivim okolnostima.

Dakle, hrvatska pobjeda u »Oluji« omogućuje hrvatskoj državi nastupanje s karakterom pobjednika. Riječ je o golemoj simboličkoj snazi kojoj nije cilj uzoholiti se, unovčiti je ili se smatrati a priori boljima od drugih, nego izazvati poštovanje prema Bogu s čijim je blagoslovom Hrvatska pobijedila. Stoga hrvatske vlasti koje pred bilo kojim pitanjem i u bilo kojim međunarodnim okvirima nastupaju sluganski i podložnički, umjesto s pobjedničkim karakterom, negiraju taj Božji dar. Zar to vrijedi i nakon 30 godina? Da, jer kad Bog daruje pobjedu, ona nema roka trajanja.

Ograničiti taj pobjednički karakter samo na jedan ili dva dana u godini, primjerice uz obljetnice operacija »Bljesak« i »Oluja«, ne samo da je nezahvalno prema Bogu i hrvatskim braniteljima, nego je i za Hrvatsku dugoročno neodrživo. Ako u većini hrvatskoga naroda postoji osjećaj da Hrvatska uza sve svoje prednosti ipak presporo napreduje u odnosu na druge, ako su oslobođena područja neravnomjerno razvijena, ako su brojni posljednjih godina napustili domovinu, ako je nastupio demografski slom, i što je najtužnije: ako su si brojni hrvatski branitelji oduzeli život… razlozi za sve to mogu se kriti u neprimjerenu društvenom i državnom postupanju s pobjedom, oslobođenjem i slobodom kao Božjim darovima. Nema mjesta beznađu jer kad Bog daruje, to čini trajno. Postoji li ijedan razlog zašto se tim darom Hrvatska nakon tri duga desetljeća apstinencije ne bi počela koristiti, ali obilato?

Branimir Stanić
Glas Koncila